Izbori na izgorjelom

Izbori su, kažu, najteža stvar na svijetu. Jeste li primijetili da se sve važne, pa i nevažne stvari, vrte oko riječi "ako"? Ako bude ovo, biće to. Ako bude to, biće i ono. Ako kupim ovo, neću imati za to i ono. Ako odem tamo, neću moći biti ovdje i još kojekamo. Ako to "ako" stavimo u kontekst izbora, opet počnemo sa jednim velikim "ako". Šta će biti poslije ovih izbora? Tu su, za koji dan. Osim kod nas, u Mostaru, to je jedna sasvim druga priča. Dakle, ako ne izađete na izbore, šta će biti? Pa, na ovima se biraju oni koji vladaju gradovima. To i ima neke veze sa životom, sa stvarnosti, sa parkovima, šetalištima, biciklističkim stazama, čistoćom, vodovodom, snabdijevanjem strujom, fasadama, grijanjem, hlađenjem, autobusima i sa puno toga što nam život i kretanje znači. Kod nas ovdje, u Federaciji, biramo i kantonalne vlasti. To su vlasti poput državnih, sa ministrima, vozačima, sekretaricama, trezorima, savjetnicima, ekspertima i čitavom jednom bulumentom (turc.) koja vlada na diku i radost prostom puku kantonalnom, ma kako ga zvali. Čini mi se da na ovim izborima i njih biramo. Ne puk, vlast. Kanton hronično nema para za pozorište i kazalište, zdravstvo i školstvo, za infrastrukturu i ultrastrukturu, ima samo za plate zaposlenima u kantonalnim institucijama. E, pa, sad se pitam šta bi se desilo ako bi (opet "ako") ljudi zaboravili glasati za kantonalnu vlast. Bi li tada kantonalna vlast izumrla i tako riješila svoje podanike plaćanja? Ne, ne bi. I za to se našao lijek. Ako nema nove vlasti, baš kao i u državi, stara vlast ostaje na vlasti. Opet niste ništa uradili ne izašavši na izbore. A i ako izađete na izbore i glasate za neku kantonalnu vlast, opet niste ništa uradili, novi ljudi s kravatama će zamijeniti stare ljude s kravatama, para opet neće biti ni za šta osim za njihove plate.

Slike demokratije

Kod izbora za državni vrh, dođe vam na isto. Osmijesi sa izbornih plakata, jasno je već, ne nude ništa osim osmijeha. I novih zaduživanja da bi se kupio socijalni mir, podijelile plate administraciji i raspodijelile mršave penzije ratnim i mirnodopskim penzionerima. Optimizam sa bilborda je, onako, sa visine, malo deprimirajući. Doduše, neki plakati dijele s vama direktno i zabrinutost, ima tu i ozbiljnih lica, sa jednom rukom ispruženom niz tijelo, a drugom napola savijenom pored stomaka. Valjda da vidite kako oni vide ozbiljnost situacije. Sa njima se lakše poistovijetiti. Ti plakati su preslika plakata iz nekih uređenijih društava, iz zemalja u kojima demokratija ima više smisla. Naime, stanje stvari je takvo da bilo koji čovjek sa kravatom na vratu može zamijeniti bilo kojeg drugog čovjeka sa kravatom. Važno je samo koji nacionalizam podržava. Nacionalizam ne mora obavezno biti isti kao i nacija biranog, ukoliko se radi o kategoriji zvanoj "kosmopolitizam". Kosmopolitizam daje čovjeku pravo da podržava tuđi nacionalizam, i tako još smatra sebe "naprednim" i "multikulturnim".

Sedamnaest godina od juče

Za zadnjih 17 godina otkako je rat "tek" završio, suma rezultata poslijeratne obnove i izgradnje civilnog društva, u najmanju ruku je nemjerljiva. Postoje veličine tako male da se ne daju mjeriti. Vojno društvo se nije pretvorilo u civilno, samo su se nesrećni vojnici pretvorili u nesrećne civile. Izbori su samo profilisali želje naroda za homogenizacijom i zbijanjem redova. I, naravno, za dominacijom. Većinski narodi su na svojim teritorijama, sasvim prirodno, zagospodarili resursima i političkim pozicijama. Jedina preostala bitka je ona za predstavljanje "države" pred svijetom i pozicioniranje po raznim funkcijama u preduzećima, po odborima i komitetima. A jedini strah glasača nije, kako bi to trebalo da bude u zemljama sa riješenim nacionalnim pitanjem, od pada životnog standarda. Jedini strah glasača je da bi im drugi mogli "krojiti kapu", birati predstavnike, prekrajati istoriju, ponižavati ih, uzimati im poslove, praviti od njih nevažne ljude. Nažalost, taj strah je opravdan. I zato ljudi izlaze na izbore. Ne zbog onog infantilnog spota što se bez pardona i pauze vrti na televizijama, već iz straha da im ne oduzmu ovo malo prava i dostojanstva koje imaju.

Okajavanja

Da budem i ja malo van konteksta, mislim da je puno gore izgubiti prijatelje nego državu. Državu čovjek nekako i prežali. I ta Jugoslavija bi ostala da je valjala. S obzirom na to kako je nastala, zastava joj je mogla biti potpuno crvena, crvenija od plakata SDP-a. Stotine hiljada ubijenih poslije zadnje ratne bitke, neraspisivanje demokratskih izbora, masovne odmazde partizanskih vlasti, otimačina i ubijanje svih koji su imali nešto u gruntovnici, u novčaniku i u glavi, nije moglo izdobriti. Jedna velika laž je trajala skoro pola vijeka, toliko jaka da smo vjerovali u nju, i usput unesrećili čitav siromašni svijet zvan i "Nesvrstani" onim našim oružjem za pojedinačno i grupno uništenje crnih, smeđih, žutih i drugih ljudskih stvorenja. Kaže jedan moj prijatelj "Trista godina da nas Sava, Dunav i Neretva peru, neće nas oprati koliko smo krivi. Plaćamo sad te 'lade', 'stojadine', besplatno školstvo i zdravstvo, godišnje odmore i višegodišnja bolovanja na račun te sirotinje koja je od Tita i od nas kupovala oružje i od čijih se para plaćao naš nerad". Život na tuđoj nesreći ne može izdobriti. Ne može dugo ni trajati. Za sada, rekord drže Amerika i Engleska. Ja, ovako golouman, mislim da Bog samo odgađa kaznu i gleda šta će još uraditi, dokle još misle ići. Nije ni Tito bio za potcijeniti, ni to jugoslovensko rukovodstvo, uspjeli su kojih nekoliko decenija udaljiti nas od Boga i jedne od drugih, sisati tuđu krv i još nas njome hraniti na cjevčicu. Aferim, što bi rekli Turci kad ne bi znali šta bi drugo rekli o nečemu.

Priče za kraj

Baš sam depresivan, je l' de? Ni vica ni pošalice, ni šale ni doskočice. Šta ćete, takvi su rastanci. Rahmetli Zuko Džumhur je, na jednom od svojih brojnih putovanja (hodoljublja) morao zanoćiti više puta na jednom mjestu, jedanput zaustavio čovjeka koji je svakog jutra trčao oko hotela i tako Zuki plaho išao na nerve. Zuko mu je, na njegovom jeziku, rekao, parafraziram "Znaš li ti da je Bog svakom dao broj koraka koje će napraviti u životu, to jest metražu i kilometražu. Kad to čovjek potroši... Cvrc!". Sutradan, kaže Zuko, a ja mu vjerujem jer mi je tako milije, a milima mi vazda milo vjerovati, vrli potrkušac nije se pojavio na svom trčalištu. Tako je, možda, i Bog meni dao koliko ću slova napisati i misli zapisati. Isušujem se pišući. Možda na kraju budem toliko iscijeđen da oko mog groba neće biti onog lijepog svjetla koje Bog ostavi onima koji siti sreće i nesreće, s Njegovim blagoslovom, pomireni odu. Možda sam, sa svakom riječi, bliže kraju pisanja i disanja. Valja zasvirati, kaže narod, ali i za pojas zadjenuti. Valja neke priče i eglene (turcizam li je, slavizam li je, šejtan će ga znati...) ostaviti i sebi, ispričati ih u nekom drugom univerzumu, ili ih ostaviti kao poputninu kad se krene na veliko putovanje. A, da se ne lažemo, ja i nisam neki kolumnista. Ne citiram ekonomiste, političare, pisce, filozofe, doktore nauka, predsjednike, ove moje pisanije jedva da i imaju kakvu "faktografli" vjerodostojnost. Nigdje Ničea, Fojerbaha, Getea, Čomskog, Kundere, Cicerona ili Aristotela... Meni, eto, iz misli ispliva rahmetli odrpani Zuko u crnom đubretarcu i zimi blatnim a ljeti prašnjavim cokulama. Ako, opet "ako", ako nastavim ovoliko kolumnizirati, postaću, ili još gore, ostaću kolumnista. Evo, hajde, nabrojite mi pet kolumista od prije rata. Nije lako, a? Nije, nije. A pisaca ćete nabrojati namah petnaest, a kad se koncentrišete, i pedeset.

Poučak mrzle vode

Ne znam šta će se desiti "ako" ostanem kolumnista u ovim novinama. Neću ni saznati. Ali znam da je lijepo bilo pričati vam. I da ćete mi nedostajati. Bili ste dobri slušaoci, to jest čitaoci, najbolji koje sam imao. Hvala za poruke podrške i sugestije na "Fejsbuku" i na i-mejlu, puno su mi pomogle da bolje pišem i da se ispravljam, ovako goloruk i golouman. Ne, ne rastajemo se mi, od njuške grešnog i grijehu sklonog raba božjega Veselina, bojim se, nećete moći pobjeći. Negdje ću vas stići sa polica kakve knjižare ili se zabuljiti u vas kroz kakav ekran, ravni ili onaj buljavi. Ja ću, kao nekad, pisati knjige. Puno mi ih kuca na koru velikog mozga (nije velik, ali to se tako zove...) i čeka da bude napisano. I stihovana bajka za djecu. I drame. I svašta nešto. Ove godine mi nije izašla knjiga. To je za mene kao da sam medvjed, a čitave godine nisam "satr'o" košnicu. Ova kolumna je kraća od drugih, ali rastanci i treba da budu kratki. I, zapamtite da se sve vrti oko riječi "ako". Volio bih da sam pametan, pa da vam kažem nešto pametno za kraj. Ništa novo, ništa što vam već nisam rekao, ali... Čuvajte jedni druge. I sebe. Ja nekad nisam znao sačuvati ljude. Jednostavno, nisam znao kako. Valjda za to treba neki talenat koji ja nemam. Zato, ne zaboravljajte godišnjice, porodične skupove, polaske u školu, godišnjice brakova, ne zaboravite pitati roditelje kako su. Ljudima to puno znači. Prije nego što dragim ljudima nešto kažete, razmislite kako će im to zvučati i hoćete li ih zbog viška riječi dijelom ili potpuno izgubiti. Zato i treba pitati "Šta ako...?". Ne povređujte jedni druge. I sebe čuvajte. I, da... Hm, htio sam vam još nešto važno reći, važno da važnije ne može biti... Ah, da. Kad trčite ili naporno radite, nemojte, onako vrući, mrzlu vodu piti.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.