Judin poljubac

 Veseli, zaneseni igrači, kao ni ona, nisu znali da su već tada bili “Prevareni tišinom”, kako je naslovila svoju prvu samostalnu knjigu poezije. Bilo je to u Sredskoj, selu blizu Prizrena, gdje su se održavali Pesnički susreti Lazar Vučković. Od tada, sretale smo se Darinka i ja često svake godine.

Oslonac i utjeha

Negdje krajem sedme decenije prošlog vijeka, došla je na Sarajevske dane poezije. Iz hotela u kojem je bila smještena, odmah mi je dojurila. Čim je upala u moj stančić, kao dijete se nestašno i slobodno zavaljucala po mom ležaju na podu. Smijala se glasom koji je grgoljio i do mog uha dolazio u malim talasima. Prišla sam joj da se poljubimo. U svojim umiljatim mačjim očima, ona se uozbilji: “Drugarka moja, dođe li ti onaj tvoj splavar sa Drine?” Sada talasi njenog glasa skrenuše u moj smijeh. U to doba gledala sam se sa jednim mladim pjesnikom s Pive, tragičnim naravno, koji je često kroz Sarajevo prolazio, a meni dugo nije dolazio. Projuriše i godine kako mi je poklonila i svoju knjigu “Judin poljubac” s posvetom: Dari Sekulić, prijateljici mojoj s licem prema Suncu, ove gorke stihove, sestrinski Darinka Jevrić, 3.11.1998. Bila je i to Nulta godina, kao i pjesma izdvojena na prvu stranicu u knjizi, na kraju s pripjevom: “Od marša na Drinu do pogrebnog marša i posmrtne maske, dobra pastvo, vijek prominu”. Ko to utiskuje Judin poljubac u “Raspeće” Milića od Mačve, na naslovnoj strani ove Darinkine knjige. “Carinik na Drini” prepoznaje se u pjesmi kao silnik koji prevozi duše i plamene, sudija je, tumač mapa i grijehova, mirotvorac iz bijela svijeta - vijekovima pred ovom “ispostavom pakla”. “O, predani Geometri što mjere ništa, stratezi s gajtanima tanane pređe istrajavaju na poslu preciznim ništomjerom opkroje parcelu, nekom za grob nekom za nadgrobnost slavnu”.

Pomagale smo i tada jedna drugoj da preživimo sve raspeto u Srbiji. Imale smo zajedničke prijatelje. Među najdražima bio je i Stanislav Stanković, mladi profesor koji se zaposlio u Prištini da bi studentima prenosio svoje znanje o rečenici, riječima i oblicima u njoj. Bio je pokretač i organizator Pesničkog časa - učiteljstvu u čast, u njegovom rodnom i ubavom Vlasotincu. Jedna pjesma u “Judinom poljupcu” posvećena je Stanislavu, koji je i sam stidljivo pisao pjesme. Darinkina pjesnička bratija, hudožnici, krenuli su sa Stanislavom, kroz pitominu hrasta i bukve u Zlatičevo, rodno selo nekad brojnih Stankovića i njegovih pradjedova. Kuća u kojoj je rođen i njegov otac Rade, dugo već samuje i kopni prazna, a oživi kad se naloži vatra - i mi smo odmah podložili krušnu peć. Takvih pustih starih krovova i pod njima ugašenih pećnica mnogo ima na prelijepom i bogatom jugu Srbije.

Kada su zbog ratnih zala mnogi pjesnici zamukli, Darinkina pjesma se zapanjeno pitala ko nam to i zašto oštricu noža drži pod srcem koje raspeto krvari. Pisala je i umjesto mene, o onom što je i meni presjeklo dah i riječ. Govorila mi je da će biti posljednji Srbin koji će napustiti Kosmet, svoje rodne Glođane i pitomu Hvostansku zemlju vinograda. Slušajući i čitajući njene pjesme, osjećala bih da su to i moje neizliječene i neizlječive boljke. Kako bi se drugačije potvrđivalo da bolujemo one pjesnike i one njihove pjesme u kojima smo prepoznali svoj krst i svoje raspeće. Drugačija je bila Darka, kako sam je zvala, kod svoje kuće odnosno u svom stanu. U tuđoj ružnoj gradnji, na strašnom mjestu, ona je zajedno s majkom Julijom znala imati i urediti njihov dom. Poštovala je i ugađala prijatelju, posebno pjesniku, koji bi banuo i prošao kroz njihova vrata. Srdačna i pažljiva, nikad nije učinila pogrešnu kretnju, izgovorila neželjenu riječ, napravila suvišan korak. Kroz pet godina koje sam provela u prištu i smradu, ona mi je bila siguran oslonac i velika utjeha. Jednako i majka njena Julijana. Mogla sam kod njih zaplakati, ko zna po koji put ispričati istu priču, nasloniti se i zaspati, bez ustezanja posrkati toplu juhu, ne tuđu supu i tuđu čorbu. Do mile volje mogla sam piljiti u Darkin portret na zidu, koji je naslikala Vesna Parun, pa onaj koji je uradio Matija Bećković, ne znajući do tada da Matija i slika.

Sramni vijek

Darinka Jevrić je, kako kaže Dobrica Erić, “vila ravijojla srpskog pesništva, Kosovka devojka našeg epskog duha i ponosa i naše lirske tuge, ona koja u sumrak ovog veka sa zlatnim kondirom duše luta po razbojištu našeg pobrankovićenog gospodstva, rodoljublja, vlastoljublja i rodomržja i pričešćuje preživjele nežigosane sramom i neposrnule duhom”. Da, bilo je to u sumrak prošlog vijeka, a onda se u sadašnjem i ovom našem crnom vijeku, otvorio ambis, dušmanski zjapeći, koji je Darinka gledala očima u oči živeći stalno na Kosmetu, u hvostanskoj zemlji, o kojoj je u “Judinom poljupcu” zapjevala drugačije. Glas je to pripremljenih na žrtvu, glas kao psalam bezdomnika, tuđih preciznih ništomjerača naše zemlje i naših voda. Sada je to samo govor Starine iz Krajine, koji se pita otkud carina na Drini, bilo bi stvarnije da su postavili vješala “Il' kolac onaj da poboli su što omrsiše ga neimari Ćuprije, pa da smo kvit”. Sad je Darinkina riječ gorka, puna poruge i prekora kroz “nula lice”, kroz prognanikov pripjev: “Ja lednik sinji med Gluvilom i Olujom, evo plutam niz crnu maticu”. U današnjem vijeku bezdomnik, čuvar tuđeg blaga na ničijoj zemlji “kamčim mišju rupu da procičim”. Dnes, kako kaže Darka, Uskoci su u Metohiji na koju “žbiri s puškarnica Prokletija motre - na urušeno trojstvo doma/groba/i sina”.

U ovom jednako sramnom vijeku, čovjek ide unazad i ide četvoronoške. Darinkina knjiga “Judin poljubac” njen je krik i kletva onima koji nasrću na život i sreću Sonje i Igora, djece njene najmlađe sestre Kaće (pet ih je majka Julija rodila) i Gorana, mladog ljekara iz Prijedora, koji su se nakon svog križnog puta nastanili negdje daleko, predaleko. Napisala je Darka i pjesmu kroz gorka moja konačišta i nazvala me kao niko mi draži Darohranilica, Biljarica Licem od zemljice.

Darinku Jevrić su ljudi voljeli. I za vrijeme rata njeno ime se izgovaralo s poštovanjem, cijenjeni su njeni mrtvi roditelji i rasuta po svijetu porodica. Ali u zlo doba i godine gladne, ološ ispliva kroz mutljag na površ, otpad i divljaštvo nasrnu na uljuđene i pitome živote. Zvijer će provaliti i u njen kutak u Prištini kad je ostala sama i odlučna da ostane zauvijek - i njenom krvlju poprskati njene knjige.

Posljednji put sam vidjela Darinku u Vlasotincu, 1999. na Pesničkom času. Kojeg li značenja, koje li nesreće - tri okrenute devetke, tri su šestice, đavolje znamenje. Sve dok je trajao Pesnički čas u rukama je milovala veliku crvenu jabuku, prinosila je licu i mirisala. Njena bujna plava kosa bila je ostrižena tako da zaklanja njeno lijepo i pametno čelo i rez noža. Noža koji je odstranio stvrdnutu krv iz potiljka njene glave, bila je to zgrušana i zgrudvana krvca poetese nakon strašne eksplozije ubojite naprave bačene u dom koji je ona činila svetim.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.