Ja zet, ja zet
Vojvodina je u proteklom ratu primila najviše izbjeglica, prvo iz zapadne Slavonije i Baranje, pa iz Bosne i Hercegovine, i pri kraju rata i one koje je iz Hrvatske gonilo olujno nevrijeme. Dečje selo u Sremskoj Kamenici, gdje je svoje "đuliće uveoke" bolovao J. J. Zmaj, i gdje je i njegov svijetli grob, više nije imalo gdje da ih smjesti. Život u njemu, koliko god se nastojalo, nije mogao teći svojim ranijim tokovima. Došlo je do premještanja izbjegličkih porodica u unutrašnjost Srbije i na Kosmet gdje su, izgrađene u socijalizmu, zjapile prazne sportske hale, domovi kulture i škole.
Lijepo je vaše selo
Svakim danom su pristizala nova ratna siročad, u ratu izgubljena i napuštena djeca. Štićenici Sela su uvijek primali pomoć u hrani, odjeći, obući, školskom priboru, igračkama. Sve to su djeci i u toku rata slale iste takve ustanove, dječija sela iz Austrije, Njemačke, Italije... Ljudi koji su dovozili te darove velikim kamionima i preko granica, posjećivali su djecu kao da su im neki bliski rođaci. Djeca su ih radosno dočekivala, vjesila im se o ruke, oni su im nekako dolazili kao ujaci. Oslovljavala su ih njihovim imenima i trčala im u susret. Izbjeglička djeca su čeznutljivo posmatrala te tople "porodične" susrete, ali iz same podjele darovanog nisu izuzeta, naprotiv, dobijala su sve što i štićenici Sela.
Jedan takav kamion, zapravo kombi, stigao je jednog ranojesenjeg dana 1992. i čovjek koji ga je dovezao, ponavljao je moje ime. Smiješio se svima koje je susretao na prostranom dvorištu Sela, a posebno onima koji su otrčali do moje sobice da mi jave kako me traži neki stranac. Tako sam krenula prema kombiju, a prema meni se uputio čovjek svojih četrdesetak godina, duge tamne kose i s nasmijanim svijetlim očima. Po svemu, a najviše po prašnjavom kombiju, vidjelo se da je prevalio dalek put. Upirao je rukom u svoje grudi i ponavljao Gerhard!! Zet! Zet! Skoro je potrčao prema meni i snažno me zagrlio. Gerhard! Simona! rekao je uzbuđeno i prsnuo u smijeh. Simona je bila školska drugarica mog mlađeg sina i njegove djevojke
kojom će se kasnije oženiti. Sjedili su u istom razredu u Trećoj gimnaziji na Vilsonovom šetalištu.
Kad bi Gerhard i Simona dolazili na ljetovanje, svraćali su kod nas. Zajedno su bili i na moru kad su se njih dvoje upoznali i zavoljeli. Simona je bila djevojka u koju su mnogi bili zaljubljeni, ali ona je svoje đačke ljubavi ostavila da zakratko pate i tuguju za njom, a udala se za Gerharda. Zet - bila je to, sigurno, prva srpska riječ koju je naučio od Simone, možda zbog njenih roditelja. Uskoro će Gerhard naučiti još neke riječi, izgovaraće i rečenicu: "Lijepo je vaše selo". Naime, godine 1972. Simona i Gerhard, s njima još nekoliko mladih Nijemaca i moja djeca otišli su u selo, ne nekoj strmini u blizini Ivangrada, jer je Gerhard želio da vidi otkuda je rodom njegova ljubljena. Kad su banuli, zatekli su domaćina, starijeg čovjeka, kako sjedi na krevetu, a žena mu u lavoru pere noge. Začas se kuća napunila, sjatili se ukućani, djeca, komšiluk. Kad mu je žena obrisala noge, tako pred gomilom statista, domaćin je ustao, pružio Gerhardu ruku i upitao: "A gdje ti je ono bio ćaća u prošlom ratu?" Gerhard je pogledao u papirić koji je držao u ruci i odgovorio: "Lijepo je vaše selo..."
Pisamce i dobri ljudi
Kako je Gerhard saznao da sam s troje unučadi smještena u Dječjem selu u Sremskoj Kamenici, to nisam uspjela doznati, nisam ga ni upitala, jedva sam se snašla da ga uvedem u sobicu i ponudim kafom. Sa svojom drugom ženom, Španjolkom, i dvoje željene Simonine djece koju je rodila ta Španjolka, Gerhard je već godinama živio u Austriji.
Vreće iz kombija, pune kaputa, cipela, čarapa, prsluka, džempera, bluza, hlača i gaća - začas smo u sportsku salu prenijeli Gerhard, moji unuci i ja. Pozvali smo djecu Sela da dođu i uzmu što im je potrebno i što im se sviđa.
Potom sam Gerharda predstavila direktoru Sela, profesoru pedagogije na Filozofskom fakultetu, dr Tadiji Erakoviću, predivnom čovjeku, mučeniku, koji je spajao krajeve da bi sve nas prehranio - da bi njegovi štićenici i u tako teškim danima normalno mogli da pohađaju nastavu po novosadskim osnovnim i srednjim školama. Čovjek je to koji kad bi izišao iz kancelarije ne bi mogao da prođe dvorištem, niti na vrijeme da stigne tamo gdje se uputio da obavi važne poslove. Djeca bi ga opkolila u želji da ih on pomiluje, da ih sluša dok mu upućuju riječi dječje ljubavi. I oni njega svojim rukama da dodirnu, povuku za nogavicu, stanu mu na cipelu... Bože, koji čovjek, poživi ga! Tadija je zahvalio mom mladom posjetiocu, ponudio mu i da prenoći, ili boravi koji dan u Selu, ali Gerhard je bio zaposlen i istog dana je otputovao svojoj kući. A nama je ostavio vjeru u ljude i nadu da će rat, iako smišljen i dugo pripreman, brzo proći, kao što prođe svako zlo.
Dok sam preturala stvari, među haljinama i suknjama, naišla sam na kovertu s mojim imenom. Pomislila sam da je novac, jer i on nam je bio životno potreban, ali Gerhard pripada onim ljudima koji pošteno zarađuju svoj hljeb.
Sa nesuđenim novcem mogla sam, recimo, platiti put do slovenačke granice, gdje me je čekala moja mlađa sestra Sofija. Ona bi u Zagrebu, gdje živi od svog ranog, ratnog djetinjstva, preuzela od mene mog unuka Jana i predala ga mom sinu Vladimiru. On se bio ponadao da će dobiti slovenačko državljanstvo i ostati da živi tamo gdje mu je rođen njegov hiroviti djed Joža i blaga baka Fanika. Uz veliku pomoć Tadije Erakovića i s teškom mukom, nekim autobusom koji je kretao iz Makedonije, stigli smo do slovenačke granice. Ugledala sam sestru i potrčala da se zagrlimo, uz grčevit jecaj. Čovjek u uniformi, koje sam se uvijek plašila, grubo je raskinuo naš zagrljaj: "Ovo je državna granica gdje je zabranjeno takvo ponašanje..." Rekao je to, naravno, na slovenačkom. Željele smo da moj unuk Jan dođe do svog oca i odmah smo smirile suze, jecaje i drhtaje, pružile smo službeniku Janov pasoš. Kako ga je duže zadržao, sestra Sofija je molećivo i ponizno primijetila da će sada, eto, ovaj mali slovenček, tako je rekla, doći u domovinu svojih djedova.
"Da je Slovenec, bi živel v Slovenijo" - rekao je službenik i Janov pasoš mi ugurao u ruku. Bio je to pasoš, prije ovog strašnog puta izvađen u Novom Sadu, s njim se moglo putovati u cijeli svijet, ali ne i u Sloveniju.
U koverti sam našla pisamce upućeno meni i ceduljicu na vrhu koje je pisalo:
SPENDE
Blaschek Gudrun Mittelberg str. 11 D. 3407 Gleichen-Diemerden
Dolezal Andreas Am Andriatzbach 26 A. 8020 Graz
Dremel Greti Pflugwer 20 A. 8071 Hausmannstatten Osterreich
Dremel Margaretha Leonhardstr., 82a A. 8010 Graz
Dremel Nicolaus Pflugweg 20 A. 8071 Hausmannstatten Osterreich
Elicer Elizabeth Waldenburger Weg 14 D. Gottingen
Harzl Elfi Zahnstr. 11 A. Graz
Knapp karl-Heinz Pflugweg 24 A. 8071 Hausmannstatten
Kremsl Ingrid Haffnerriegel 9 A. 8010 Graz
Weis Leonie Radegunderstr. 30a A. 8045 Graz
U spisku je i Gerhardova majka Elicer Elizabeta, iz Getingena. Nema imena Valentina Incka jer on nam "pomaže na druge neke načine, slava mu i hvala"....!
Do kraja svojih studija slikarstva, na Likovnoj akademiji u Prištini, moja unuka Ana će na razglednicama slikati crkvice na brijegu, ptičice na jajima u gnijezdu, svjećice i grančice - koje ćemo za nove godine zahvalno slati na adrese svih ovih dobrih ljudi. Među njihovim, nije bilo Gerhardove, ni Simonine adrese. Negdje u svijetu, oni su se u svojoj dobroti izgubili.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
