Ja i dragi jedne vjere nismo

 Bio je maj, bio je čak Prvi maj, i godina 1992. Troje djece moje djece i ja našli smo se kod pjesnika Branislava Petrovića, u njegovom stančiću u ulici Strahinjića Bana, usred Beograda. Tek smo utekli iz ratnog Sarajeva. U gradu sve radnje zatvorene, ulice puste, ludi Srbi slave Međunarodni praznik rada, slave Prvi maj! Brana, najluđi Srbin na svijetu, neka mu je laka tužna njegova zemljica, zbunio se, ne zna gdje će i šta će s nama. U stanu nikad nije ni imao hljeba. Otkako se pokockao s Kaćom, živio je po kafanama i dobrim, malim beogradskim restoranima, čuvenim i po njemu, Branislavu Petroviću. U sobi, u koju nas je uveo, papira do gležnja, sjedimo kao ukipljeni kako ih ne bismo pogazili. Iz rukopisa, Brana odnekud izvlači telefon: "Kaća, dođi devojčice, da mi napraviš malo reda... da, da troje dece i Dara, nekako ih moramo smestiti za koji dan dok ne vide kuda će... bre, dolazi..."

Čudesni slikar bez jednog oka

 Branina žena Kaća, stigla je sa Bežanije gdje je bio zajednički njihov stan, četvorokatna u socijalizmu građena zgrada na periferiji velikog grada. Oko zgrade mlado drveće i klupe na kojima, u krajiškoj seljačkoj odjeći povazdan sjedi i majka velikog slikara Milovana Vidaka, rodom iz Mračaja. Onog Vidaka što je sa Oljom i Šejkom osnovao "Medialu", a kasnije izlagao sliku "Rađanje", slikanu ravno deset godina. Izlagao je jednu jedinu sliku, a više od sto hiljada ljudi došlo je da je vidi. Čudesni slikar bez jednog oka, u čijim slikama svjetla ima više nego u mračajskim vijekovima. Slikar kojeg je napustila žena - Mađarica, Rumunka, Moldavka, šta li - Florija, Florika, kako li, frizerka, koju su u Njemačkoj bolje i više plaćali.

 Skoro nečujno, u stan svog muža ušla je mala, sitna, plava, Bunjevka. Gledajući je s neskrivenom radoznalošću, tražim u njoj Branine stihove:

" Vratila se s mora moja Cigančica/ pocrnela / pocrnela kao afrička kraljica..." Kaća se odmah hvata posla, čini šta je navikla; nas je stid, sjedimo, ne činimo ništa. Zamišljam sada, kako Brana s cigaretom u desnom uglu usana, obilazi poznate kafane i objašnjava ljudima koji moraju da rade i za Prvi maj, zašto mu je potreban hljeb, sir, salama, ćevapčići od juče... daj, bre, šta imaš..." A onda Brana bane, vrata su otvorena, ta u stanu je već Kaća, pravi se da ga ne vidi, kad s vrećom hrane, nasmijan licem i očima, uleti, ti strahuješ da će mu cigareta ispasti iz usta. Brana je pušač čija se cigareta sama dopuši, kad je upali on je rukom više ne dodiruje. Najčudesniji ne samo srpski pjesnik već i pušač, alas, a možda i som!

Od viška glava ne boli

 Kaća je rodom iz Subotice, utvrdismo da pozna mog bivšeg muža Jožija (ne Jožu, Joža je bivši muž jedne druge Jožice). U Sarajevu je studirao arhitekturu kod čuvenog Juraja Najharta, sljedbenika stila Korbizje. Kao inž. arh. kasnije je, između ostalog, projektovao i Dečije selo. Kaća mi gura telefon u ruke, sve je začas riješeno, idemo u Sremsku Kamenicu. Pomišljam da nisam baš mnogo grešna, dobro je imati i kojeg muža više, od viška glava ne boli. Vreću hrane koju je napabirčio Brana, nećemo stići ni prepoloviti. " Ura!" djeca se raduju, njima je ovo kao iznenadan i uzbudljiv izlet, oni ne mogu da shvate da će mnogo vremena proteći dok se vrate i sastanu sa svojim roditeljima. Samo srednji unuk, četrnaestogodišnji D. povremeno se trgne i zamuckuje, dok priča kako je on dočekao rat u Sarajevu. "U mojoj školi mi smo se podijelili: Muslimani su posjedali na stepenice kod ulaza, Hrvati u središnje, a Srbi na stepenice blizu učionice. "O, moj Dakice", kažem mu, "podijelili ste se po stepenicama. Vi po stepenicama a vaši očevi, djedovi i pradjedovi po stepenima! A gdje si ti pristao moj Dakice?"

 "Ja sam bako, stajao kraj prozora."

Sada djeca odgajaju roditelje!

 Sin Hrvatice, čija je majka porijeklom Poljakinja, i oca, čija je majka Srpkinja a otac Slovenac. I njegovom ocu djed je Slovenac, a baka Slovakinja. Takav, Dakijev otac (malo Slovenac, malo Srbin, malo Slovak,) javno će se kasnije u novinama izjasniti kao Hrvat, iako ga niko to nije pitao, ko zna zbog čega mu je to zatrebalo! Tome slatkom koktelu, moji unuci su dodali još muslimanske i češke krvce, sve se može kad se dvoje (troje, četvoro, sedmoro slože, iju, ju!) Ipak sam ja svemu kriva jer djecu nisam odgajala kao Srbe, poštujući i njihovog nebrižnog oca Slovenca, jer sam kordunaška patrijarhalna seljanka. U stvari, djecu nisam odgajala nikako, davno su prošla vremena roditeljskog odgoja. Sada djeca odgajaju roditelje! I ne znaju za ono da je batina iz raja izašla, ne! Batina izlazi iz njihovih ruku, izlazi iz ruke djeteta i okrenuta je prema grbači roditelja.

 "Ili ćeš biti kako kažem, ili te neće biti, čuješ li ti mene!"Ta batina je produženi dječiji jezik: "Kako ste se usudili da me rodite?!" To je jezik pobune protiv života u koji djeca padaju i ne želeći u životu da se nađu. A nemaju više gdje ni biti, svuda se samo ratuje, ubija i otima, današnje čovječanstvo je samo jedna grdna, ne "pučina" već samo geografija! Jadna djeca u svijetu u kojem za njih nema mjesta.

 U gospodskoj Kamenici, u kojoj je sirotinja umirala od TBC, a sada i od svih rakova, a gdje su venuli i đulići uveoci Čika Jove Zmaja - već u maju dozrijevaju trešnje, one krupne slatke. A ima ih na svakoj međi, a malo, malo pa, međa. Štićenici sela razletjeli bi se i prije nego trešnje pocrvene, čine to sva djeca otkako ima trešanja. No, mještani bi se pravili da ih ne vide, potjerali bi one najdrskije koji bi lomili i nježne trešnjine grančice. Bila je među djecom iz sela sva "Vojvodina" Mike Antića, ona dospjela iz Dalmacije i Like, od Glamoča i Bileće, ona bratska komunjarska i kamenjarska. Djeca koju su skupa sa Srbima kovali Romi iz Podujeva i Gračanice, Šiptari iz malog Zvornika i Bioče, Slovaci iz Čelareva i Srbi iz Drvara - pa onda iskovanu djecu napuštali, ili nisu mogli o njoj da se brinu. Takvu dječicu gdje god da bi se pojavila kao što se danas pojavljuju ljupki psići, hvatali su i dovodili u Kamenicu. Dečje selo najsvečanije je otvorila prva dama Jožica, karijatida s nježnim piskom, kad su oni koji su joj ukazali tu počast, shvatili da im je nakovanj počeo da popušta, i da im svekoliko kovanje nije dalo baš neke čvrste odlivke.

Srbija nam dala utočište

 Kad se zaratilo, strah od gladi postao je veći i u Vojvodini koja zna da jede, a u koju je ponovno pristizalo sve više gladnih. Dečje selo više nije bilo ono "naša dečica", već je sve više bivalo opasno naselje, prognanih i tuđih, onih "iz preka". Na preporuku projektanata i člana Upravnog odbora Sela, mog Jožija, ispražnjena je sobica sa četiri kreveta, po dva na sprat. Joži mi je tutnuo u džep nešto dinara što nije mogla vidjeti njegova treća žena, Jevrejka, čiji roditelji kao pravi građani Evrope i svijeta žive u Beču. "I, molim te, nemoj me više zvati, nema ni potrebe, smeštena si..."

 Već sutradan u našu sobicu uletjela je jedna široka suknja, nemirna i razmahana. Moja djeca su krala trešnje! Ukorila sam ih, sva uplašena: "Vidite, Srbija nam je dala utočište... vi niste Srbi a ona vas hrani i štiti, i školuje vas..." Pokunjeni, dvoje odraslijih su ćutali, a najmlađi, sin mog mlađeg sina, u dvanaestoj je godini, stade preda me: "Bako, zašto pričaš gluposti? Nismo mi ni Srbi ni Hrvati ni Muslimani... mi smo, bako, porodica... porodica..."

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.