Još jedna neistina Kristijana Šmita
Osim što nas je htio obmanuti da granica između Republike Srpske i FBiH nije to, već navodno administrativna linija, što jasno demantuje Aneks 2 Dejtonskog mirovnog sporazuma (koji u članu 1 propisuje: “The BOUNDARY” - dakle “GRANICA između Federacije BiH i Republike Srpske će biti ona kako je označena delineacijom na mapi u Dodatku”), Kristijan Šmit je u isto vrijeme ovih dana javno iznio još jednu neistinu, tvrdeći da, navodno, ako se i donese zakon o prestanku mandata inostranih sudija u Ustavnom sudu BiH, sadašnje inostrane sudije u tom sudu ipak ostaju dok svako od njih ne navrši 70 godina.
Koliko je ovo neistina, govori relevantna odredba iz člana 6. stav 1. tačka d) Ustava BiH.
Naime, tom ustavnom odredbom je propisano da Parlamentarna skupština BiH može donijeti zakon “kojim će propisati drugačiji način izbora troje sudija koje bira predsjednik Evropskog suda za ljudska prava”.
Kada Ustav BiH propisuje da se zakonom može urediti drugačiji način izbora inostranih sudija, onda to nije samo dispozicija koja se vidi na prvi pogled, da pitanje odlaska stranih sudija nije ustavni rezervat nego da se o tome može donijeti zakon, bez da se mijenja Ustav, već je to i dispozicija, koja se ne vidi na prvi pogled, a to je da taj zakon može da sadrži, bolje rečeno treba da sadrži, i: 1. odredbu da predsjednik Evropskog suda za ljudska prava više nema nadležnost da imenuje troje sudija, već da njihov izbor vrše domaći nadležni organi koje odredi taj zakon; 2. odredbu da će umjesto troje inostranih sudija biti birano troje domaćih sudija, što za sobom povlači i 3. odredbu o prestanku mandata dotadašnjih inostranih sudija. Takva (skrivena) dispozicija, sa navedenim sadržajem, nalazi se u riječima da domaći zakon, a ne Ustav BiH, “može da uredi drugačiji način izbora troje sudija koje bira predsjednik Evropskog suda za ljudska prava”. Jer riječi “drugačiji način izbora” u sebi sadrže i značenje izbora novih, domaćih sudija umjesto dotadašnjih inostranih sudija, kao i značenje prestanka mandata inostranih sudija trenutkom izbora novih.
U prilog tome stoji i još jedan, veoma važan argument. Naime, u članu 6. stav 1. tačka b) Ustava BiH propisano je da “sudije koje bira predsjednik Evropskog suda za ljudska prava ne mogu biti državljani BiH ili bilo koje susjedne države”. To znači da, kada bi bio donesen zakon o drugačijem načinu izbora ovo troje sudija, a kojim bi umjesto predsjednika Evropskog suda bio određen domaći organ za njihovo imenovanje, time bi prestala ne samo navedena nadležnost predsjednika Evropskog suda nego i citirana obaveza da te sudije ne mogu biti državljani BiH. Jer ta obaveza, kako proizlazi iz citirane ustavne odredbe, postoji samo dok te sudije imenuje predsjednik Evropskog suda za ljudska prava, što znači da onda zakonom može biti propisano i to da domaće sudije mogu biti izabrane umjesto dotadašnjih stranih sudija.
Na sve to, u konačnom, upućuje i načelo suverenosti svake države članice UN, što je i BiH, propisano članom 2. Povelje UN, koje zabranjuje svima izvan države, a to znači i predsjedniku Evropskog suda za ljudska prava, da se na bilo koji način miješaju u unutrašnja pitanja države, što uključuje i zabranu miješanja u izbor sudija u domaćim sudovima, jer je vršenje tog izbora suvereno pravo koje pripada samo nadležnim državnim institucijama.
U protivnom, riječi “drugačiji način izbora” gube smisao ako bi sada bio donesen zakon pa da se na njegovo stupanje na snagu i na izbor novih (domaćih) sudija mora čekati sve dok i posljednji od sadašnjih troje inostranih sudija ne navrši 70 godina, što bi, recimo, u slučaju albanskog sudije Bjankua, koji je rođen 1971. godine, značilo još 18 godina čekanja i kolonijalno upravljanje nad BiH najmanje još do 2041. godine, koje bi na taj način, suprotno Povelji UN, bilo omogućeno ovom još jednom neistinom Kristijana Šmita.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
