Islamofobija i ostale fobije

Pozivajući se na brojne zakone, konvencije, deklaracije o ljudskim pravima i konačno potkrepljujući primjerima iz raznih sfera života čitaocu su u ovome izvještaju ponuđeni primjeri, bez ikakvih vrednosnih sudova i kvalifikacija, kojima se pokazuju različiti oblici netrpeljivosti prema ovdašnjoj islamskoj zajednici.

Definicije islamofobije

Možda na početku ne bi bilo na odmet ponoviti jednu od nekoliko definicija islamofobije, onu koja je proširena, modifikovana i koja sublimira sve prethodne. "Neracionalan ili vrlo jak strah ili nenaklonost prema islamu", ali pošto islamofobija obično uključuje mnogo više od toga, straga tu uključiti i "rasnu mržnju, netoleranciju, predrasude, diskriminaciju i stereotipe." Ova definicija može biti primijenjena i na spomenute oblike fobija.

Žalosna je činjenica da mnoge javne ličnosti i političari koji su dali ovim povodom svoje izjave za medije nisu ni pogledali sadržaj dokumenta ili su ga tek letimično pročitali.

Pa je tako predstavnik SDP-a komentarisao u Izvještaju samo ono što ga očito najviše dotiče, a to je dio koji se odnosi na medije. "Nedopustivo je prozivanje novinara, kako živih tako i onih koji više nema, po imenu i prezimenu, a koji su poznati po svom kritičkom stavu prema mnogim pojavama u zemlji." U ovom stavu imamo barem dvije logičke neodrživosti. Novinar, živ ili mrtav, je novinar, kao i pisac ili bilo koji drugi nosilac javne riječi. Autor teksta se nikada ne pojavljuje ni kao živ ni kao mrtav. Stoga, navođenje primjera netrpeljivosti prema bilo kojoj grupu ili pojedincu nije "prozivanje" "živih ili mrtvih" nego samo navođenje primjera ili citiranje, a posebno je o tome riječ o Izvještaju Rijaseta. Ako prihvatimo ovaj stav SDP-a onda nikada ne treba raditi kritičku analizu književnih djela, jer mnogi autori već odavno nisu među živima, ili recimo citirati političke autoritete koji su također već odavno mrtvi. Drugi neodrživ stav je "iznošenje kritičkog mišljenja". Kritičko mišljenje zasigurno nije grubo ismijavanje i vrijeđanje. Pa tako u kategoriju kritičkog mišljenja nikako ne bi mogli ući sljedeći primjeri: "na naslovnoj stranici magazina 'Dani' vrhobni poglavar Islamske zajednice je prikazan u osam slika, sa ahmedijom i u gaćicama, sa spolnim organom u erekciji, poput muške prostitutke..." "Cerić Mustafa, reis-ul-ulema zaštitnik bludnika (Avdo Avdić)..." "Skandalozno! Građanin Mustafa Cerić postao najpoznatiji zaštitnik pedofila (Bakir Hadžiomerović)..." "A naš narod, posebno onaj pod rukovodstvom reisa Mustafe Cerića, uživa slušajući četničke pjevačice poput Cece Ražnatović (Sead Fetahagić)..."

Sviđanje i nesviđanje

Brojni su i drugi primjeri, ali evo neka ovi navedeni posluže samo kao ilustracija. Dalje se navodi u ime SDP-a: "To što se nekom velikodostojniku ne sviđaju medijski prilozi u nezavisnim medijima i javnim servisima ne daje mu za pravo da koristi institucije kako bi se obračunavao sa neistomišljenicima." Nije valjda da ćemo u predočenim primjerima govoriti o sviđanju ili nesviđanju. Ovdje je riječ o klasičnim primjerima netrpeljivosti, stereotipa, netolerancije, predrasuda... A to ne podliježe pojmu ukusa nego kodeksa o radu i komuniciranju u medijima. I nakon što su iznijeli navedene stavove o Izvještaju, u SDP-u zaključuju da: "Pitanje islamofobije ne treba izbjegavati, ali ga treba adresirati onima koji imaju svoje ime i prezime." Ne niste pogrešno pročitali, treba naći prave ljude sa imenom i prezimenom pa njima adresirati islamofobiju. To svakako, gledano očima SDP-a, nisu navedena imena, nego neka druga. E bilo bi zanimljivo analizirati koja bi to mogla biti druga imena, pa bismo možda opet došli do novog stereotipa, netolerancije i predrasude. Ali ne treba ni zanemariti da je povodom ovog pitanja početni stav ove partije "nedopustivo prozivanje novinara". Kada pažljivo pogledamo iz kojih medija dolaze novinari koji su citirani u Izvještaju, lako ćemo primijetiti da je riječ o medijima koji se veoma naklonjeni toj političkoj partiji, te stoga njihovi novinari ne mogu biti ništa drugo nego "nosioci kritičkog mišljenja", ma šta ono značilo.

Drugi izvještaji

E kada spomenusmo da bi mogli biti napravljeni i drugi izvještaji po uzoru na ovaj koji je napravio Rijaset, dovoljno nam je samo sabrati sva vrijeđanja i napade na aktualnog predsjednika RS, na Republiku Srpsku ili predsjednika najjače hrvatske partije, na opredjeljenja većine hrvatskog naroda, pa bismo vidjeli koliko netrpeljivosti i netolerancije je usmjereno prema njima. Sve to svakako spada u definiciju "fobije". Evo samo posljednji nasrtaj na Dodika u Sarajevu nije ništa drugo nego netolerancija, strah, mržnja, diskriminacija i stereotip. Mnogo gore od rečenog stava jednog građanina jeste reagiranje ministra obrazovanja iz stranke domaćina koji se pravda kako nije prisustvovao sastanku i kako ga ne zanima šta se desilo. Ili je još gora tvrdnja da se ništa nije desilo. Ili da građanin nije ništa loše ni pogrešno reagovao. Pa jeste, rekao je da je RS takozvana i genocidna. Dok god je RS genocidna i takozvana na djelu je srbofobija. Onog trenutka kada se budu uvažavali svi građani podjednako u svojim željama i opredjeljenjima možemo govoriti o demokraciji i tada neće trebati pisati izvještaje o raznim fobijama. Do tada izvještaji bi sa još barem dvije adrese mogli biti puni, prepuni primjera izražavanja netrpeljivosti prema drugima i drugačijima. I svako navođenje izvora citata ne bi bilo nikakvo "etiketiranje" nego vjerodostojan prikaz "neciviliziranog, uvredljivog i neprimjerenog jezika mržnje i netolerancije", ma koliko se trudila bivša direktorica sektora za emitovanje pri RAK-u da relativizira pojam jezika mržnje. Nažalost bili bi to sve sami primjeri jezika mržnje, onako čisto školski definiranoga.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.