Kad janjci utihnu

Naveo sam da su Nebojša Vukanović, novinar BN televizije, i Slavko Vučurević, gradonačelnik Trebinja, saodgovorni za skoro pa ukidanje Fonda "Sveti Vukašin", bez ozbiljnih prihoda ostavili 80 familija sa troje i više djece. Naime, radi se o 240 porodica kojima je uskraćena pomoć pri hranjenju, obuvanju, oblačenju, školovanju, prevozu i ostalom što hercegovačkom djetetu treba. To znači da sam njihovo štetočinstvo smanjio tri puta, da su njih dva tri puta veće štetočine nego što sam naveo. Naveo sam i da gradonačelnik opštine Istočni Mostar dade nešto od tih nekoliko stotina maraka od budžeta od pola miliona maraka, koliko se obavezao dati. On je dao dva puta više nego Slavko Vučurević, čiji grad ima budžet od nekoliko desetina miliona godišnje. Dao je dvaput više, dakle ništa. To što je trebao dati za povećanje broja djece u Hercegovini, snosi cijenu nekoliko službenih ručkova. Nekoliko "okrenutih" janjaca. Mogu misliti kako izgleda predizborna kampanja za 100 stanovnika Istočnog Mostara, penzionera, policajaca, "gradske" uprave... Mogu zamisliti jedan mali janjocid na budžetu od pola miliona maraka i broju stanovnika koliko ima zvanica na skromnijoj hercegovačkoj svadbi. Duhovno pitanje jednog janjeta u tim krajevima moglo bi glasiti "Ima li života nakon izbora?". Od pola miliona, lako je odvojiti par hiljada za koje janje, po vreću brašna, sanduk ulja i koju "kištru" pive po glavi stanovnika. I to svakog! Nema ko da se ljuti i nema potrebe da se obnovi škola zatvorena prije 20 godina. Prvi put. Drugi put zatvorena kad je pao snijeg, onaj veliki od onomad. Toliko slatkih muka za gradonačelnika opštine Istočni Mostar ne daju vremena, para i prostora za uplatu nekoliko stotina maraka u Fond "Sveti Vukašin".

Slavko nemirko i poslovni ručkić

Što se tiče Slavka Vučurevića, gradonačelnika Trebinja, mora se priznati da je on dio svojih obaveza primio jako ozbiljno. Poslovni ručak, recimo. Naime, i poslovni ručak je, da se ne lažemo, ručak. Ne, nije to običan ručak. Ne plaća se iz svog džepa. Onaj ko to plaća, plaća to iz tuđeg džepa, iako se, naizgled, otima da plati. Poslovni ručak ponekad ima više svrha, osim žderanja i lokanja. Tu se nešto dogovori, odluči, dobije, preda... Ali, ipak, radi se o ručku. Očevici ručkova Slavka Vučurevića fascinirani su entuzijazmom i samopregorom kojim Slavko Vučurević prihvata svoju obavezu poslovnog ručka. Čovjek nijednog trenutka ne zaboravlja da se radi o ručku. On, kažu, ne gubi vrijeme na praznu priču, trkeljanja o poslovima i razmjeni pristojnosti. Čovjek, jednostavno, jede. Entuzijastično, kao na ručkovima devet upravnih odbora u kojima je bio masno plaćen član. A i šta bi čovjek na ručku, osim jeo? Ručak je da se jede. Fond "Sveti Vukašin", baš kao i u slučaju opštine Istočni Mostar, mogao bi oštetiti gradski fond za ručkove. Trideset feninga na 1.000 maraka, drug moj! Trideset po trideset, deset puta toliko, izađe na tri marke. Izađe na toliko da grad Trebinje svake godine mora dati po 50.000 maraka za Fond "Sveti Vukašin". I to ne za ručkove ili nekretnine Slavka Vučurevića, već za Vučureviću nepoznatu musavu djecu koja  nit' su mu rod nit' su mu pomoz' Bog i koji neće naslijediti nekretnine po Srbiji...

Međed udovac iz hercegovačke šume

Tuđa đeca, tuđa briga. To svi kažu koji znaju šta je vlasti nekretnina i dobar ručak. To se zna. Doduše, iako sam potegao sve svoje veze da saznam ko je pokvario video-nadzor na kući Nebojše Vukanovića, ostao sam bez odgovora. Nisam saznao ni gdje je trofejna mečka koju je Blažo ubio uz pomoć Nebojšinu, ali dovoljno je da znaju oni i CNN. Usput, čitam često o razmiricama koje Blažo ima sa medvjedom - udovcem iz hercegovačke šume koji Blaži ustrajno krade janjce. Sreća jedna pa i u opštini Istočni Mostar ima janjaca, pa izbori i novi budžet od pola miliona maraka ne mogu propasti. Na globalnom planu, međutim, dešava se toliko toga da se čovjek počne osjećati poput istočnomostarskog janjeta pred lokalne izbore. Rat, nikad službeno objavljen, nesmetano traje. Tuđe žene i djeca se pobiju i uredno slože kao dokazni materijal za upotrebu vojnih otrova, s ciljem izazivanja NATO udara. Ni prvi ni zadnji put da je neko tako navukao američku artiljeriju na svoje neprijatelje. Osjetili su tu blagodet Srbi, Libijci, Iračani, svi su osjetili najnapredniju svjetsku demokratiju po glavi stanovnika.

Konflikt slobodnog bijelca

Nekada je život u Evropi i bijela koža, kažem, nekad, nešto značila. Smatrali su se bijelci dijelom "slobodnog svijeta". Ta daleka Rusija je bila nedemokratska, nazadna, totalitarna i Bože-me-sačuvaj zemlja. Od te Rusije znali smo za Sibir, gulage, siromaštvo i glad. I tehnički primitivizam kombinovan sa niskim životnim standardom. Odande su slobodni ljudi, barem kako smo slušali iz medija "slobodnog" i "demokratskog" svijeta, bježali glavom bez obzira, kao slobodni i napredni ljudi nekada iz bivše nam otadžbine, socijalističke - federativno - jedinstvene i najljepše na svijetu nam Jugoslavije. Valjalo je živu glavu spasavati i slobodarske ideje u slobodni svijet iznijeti i ispričati. Sa Istoka se, dakle, bježalo na Zapad. U Slobodu. Iz Rusije u Ameriku. Iz Juge u Njemačku. Iz Sjeverne Koreje u Južnu. Ko je kako mogao, bježao je i ostavljao svoje bližnje na milost režimu i povremenim "donacijama" vrlog bjegunca. Hrabro se, dakle, bježalo tih godina.

Bluz obrijanih njuški

Ja, grešni i grijehu skloni rab božji Veselin, znam ponešto o vojnim otrovima. Znali su ubaciti, u toj JNA, nas nekoliko u tu komoru, da nas obraduju vojnim otrovom, suzavcem. Neki pametni od nas, skinuli bi "cjedila" i izvukli filter od uglja iz maske. Da bi lakše disali kad nas natjeraju da trčimo ili pužemo sa gas-maskama na obrijanim njuškama. Po puštanju otrova u komoru, tih par "intelektualaca" bi počeli kašljati, povraćati u gas-masku i previjati se po podu kao opušci u pepeljari. Izlazili bi presavijeni, držeći se za stomake i grla, iskrivljenih lica i popucalih očnih kapilara. Mrtvi koje sam vidio u Siriji, na sredstvima masovnih komunikacija, nisu imali grčeve kakve, po onome što znam, izaziva vojni otrov sarin. Izgledali su mi kao ugušeni rukom, ili plastičnom kesom. Kao usnuli. Nema tu zgrčenih prstiju i facijalnih grčenja, stegnutih mišića i ostalih simptoma trovanja. Priznajem da mi treba puno da se oporavim od pogleda na mrtvu djecu i žene. Još mi više treba da se oporavim od pomisli da ih je neko pobio, ugušio, da bi izazvao intervenciju NATO-a. Mrtva djeca su mrtva djeca, bez obzira na to koje su vjere ili nacije, isto je čovjeku. Ali, postoji i sumnja da se radi o hrišćanskoj djeci i civilima, posljednjim mučenicima koji su govorili aramenskim jezikom u toj Siriji. Sin Gospodnji, Isus Hrist, govorio je aramenski. Inače, pobjeda pobunjenika će značiti i kraj hrišćanstva u toj Siriji. Tada će muslimani suniti biti jedini s kojima će se "napredni" zapad morati obračunati.

Skok s vuka na magarca

Malo sam skočio sa Nebojše Vukanovića na prpošni stomačić Slavka Vučurevića i u visine planinske opštine Istočni Mostar, pa se vinuo u krvožedni svijet. Eto, vidite kako to pisac lako skakuće sa poslovnog ručka na uredno poslaganu pobijenu čeljad. Kao kad iz demokratije uskočite u totalitarizam. I obratno. I odvratno. Amerika je, recimo, nekad bila mjesto u kome si mogao reći šta misliš i živjeti kako hoćeš. Osnuješ sebi, na primjer, ako si sklon opojnom bilju i kovilju, crkvu koja ima drogiranje kao vjeru, pa se možeš i drogirati dok ti oči ne ispadnu kao od vojnog otrova. Možeš ubiti svakog ko ti nepozvan dođe na imanje, toliko si slobodan u toj Americi bio. A sad... Sad se događa nešto što čovjek nije ni u snu mogao usniti. Što ni čovjek Američanin, prav zdrav i debeo, nije ni pojmiti mogao. Svako u tom "Zapadnom" svijetu, može biti kontrolisan, nadziran i uhapšen bez ozbiljne optužbe. Zakon to dozvoljava. Mogu te držati u logoru, i da si deset puta Amerikanac i slobodan čovjek, dok te dobro ne izujedaju belgijski ovčari, dok se po tebi dobro ne ispišaju američki vojnici i dok ti ne uspu hektolitre vode kroz lijevak u otvorena usta. Možeš se sakriti u druge dijelove "slobodnog" svijeta, u Evropsku uniju. Nijemci, Francuzi, Bugari, Česi i Slovaci, ljubazno će te isporučiti svojim američkim prijateljima, ako treba i na vrat će ti vezati dražesnu mašnicu, da Amerima ljepše izgledaš. Tako se, naime, štiti sloboda naprednog, zapadnog svijeta. Tako se svijet štiti od stanovnika svijeta.

Teško vrijeme za heroje

Edvard Snouden je bijelac. Anglosaksonac. Nosi cvikere. I, ne može da ćuti. Ne može, pa eto. Zna da njegove gazde prisluškuju cijeli svijet. Imao je prihode veće od prihoda gradonačelnika Istočnog Mostara, ali ne dade mu đavo mira, morao je, baš kao i Evropljanin Džulijan Asanž, progovoriti o sistematskom kršenju naših prava na privatnost. Da nema usta, na drugu bi stranu progovorio. Odrekao se plate od nekoliko stotina hiljada dolara godišnje, udobnog života u toplim krajevima, karijere i penzije, možda i života samog, da bi progovorio istinu, da bi svjedočio. Pa, usudio bih se reći, da bi svjedočio božju riječ. Jer, istina je Bogu mila koliko i hrabrost i ne sumnjam da će u svakom božjem raju za mučevnog Snoudena biti mjesta. Samo se pravednik može odreći udobnog života i privilegija, da bi zaštitio prava drugih ljudi. Malo je takvih među gradonačelnicima, među sveštenicima, među nama. Čovjek koji je spreman rizikovati život za istinu, za života se može smatrati svetim. Nije taj Snouden ni plećat, ni brkat, ni glavat. Heroj obično izgleda samo kao čovjek.

Mili Bože, čuda globalnoga...

Paradoks sadašnjice je, naime, da se sve okrenulo naopačke u odnosu na jučerašnjicu. Ili se vratilo u stanje kakvo je trebalo biti, ni to ne znam. Ovako goloruk i golouman, mogu se samo čudom čuditi i nikako dovoljno načuditi ovom vrlom novom svijetu. Ne kosmičkim olujama i otrovanim ljudima bez simptoma trovanja, ne propasti svijeta i zadriglim gradonačelnicima. Čudom se ne mogu načuditi da danas disidenti i ljudi koji govore istinu moraju da se sakrivaju u Rusiji, Venecueli, Hondurasu, Kubi; da bježe glavom bez obzira  sa tog demokratskog Zapada na "nedemokratski" i "nazadni" Istok, da sačuvaju živu glavu i ono malo slobode i čojstva koju svjestan bogočovjek u srcu i glavi, ako misli božjim putem ići, imati mora.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.