Jedan pogled unatrag tri godine

Opet ne valja

Bilo je neshvatljivo da su najstrašniji nacionalistički epiteti upućeni najdemokratičnijoj vlasti u RS od devedesetih do danas dolazili iz Sarajeva. Ili se barem tako činilo. Pomislila sam, pa šta je sada! Toliki je pritisak bio vršen da se Karadžićevi sljedbenici konačno skinu s vlasti, eto ih skinuše, pa opet nešto nije u redu. Opet ne valja. U to vrijeme u Sarajevu se zahuktavao neki medijski talas koji je više ličio na skupine lokalnih bandi koje su ne birajući sredstva prijetile svima koji im se suprotstave. Nisam bila na meti nijedne takve skupine. Naime, djelovalo je da imam privilegije kod svih. Mogla sam reći sve o svemu i bila sam dobrodošla na sve adrese. Ili se opet barem tako činilo. Bila sam dobrodošla, nebošnjačka, nestranačka i relativno mirna sugrađanka koja nije pravila probleme. No, ipak jednog dana odlučila sam da ne mogu ćutati u ratu, ćutati odmah poslije rata, ćutati podosta nakon rata, ćutati i ne rizikovati da u trenu nestanu sve povlastice dobrog građanina metropole. Biti na čelu programa koji promoviše kulturu dijaloga i ćutati, značilo bi biti istinski kolaboracionista sa onima koji dijele donacije, koji imaju mogućnost kreiranja civilnog društva po mjeri nekih, a ne svih, biti tihi nevidljivi građanin Sarajeva koji nije pripadnik većinskog nacionalnog korpusa. Nakon jedne u nizu najstrašnijih kampanja vođenih na javnom servisu Federacije protiv sudije Branka Perića, koji je malo prije toga došao sa porodicom iz Banjaluke u Sarajevo, odlučila sam da prestanem biti dobra i tiha. Ni slutila nisam da će to biti preokret ne samo u pogledu mojih javnih nastupa nego i ponašanja Kotline općenito. Dugogodišnje prijateljstvo sa jednim od čelnih ljudi Federalne televizije je naprosto preko noći nestalo. Iako, da se ne lažemo, ja se nikada nisam slagala u cijelosti sa njegovim medijskim nastupima i komentarima, izlivima perfidnog nacionalizma, ali to svakako nije bila prepreka našem prijateljstvu. No, on nije tako vidio suprotstavljanje njemu, jer on je postao guru gerilskog novinarstva.

Prijatelji koji prelaze na drugu stranu

Ali, šta je tu je. I drugi prijatelji su prelazili na drugu stranu ulice kada bi me vidjeli. Nisam ni pomislila da su nevladine organizacije i te kako vladine i to ne samo vlada iz BiH nego mnogih stranih vlada. Pa tako svi napori da jedan od najuspješnijih nevladinih programa nastavi sa misijom pomirenja, tranzicijske pravde i kulture dijaloga, padoše u vodu. I za konglomerat stranih donatora i domaćih nevladinih donatora bio je to akt izdaje: u planu izgradnje civilnog društva očito nije bilo mjesta za druge i drugačije. Nisam shvatila šta sam izdala, ali nakon debate u kojoj je CKD ugostio Milorada Dodika, nakon iskustva dijaloga sa lokalnim medijima i predstavnicima nevladinog sektora, moji saradnici i ja smo mogli upoznati kako izgleda pakao. Zašto? Jer naš život se pretvorio u pakao, a naša NVO je sklonjena sa liste podobnih. Tu su posebno prednjačile neke ambasade, EC lokalna komisija, CCI, FOD BiH i mnogi drugi koji su jednostavno svaki, ali svaki projekt odbijali bez ikakve dileme, čak i one koji su provjereno bili napisani prema svim standardima. Donatori su odjednom počeli finansirati tek iznikle nevladine organizacije i neformalne grupe koje su imale samo jedan cilj: obračun sa RS i skidanje takozvanih nacionalističkih partija sa vlasti. Mediji koji su prije toga gotovo svakodnevno tražili moje izjave o aktuelnim društvenim pitanjima iznenada su shvatili da nije dobro da se "inkriminisana kolumnistica" "stručnjakinja za kulturu dijaloga" "samoproglašena arbitrica debate" pojavljuje u javnosti, osim kao predmet poruge. Tako su me čuvena novinarska pera odjednom počela zasipati ružnim i prostačkim komentarima ne štedeći pri tome ni moje najbliže saradnike ni članove moje porodice. O intelektualcima da ne govorim. Oni su zaista posebna ljudska vrsta. Analizirajući njihove komentare o mojoj saradnji sa "Glasom Srpske" i "Dnevnim avazom" nisam mogla ne primijetiti da im je dijapazon uvreda vrlo skučen. Svodi se uglavnom na analne fantazije i fekalije, neriješene seksualne frustracije i obezvređivanja. Evo baš prije dva dana čujem kako jedan ugledni intelektualac, vječiti buntovnik koji se buni protiv svega što mu neće ugroziti fotelju i sigurnu zaradu, opet uz prezime koje nosim lijepi fekalije. Hm, valjda se tako označavaju neljudi u Sarajevu. Valjda je to etiketa koja treba stajati uz one koji nisu spremni da se povinuju volji sarajevske većine.

Zajednički neprijatelj

Čitajući, evo ponovo, prvu kolumnu objavljenu baš na ovom mjestu, imam utisak da se od tada ništa nije promijenilo, osim što su u Federaciji došle neke nove političke partije na vlast, tobožnje opozicione partije preuzele dominaciju. Malo su se federalni mediji pregrupisali, ali i dalje imaju istog zajedničkog neprijatelja preko entitetske granice. Jezik mržnje i ulice i dalje je sredstvo za masovno ubijanje. Ni oni o kojima pišete ni oni čiju argumentaciju analizirate i kritikujete ne vide da tu nešto treba mijenjati. Valjda je i jednima i drugima dobro tako. Valjda se hrane stalnim tenzijama i sukobima. I možda ne treba ni dirati više u te dobro uhodane relacije. Sjetih se kako je ministar vanjskih poslova BiH za Federalnu televiziju neki dan izjavio kako se kladio sa svojim drugovima Kopanjom i Dodikom ko će pobijediti u utakmici BiH - Brazil. Lijepo, rekao bi čovjek na prvi pogled, ali nešto je jezivo bilo u tom prilogu, u toj priči o tom javnom intimisanju. Nešto što nikako ne ide u prilog vječnoj borbi "zaraćenih strana" i nepomirljivih stavova. I tako onda, nakon tri godine borbe sa vjetrenjačama u kojoj ste plaćenik, kolaboracionista, klerofašista, udvorica srpskom režimu, rijesetovcima, čovićevcima i ko zna kome još sve ne, shvatite da su možda u pravu svi oni koji šire populističke stavove kako nam spasa nema, kako su nam svu našu nevolju napravili lukavi stranci (itd.), a pri tome ništa ne rizikuju i ostaju svoji na svome. Shvatite da vi, kao osoba koja niste "svoja na svome", nigdje, ni u Banjaluci ni Mostaru ni Sarajevu (u kojemu od rođenja živite), zaista možda i nemate pravo da se miješate u govor mržnje jednih prema drugima koji žive jedni pored drugih, ali sa jasno definisanim oznakama pripadnosti. Sjećam se riječi jednog uvaženog profesora iz malog mjesta u RS koji mi je u jeku najgorih napada na moju ličnost zbog "bliskosti Dodikovom režimu" rekao da ni po cijenu života ne napuštam Sarajevo i ne prelazim živjeti u Banjaluku. Nisam ga shvatila. Pojasnio mi je da svima treba neko ko će reći to što svi vide a niko ne spominje, ali to je poželjno samo tamo, na drugoj strani. Hm, možda je zaista bio u pravu, ali to se vjerovatno odnosi na one koji čvrsto vjeruju u pripadnost nekoj određenoj strani. No dok god ste na jednoj strani fekalija, na drugoj strani samo hrabra i otvorena osoba sa principima, ali ne u svojoj kući, na trećoj žena koja se igra sa vatrom ni za koga, možda je najbolje javnu riječ prepustiti onima koji neće prodavati obraz, koji će govoriti tako da se nikome ne zamjere a da ih rado svi slušaju. Onima koji smatraju da osim njih nema intelektualaca, onima koji će vam kao hrabre i odvažne nabrojati samo one iz svog nacionalnog korpusa, onima koji svoje prisustvo na javnim skupovima uslovljavaju odsustvom drugih, onima kojima je kultura dijaloga i dalje predmet poruge... E bar takvih ima dovoljno. Neka malo odmori borba za kulturu dijaloga i uvažavanje, možda ovoj zemlji bude mnogo bolje bez nje.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.