Jezik u komunikacijama

Ja imam svoj ugao gledanja. I viđenja svega. Ne mora da znači da je dobar, ali je razuman. Ponekad stvari treba sagledati i iz tuđe vizure, iz drugog ugla.

Dakle, možda bi trebalo i moje izlaganje uzeti sa nekakvom rezervom. Zapravo, vi odlučite.

Ovo je zemlja nema, neću, ne može, ne mogu... Prostor u kojem se vijekovima ništa bitno ne mijenja; neće se, ne može... To je zemlja u kojoj živimo, VI i JA. Nismo je mi izabrali. Izabrala se sama. Nebo nam ju je odredilo.

To je prostor gdje sam se rodio, i gdje hoću da umrem. Na tom prostoru za mene, čak, i smrt ima smisla.

Zato hoću da vjerujem da ću je dočekati nešto zadovoljniji od ovog vremena sad. Vi mi dajete za pravo da se uzdam u svoje vjerovanje.

Nismo mi Kinezi pa da nas ima 1.300.000.000, nismo ni Iranci pa da imamo naftu, ni Rusi da nam je zemlja na dva kontinenta i da smo najveća zemlja na svijetu. Mi smo mali narod, i za svijet beznačajan.

Državi u kojoj živimo može nauditi svako od nas.

U zavisnosti od toga s' čime ko raspolaže. Mali čovjek čini male zlobe i pakosti, veliki - velike.

Vi ste u prilici da činite i velike grijehe, ali i velika dobra.

Stil

Razlozi zbog kojih se čovjek odlučuje govoriti su višestruki. Ali pri tome on mora imati na umu, ne samo šta će govoriti, već i kako će govoriti.

Dakle, priča nije samo šta, već i kako, možda čak i više.                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                      

Aristotel ističe da u besjedi “nije dovoljno samo raspolagati argumentima, već je potrebno i da ih iskažemo kako valja, a upravo to doprinosi da besjeda ostavi određeni utisak na slušaoce”.

Dakle, riječ je o stilu. A šta je to stil?

Bifon, jedan od najpoznatijih pisaca Francuske 18. vijeka, je to pojednostavio, rekavši: Stil - to je sam čovjek. Dakle, koliko ljudi toliko stilova...

Međutim, ovo nikako ne smijemo bukvalno shvatiti. Ne treba ništa činiti radi riječi, odnosno stila. Suština je ispred svega, pa tek onda forma.

Po stilu bi trebalo da vas ljudi prepoznaju, i priželjkuju da vas ponovo, i što prije čuju, pa i vide, naravno; jer, stil će vas više ukrasiti od bilo kakve bunde.

Ne treba nikada smetnuti s uma činjenicu da bi mi - mi koji govorimo, često trebali čuti i njih - one koji ćute... Jer se i ćutanjem ponešto da reći.

I, nije pamet samo na jednoj strani; biće da nje ima na obje strane.

Teško je sve izraziti riječju.

Uz riječ bi, u određenim situacijama, trebalo prisloniti i neka dodatna sredstva: pjesmu, muziku, sliku (sinkretizam). Mi imamo samo riječ. Ali zato to što imamo na raspolaganju moramo probrati.

Kinezi kažu: “Slika vrijedi kao hiljadu riječi”, ali, može se riječju mnogo toga: “Lepa je noć u moravskoj dolini kad mesečina zaspe snježna polja...”

Dakle, svaka izgovorena riječ se vezuje jedna za drugu, i pravi se slika, kolaž...

U zavisnosti od situacija, vi ćete izabrati i stil... Govorite negdje u nekom selu, skupljate glasove - pa prilagodićete stil intelektualnom miljeu slušalaca: dakle stil će biti običan, razgovorni, svakodnevan... Ali, ako govorite negdje na nekom većem skupu, i stil će biti primjeren slušaocima...

Stil krasi autora, kao broš ili minđuše damu. Više će vas pamtiti ljudi po stilu nego po najmodernijoj haljini, ili frizuri. Jer i haljinu, i frizuru, i automobil kojim ste došli, svi pamte dan-dva, i zaborave, ali vaš govor, nastup, stil kojim ste izložili neku temu - ostaje dugo u sjećanju i često se prepričava. I rado ste slušan gost uvijek, upravo zbog vašeg načina izlaganja, odnosno stila.

Govornik

Govornici se ponekad nađu i u situaciji, da bi bilo razumnije, da ne kažem i pametnije, da neke stvari “odćute”, nego što ih “opričaju”. (Lalić i Andrić...), (Ćutanje je teško samo onome koji ništa ne misli).

Onaj koji ne zna da ćuti, kad treba, neće znati ni da govori kad treba.

I, poznata je stvar da smo sa slušaocima u krizi. Sve je manje onih koji slušaju. A čim je njih manje, druga strana raste; povećava se broj onih koji govore. To dvoje djeluje po sistemu spojenih posuda. Za takvo stanje krivi su govornici. Pričaju slabo, nisu im priče interesantne, ne umiju raditi svoj posao...

Pjesnici se rađaju, govornici nastaju. To znači da je pjesništvo urođeno, a da se govorništvo stiče upornim radom i vježbanjem.

Priča je spona između “Ja” i “Ti”, između “Mene” i “Vas”.

Ona ima za cilj da slušaoce ubijedi u istinu, koja nije baš uvijek ni prijatna.

A biti ubijeđen je isto kao i biti pobijeđen.

Zašto? Zato što onaj ko se može ubijediti, isto tako se može i nagovoriti.

Znači, riječ je o pobjedi tuđeg logosa.

Ovdje moramo vidjeti dvije strane.

Onu koja nagovara, i onu koja se nagovara, na nešto.

“Nagovarač”, uz svoju rječitost, nerijetko računa i na slabosti “nagovaranog”, na slabosti njegove duše, tj. njegovu emocionalnost i čulnost. (Nije lisica toliko mudra koliko je kokoška glupa.).

Namjera besjedništva je da uvjeri.

Dolazimo do zaključka da je besjedništvo i svojevrsna umjetnost?

Zašto?

Mene je Andrić uspio ubijediti da je sve ono što je pisao u romanu “Na Drini ćuprija” - istina. I akademik Ljubomir Simović, tekstopisac filma “Boj na Kosovu”, isto tako.

Ja drugih istina o tako davnim vremenima, nisam ni imao.

Od kad postoji, čovjek ima potrebu da priča. Govor mu je neophodan, skoro pa kao voda, vazduh, hljeb...

Otuda, valjda i ona Njegoševa:

Pričanje je duši poslastica, Ka tijelu vaše gurabije (“Šćepan mali”)

Ipak, treba se plašiti vjerovanja da se riječima može sve kazati. U čestoj i nekontrolisanoj upotrebi riječ se istanji, istroši; pokatkad i prozlobi.

Ako se znalački, vješto i mudro upotrijebi, riječ, ona znači i više od obične komunikacije. To je najbolji primjer u književnosti, i u politici, naravno.

Dakle, uvijek moramo imati na umu snagu izgovorene riječi. Kako će ona djelovati na one kojima je namijenjena, hoće li imati povratno dejstvo i slično?

Riječ umije i posjeći, gore od mača.

Zato treba dobro promisliti šta će se, i kako reći. Da li, uopšte, i reći. A ako već mora, neka ispred rečenog ide razum.

Jezik

Lijepo izgovorene riječi su kao lijepo ispjevana pjesma. Riječi su prividni mostovi između onoga što je rastavljeno... Koliko god volim pjesmu, toliko, ako ne i više, volim lijepu priču. A nje NEMA. U KRIZI smo s njom.

Ja volim svoj jezik.

Poštujem i volim sve ono što je služilo mojim precima. (Volio bih više imati vreteno na kojem je majka prela vunu, nego zlatnu polugu. Pričao bih s njim, grijao se uz njega... Ili, očevu britvu kojom se brijao...).

Dakle, vraćam se ponovo našem jeziku, i sramnoj istini o njemu.

Ako neko sa političke govornice kaže: “Cornidž cornici oculos non efodiet”, smatramo ga mudracem, iako nas većina nije ni razumjela tu izreku.

Ako li to isto kaže neki običan čovjek na maternjem jeziku: “Vrana vrani očiju ne vadi”, tako o njemu ne mislimo.

Svoj jezik prljamo tuđim, miješamo ono što se ne da izmiješati; manje i slabije se uvijek povlači u korist većeg i jačeg. Ali to nikako ne znači da je veće i jače u pravu, odnosno korisnije.

To da je naš jezik manji - jeste činjenica, ali nikako i da je lošiji, površniji. Volio bih da saznam šta je to što se njime ne može objasniti.

“Jezik je najveća duhovna svetinja jednog naroda, riznica njegovog pamćenja, njegovo iskustvo, njegovo osećanje prirode i kosmosa, njegova zvučna domovina, rečju: njegovo ukupno istorijsko i duhovno biće, ističe akademik Ljubomir Zuković.

Vuk je negdje u narodu zapisao: “Tri su stvari čim se narod brani: bistar jezik bistra govornika, oštro pero mudra učenjaka i mač britki čelična junaka”.

Nije narod džaba jezik stavio na prvo mjesto.

I, nemam namjeru da poričem značaj tuđih riječi, samo ističem bojazan od nadolazećeg vremena, koje nam nudi na uvid činjenicu da ćemo se, u dogledno vrijeme, sporazumijevati na tuđim jezicima.

Stidimo li se mi to materinskog jezika, jezika naših predaka?

Mogli bismo se, u nekom vremenu, premetnuti i u drugi narod, nestati, ako ne budemo sačuvali ono što imamo, ono što je od iskona naše - jezik.

Da li su ružne riječi: Prelovođa, svanište, podplaninje, vodopoj, pregršt, zlovjer, pjesmovođa, žilište, pripovijedalo, zebljičavo, strmoglav, podgorište, Milica, Jovan, Vitosava, Stojan...?

Da li su maleni ljudi: Sava, Vuk, Ivo, Nikola, Meša, Miloš, Dobrica,...? A svi su postali veliki služeći se upravo njima, tim riječima, našeg jezika...

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.