Kad ne postoji uporište

Sanja Vlaisavljević

Ko je kome hulja i zašto, čitamo svakodnevno u novinama. Ko se kome inati, znamo već napamet. Ko se bori za bolji život u ovoj zemlji, slušamo svake dvije, pa onda svake četiri godine. Koji ambasador najviše brine o BiH, ne moramo ni čitati, znamo unaprijed. Koliko vrijedno rade nevladine organizacije, čitamo u novinama svaki put kada dobiju neki projekat od prijateljske ambasade, a još prijateljskije novine im to objave.

Dijalog bez svađanja

Koliko je važno povezivati mlade ljude u ovoj zemlji, a sve za dobrobit i budućnost ove zemlje, pisao je ne jednom odlazeći američki ambasador. Pisao na svom blogu, novine prenosile. On govorio, mediji bilježili. I tako kada se sve o svemu zna, pomislih kako bi bilo dobro da se zna i kako postoji jedna nevladina organizacija koja sistematski podučava mlade ljude, ali i njihove profesore, kritičkom mišljenju, kulturi dijaloga, debatnim formatima, vještinama valjanog argumentovanja, retorici. Neko će već dobaciti: svađanju, prije svega svađanju! Ali takvima treba odgovoriti: neznanje, neznanje progovara iz vas, formalna debata uči dijalogu bez svađanja.

Ta organizacija već petnaest godina vrijedno radi sa školama iz cijele BiH promovišući najveće standarde demokratije u obrazovnim sistemima BiH. Godinama je organizovala brojna takmičenja za srednjoškolce i studente u vještinama debatovanja. Godinama je organizovala i brojne debatne kampove u Neumu na kojima su učestvovale stotine mladih i njihovih profesora. Godinama je uvažavajući različitosti promovisala jednake vrijednosti i mogućnosti za sve. E tako je prije četiri godine ta organizacija bila domaćin i svjetskom debatnom takmičenju. Prvom, jedinom i nikada ponovljenom sličnom takmičenju za mlade organizovanom u BiH. Bilo je to takmičenje najbolji ambasador ove zemlje. Gle čuda, vrijednost tog takmičenja su prepoznali premijeri oba entiteta u BiH, sva tri člana Predsjedništva, pa je tadašnji predsjedavajući Predsjedništva Željko Komšić uručio usred Parlamenta BiH pobjednički pehar ekipi iz SAD. Prepoznali su vrijednost takmičenja i sva ministarstva obrazovanja i PP zavodi te potpisali Memorandum o saradnji sa tom nevladinom organizacijom. Tadašnji predsjedavajući Vijeća ministara Nikola Špirić je u roku dvadeset četiri sata odlučio čak i finansijski podržati takmičenje. I tadašnja gradonačelnica Sarajeva je podržala takmičenje.

E jedino nekako diplomatski kor u BiH, a posebno ambasada SAD, nije imala nikakvu reakciju na sve pozive i molbe za finansijsku pomoć takmičenju. Sjetih se, evo sada, da je direktorica te nevladine organizacije koja je organizovala to takmičenje već tada počela pisati za kompromitovane "Glas Srpske" i "Dnevni avaz". Ali, nije valjda da je zbog pisanja u tim medijima dospjela na crnu listu NVO-a u BiH? Ma nije, to bi bila paranoična konstrukcija. Što bi bila na crnoj listi kada se svi, kako strani tako i domaći, ocjenjivači projekata i tuđega rada, rado slikaju u tim novinama.

Pomoć

Međutim, odnio vrag šalu. Malo po malo prestadoše svi oblici pomoći toj organizaciji koja je napravila najveće demokratske iskorake u bh. obrazovnom sistemu, ali ništa manje i za pomirenje, promovisanje tranzicijske pravde, suočavanje sa prošlošću, sprečavanje nasilja među mladima i još mnogo toga. Ali ipak nešto je tu veoma čudno. Njihovi projekti su od tada postali bezvrijedni i skoro pa gdje god apliciraju, odbiju ih. Odbijaju ih čak i za aktivnosti koje godinama uspješno realizuju kao što su ljetni kampovi za mlade. Ali kada pitate brojne ambasade i potpisnike tih nesretnih odbijenica za razloge, uglavnom ne dobijete odgovor ili je odgovor toliko neuvjerljiv i ne odgovara činjenicama da pomislite kako ti nesretni stranci i ne znaju šta potpisuju, nego im domaći ocjenjivači projekata samo poture odgovor na potpis i to je to. Dobro, opšte je poznato da domaći ocjenjivači rade prema principima: ti meni - ja tebi. Ako si dio ekipe i imaš nekoga ko dobro lobira za tebe, imaš i projekt. Ali zar to baš smije tako daleko ići? Izgleda da baš smije.

No dobro, moglo bi se o ovome još desetine tekstova, a ne redova napisati. Vratimo se mi toj organizaciji koja organizuje takmičenja za srednjoškolce. Organizovali su oni takmičenje i ove godine i odabrali tri najbolja debatanta za svjetsko debatno takmičenje. Aleksandar, Nataša i Ivana, članovi nesuđene bh. ekipe su mjesec i po vrijedno pripremali teze za takmičenje i paralelno s tim pokušavali osigurati novac za takmičenje. Inače, BiH je sa tih takmičenja donosila i zlatne i srebrne i bronzane medalje. Vrijedne su to, prevrijedne nagrade, pogotovo kada se ima u vidu da su takmičenja na engleskom jeziku, a da su ravnopravni učesnici i oni koji imaju debatu u školi kao nastavni predmet, kao i oni kojima je engleski maternji jezik.

E tako su, nastojeći da osiguraju novac za minimalne troškove koje nesmetano osiguraju sve ostale zemlje učesnice, saznali da "ne postoji zakonsko uporište" da dobiju novac za odlazak na put. Ministarstvo prosvjete RS ih je u usmenom razgovoru, jer na pismeni dopis nisu ni odgovorili, obavijestilo kako to takmičenje posreduje jedna nevladina organizacija, kako se svjetsko takmičenje ne nalazi u njihovom kalendaru jer ga oni ne organizuju i kako ta organizacija sama treba "da zatvori krug" odlaska ekipe na takmičenje. Iako zvuči otrcano ali, da nije tužno, bilo bi smiješno. Da li je moguće da neko može ovo izjaviti sasvim ozbiljno? Kao da mladi iz BiH svaki dan idu na neko prestižno takmičenje, pa Ministarstvo prosvjete ne može sustići sve te troškove i podršku mora suziti samo na ona takmičenja koja oni organizuju. To me podsjetilo na odgovor nekadašnjeg premijera RS kako ne može podržati neku sličnu aktivnost jer ne mogu novci iz RS biti distribuirani u FBiH za takve aktivnosti. Naravno da sve to nije tačno. U pitanju je samo dobra volja i ništa više. Ali pitanje je šta stoji na putu toj dobroj volji? Da li neko zaista može odlučiti da odbije pomoć za takmičenje koje će možda baš preko tih mladih ljudi BiH učiniti poznatom po nekim umnim vještinama i donijeti kao i obično do sada neku medalju? Mada, kada se osvrnemo na status debate i kulture dijaloga u javnom, političkom i medijskom prostoru ove zemlje, onda i ne čudi što nema razumijevanja za ove aktivnosti.

Javna sramota

Sjećam se kako je ta organizacija prije tri-četiri godine dobila novac za organizaciju takmičenja iz istog Ministarstva prosvjete, ali samo i isključivo za djecu iz RS. Iako je takmičenje bilo u RS i sav novac je utrošen u RS, nekome je bilo bitno naglasiti da samo za te i takve mlade ljude može novac biti uplaćen na račun organizatora. I tako dok će za koji dan mladi iz cijelog svijeta raspravljati o globalizaciji medija, univerzitetskim publikacijama i mnogim drugim značajnim temama, postajući tako dijelom globalne akademske zajednice, do tada će naši izvrsni mladi retoričari sjediti kod kuće, onemogućeni da učestvuju na ovom takmičenju. I neka sjede kada vrijednost i značaj formalne debate ne vide ni oni koji u najvećim ambasadama u BiH odlučuju o podrškama projektima koji obučavaju za debatu kao najjaču demokratsku alatku, kada u ministarstvima nema zakonskog okvira za podršku takmičarima i dok god premijeri ili predsjednici entiteta ostaju nijemi i nesposobni da razumiju značaj podrške ovakvim aktivnostima. Sramota, javna sramota za sve njih.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana