Izbori za isto danas

Pošto danas manje-više svi pišu o izborima, ja sam odlučio da ne pišem. Onda sam se sjetio da sam odlučio da više ne odlučujem, pa ću, evo, ipak pisati o izborima. Izbori su, inače, najteža stvar u životu. Da počnemo sa poučnim primjerom, a?

Dvojica iz vica

Kaže jedan vic, Mujo pružio Sulji dvije jabuke, jednu veću i jednu manju. I kaže mu: "Suljo, evo jabuka. Jedna je za te. Uzmi, nemoj se stidit". Suljo hop, pa za veću. I taman da je zagrize, kad će mu Mujo: "Pa, bolan Suljo, kako te nije stid?". Suljo ga unezvijereno pogleda i laički pita: " A što će me bit stid?". Mujo će: "Ja ti dajem dvi' jabuke, da izabereš, ti odma' za veću... E, moj Suljo..." Suljo upita: "Pa, koju bi ti uzeo?". Mujo kaže: "Pa, manju, naravno". Na to će Suljo njemu: "Pa, eto ti je!".

Jučer za gore sutra

Bili su izbori, štonoreć' juče. Biralo se između istih i gorih, biralo se ono za što se mislilo da je manje zlo. Presavijali su se listići, ljudi su ih ubacivali u kutije sa slabašnom nadom da će se u njihovim životima nešto promijeniti. Birala se jabuka za koju se mislilo da je veća i sočnija, birala se trećina, polovina, četvrtina jabuke, da se ne bi ostalo bez jabuke. Najviše jabuke je ugrabio narod sa najviše ruku, bošnjački. Ima sad dva člana Predsjedništva. Narod sa nešto manje ruku, srpski, onaj sa entitetom, nije se nešto zabrinuo i pretrgnuo. Nešto skoro pola jabuke već imaju. Oni će trpjeti koliko god treba, samo da im ostane to pola jabuke. Treći narod škrguće zubima i sjeća se, sa bijesom, zavezanih zastava iz 1992. godine.

S kim si - taki si

Bošnjački član Predsjedništva je Bakir Alijin Izetbegović. Hrvatski član Predsjedništva je Željko Podobni Komšić, dika i uzdanica bosanske čaršije, Hrvat po službenoj dužnosti. Srpski član Predsjedništva je Nebojša Radmanović, čovjek koji nije ni morao da se kandiduje - takva mu je konkurencija. Birali su ih uglavnom ljudi koji su ih birali i na prošlim izborima. Trebam li vam reći da ja opet nisam izašao na izbore? Ne zato što sam pametniji od drugih, nisam ni pod razno, nisam izašao glasati jer nisam htio da budem saučesnik u ovoj suludoj predstavi u kojoj bolesno bosanskohercegovačko okruženje glumi demokratiju i civilno društvo, za oči i uši međunarodne zajednice, Međunarodnog monetarnog fonda i Evropske unije.

Izbori u Getu i autobusna demokracija

Kako stalno ponavljam, izbori u ovoj zemlji nemaju smisla. Izbori su za slobodne ljude, ne za ljude ucijenjene prošlošću i političkom situacijom u kojoj im je jedini izbor da se boje jedni drugih. Preko 100.000 mrtvih, preko milion raseljenih, milioni ucijenjenih smrću svojih bližnjih i strahom od novog rata i pokolja. Bosna i Hercegovina je heterogena zajednica bez jedinstvene javnosti, nesrećna i nesređena zajednica utemeljena na zloupotrebi demokratije. Hm, s obzirom na to da je novi član troglavog predsjedništva sin prvog predsjednika, BiH bi se mogla nazvati još i dinastijom... Kako jedan moj prijatelj reče, kao da se bira novi vozač razdrndanom autobusu u fazi poluraspada. Umjesto da se kupi novi autobus ili razmontira i ponovo sastavi (ukoliko se isplati), pokušava se promijeniti vozač. Bh. autobus ni Fitipaldi ne bi mogao da izvede na neki moderan evropski ili svjetski autoput.

Glavati gospodini i Senad Avdić

Sinoć gledam na Federalnoj, onoj Zlajinoj, (Zlatka Lagumdžije), pomno odabrane, u sitne sate. Pričaju o izborima, o prvim rezultatima. Dvojica nevladinih evropskih pulena, nekoliko njih što vole mlatiti praznu slamu i jedini kompetentan i logičan tip - novinar Senad Avdić, čovjek čije ime i prezime znači Sloboda Govora u Sarajevu. Pričali su uglavnom koliko je ko od njih iznenađen i manje iznenađen rezultatima i zašto je iznenađen ili neiznenađen. Voditelji tipični za FTV, poskočni i radosni zbog Želje Komše i zbog SDP-a. Gladila se stvarnost, pričalo se o napretku u razmišljanju ljudi, trućalo se o istom kao i proteklih uspješnih pokušaja maskiranja stvarnosti. Svi će oni biti mirni sljedećih godina, ništa im još neko vrijeme niko ne može. Senad im se malo čudio, malo im pomjerao tačke gledišta (bezuspješno, kao i do sada), malo gledao ispod sebe i mrmljao sebi u bradu. Manje je govorio nego prošli put, uvidio i on, čini se, da je u ovakvoj konstelaciji stvari džaba nekima nešto govoriti.

Ko to tamo peva, nastavak

I? Šta se dogodilo? Predstava za javnost(i) je prošla. Promijenilo se, po očekivanju, nije ništa. Glupi će i dalje dokazivati da ima još glupljih, neuspješni da ima još neuspješnijih, nesrećni narodi će dokazivati da su najnesrećniji i najpoubijaniji baš oni, slaviće se i degradirati mrtvi i njihove kosti poturati pod nos i na ekrane živima, rastureni autobus će stari vozači voziti još nekoliko godina, puževom brzinom i sa popravkama svakih par kilometara neizgrađenog autoputa. Suljo će zagristi poklonjenu jabuku i pojesti je. Tako će preživjeti do sljedeće donacije, sadake, nafake i festivala, do sljedeće ublehe zvane još i Izbori.

Njih dvojica, ja i babo sami

Poslije izbora, likovanje, samo ne znam nad čime. Ovdje gdje pišem, u Federaciji, SDP se predstavlja kao višestruki pobjednik. Izabrani Hrvat po službenoj dužnosti, Željko Komšić, spreman je da iz korijena promijeni Bosnu i Hercegovinu, ukine RS i zločeste Srbe prosvijetli do te mjere da puste da im Bošnjaci biraju predstavnike, kao Hrvatima. Želja je, naime, dobio tri puta više glasova nego Borjana Krišto, kandidatkinja HDZ-a BiH, i to uglavnom tamo gdje Hrvata procentualno ima koliko nikla ili kadmijuma u zemlji. Kandidat za bošnjačkog člana Predsjedništva Bakir Izetbegović puno je umjereniji i manje militantan. On bi, naime, da od Bosne i Hercegovine za svoj narod spasi šta se spasti može, vidi da je vrag odnio šalu, da odlazi i protektorat i međunarodna zajednica. HDZ je ipak zadovoljan u kantonima gdje stvarno Hrvati biraju Hrvate, imaju apsolutnu većinu. Sarajevo ionako poznaju kao mjesto gdje im se kroji kapa, ne i ostatak odjeće.

Mlade vođe, da lakše prođe

Nikad niko od tih silnih stranaca koji su došli ovdje, nije došao na ideju da napravi kulturnu ili kulturološku mapu Bosne i Hercegovine. Dolazili su sa uputstvom za upotrebu za demokratiju, s parama koje su trošili na mlade ljude koje je trebalo obučiti za buduće vođe, plaćali ih kao tri profesora ili dva hirurga. I ništa. Samo su ih navikli na viski i francuske konjake, na dobra kola i putovanja, na skupa odijela i kojekakve praške. Da, i usadili su im naviku da uče pametnije od sebe pameti koju su pokupili na seminarima OSCE-a i drugih NVO-a. Što se tiče BiH i rezultata njihovih napora, sve je isto kao 1996. godine, možda i gore. Samo su ogromne količine para potrošene na stvaranje privida civilnog društva. Još uvijek nisu shvatili da se radi o tri javnosti, ne o jednoj. Da ljudi u ovoj nesrećnoj zemlji ne čitaju iste novine, uglavnom ne žive zajedno i čak se ne hrane isto. Jedan od pokazatelja te šarolikosti i nehomogenosti će biti i popis stanovništva. Taj popis će pokazati gdje je sve izvršeno "etničko čiščenje" i koliko je isto bilo temeljito obavljeno. Ispašće da je protjerivanje stanovništva najbolje uspjelo tamo gdje se najviše priča o multietičnosti i multikulturalnosti.

Bh. koplje od tri polovine

Znam, znam, nije lako čovjeku strancu objasniti stvari koje su i nama prilično nejasne. Lakše je pričati o narodu koji je srećno živio dok nije došao neko i zavadio ga, a onda je počeo rat. I usput okriviti već na početku rata satanizovane Srbe. Kao kad je školski inspektor došao u provincijsku školu, da vidi šta nastavnik matematike tu radi. I, tog dana djeca su trebala da uče sabiranje razlomaka. Uča sabire dvije trećine i jednu polovinu. I kaže: "E, ovako, djeco... Saberete brojnike, saberete nazivnike, potpišete to i... I eto vam rezultata." Inspektor se naroguši i kaže "Gospodine, to ne ide tako. To nije ispravno!". Vispreni uča, u najboljoj namjeri i za opšte dobro, baš kao međunarodna zajednica u BiH, na to kaže inspektoru: "Ma, znam ja da to nije baš ispravno. Ali, tako mi je lakše objasniti..."

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.