Inflacija reda i obraza

Ne, taj skup nije inicirala međunarodna zajednica nego Željko Kopanja. Čovjek mira Ivo Josipović je rekao da mu je čast što je nagradu dobio baš od Kopanje čiji medijski doprinos stabilizaciji u regionu iznimno poštuje i za kojeg zna da je na djelu dokazivao multikulturalnost. Bio je to trenutak kada je prepuna dvorana hotela "Bosna" frenetično aplaudirala Kopanji. I neka je, jer je ovaj decembarski susret u Banjaluci do prije nekoliko dana bio nezamisliv bilo gdje u BiH.

Uzavrele predizborne, izborne i poslijeizborne strasti nisu nagovještavale mogućnost ovakvog susreta ni u doglednoj budućnosti. Svi oni kojima je želja za istinskim mirom u srcu mogli su to veče samo pomisliti: "Mir je ipak moguć. Dijalog je ipak moguć. Ima nade za ovu zemlju, za našu djecu." Svi oni koji karijere grade na podjeli, ali ne entitetskoj nego suštinskoj, nepremostivoj, trajnoj podjeli, to su veče doživjeli kao veleizdaju, jer je srušen mit o Srbima zadrtim nacionalistima koji ni u snu ne žele mir u zemlji.

Kad, gle čuda, upravo kod njih za istim stolom sjedili su Čović, Radončić, Tihić, Majkićeva, Mujezinović, Terzić... Družili se, razgovarali i pokazali da susret u Banjaluci znači više od dodjele nagrada. Istina, nije tamo bilo zakletih socijaldemokrata iz Federacije, tobože građanski orijentiranih medija iz Federacije, novinara neovisnih magazina koji već odavno isijavaju najgori jezik mržnje i rasnih podjela. Možda je i dobro što ih nije bilo, jer je to veče pokazalo ko je za suživot, a ko nije. Eh, ali suživot koji podrazumijeva uvažavanje i uključivanje, a ne onaj po mjeri građanskih nacionalista. Onakav suživot u kojem Kemal Monteno pjeva Dodiku o Sarajevu, a ovaj pjeva uz njega. Onakav u kojem Izetbegović u Banjaluci pozdravlja i dočekuje Josipovića, Tadića i Vujanovića. Onakav u kojem cijela sala u Banjaluci pjeva o sarajevskoj Bentbaši. Onakav u kojem brojni gosti iz diplomatskog kora vide jednu sasvim drugu BiH u kojoj sa istim intenzitetom plješću premijeru Federacije koliko i premijeru RS. I niko nikome ništa da zamjeri.

Ali, zato svega par dana poslije oglasi se najgori jezik mržnje i to pravo iz Sarajeva. Pravo iz pera novinarke Gordane Katane koja sa neskrivenom mržnjom ispisa najgore redove o ovom istorijskom skupu. Saznali smo od nje i to da su nagrade dodijeljene "prema kriterijima najvećeg medijskog pokrovitelja u Republici Srpskoj, premijera RS osobno, ličnosti." Pretpostavljam da ste i vi dragi čitaoci shvatili da treba da se nasmijete na ovu ironičnu opasku kako je Dodik "ličnost". Pa, eto, ako niste, nasmijte se, molim vas. Jer nakon ove doskočice saznali smo i to da su Josipović, Tadić i Vujanović takođe nekakve ličnosti. Saznali smo i da su Džombić i Mujezinović lopovi i da su zato nagrađeni.

Ali i najvažnije od svega: saznali smo da je nagrada "novinar godine" najsramnija nagrada koja može biti dodijeljena nekom novinaru. Istina nije bila sramna kada su je dobivali ko-je-ko novinari u Federaciji, ali sada jeste. Od prošle godine jeste, a ove je kulminirala njena sramotnost. Saznali smo da je pokojni Guzijan obični četnik i "jedan od kreatora ideje etničkog čišćenja". Saznali smo da je toliko "srbovao" da nema "nikoga od blizu sto hiljada prognanih Banjalučana, ali i onih koji su ostali, a nisu podigli tri prsta, da i danas ne osjeti grč u želucu sjetivši se njegovog imena." Taj Guzijan je podjednako koliko i političari "odgovoran za kovanje rata".

Ma gdje li su samo bili svi ovi podaci kada su nagradu dobili Hadžiomerović, Đaković ili Avdić? Kako to da nisu vratili takvo četničko priznanje? I dan-danas na odjavnoj špici najgledanijeg političkog magazina FTV-a čitamo spomen na tu nagradu. Istina, možda je njeni urednici nisu vratili ili sklonili zbog poštovanja prema svom cijenjenom kolegi, bivšem esdeesovcu i izvještaču iz Srebrenice? Kako to da je Avdić nije vratio? Taj čovjek sigurno ne bi držao takvo ordenje kod sebe.

Ali saznali smo dalje da je to, u stvari, nagrada koju dobijaju samo esenesdeova "pera koja ispisuju kulturu dijaloga". Da je to sve tako najbolje svjedoči i ovogodišnja dobitnica Vanja Furtula, "ona ista Vanja koja je (nagradu) dok se bavila svojim poslom na BHRT-u nije mogla ni u snu sanjati". Ma to je ona ista novinarka koja je od silnog rahatluka u srcu svijeta i multikulture pobjegla glavom bez obzira. U stvari, nije njoj niko ništa loše učinio u Sarajevu, bilo joj je izvrsno, samo ona to nije mogla da shvati, a i proradila u njoj "svetosavska krv", ona ista Guzijanova po kojoj je, zahvaljujući ratu, valjda postao poznat.

A kako to nagrađena novinarka ispisuje kulturu dijaloga u RS? "Evo kako to izgleda u studiju: gosti su, recimo, SNSD-ovci iz cijele BiH, Špirić i Radmanović iz Sarajeva, Dodik i Kuzmanović iz Banjaluke". Bilo bi dobro vidjeti kako to uistinu izgleda kultura dijaloga u federalnim medijima, pa pronaći recimo dva esdepeovca iz Banjaluke da gostuju u emisiji sa esdepeovcima iz Sarajeva, a da ih urednica samo pita, a ne vrijeđa. E to su već samo puste želje!

Ali još gora od Vanje je Sanja, ona koja iz Sarajeva piše o nekakvoj kulturi dijaloga, zanemarujući pri tome da je to privilegovana kategorija za samo probrana novinarska pera iz Sarajeva i da ta pera time promovišu slobodu riječi i misli, te da svi koji im se nađu na putu u tom plemenitom zadatku namah postanu sotone koje treba smaknuti. Ali i Kopanja je kriv, jer "sada nagrađuje vanje i sanje i ne krije da ga mnogo više od novinarstva zanima vlastita pozicija u političkom svijetu Milorada Dodika". Ma stalo je i izgleda i njemu i njima dvjema do Dodika, jer je on glavni medijski pokrovitelj. No možda im je malo stalo i do istine, ali ne one viđene očima donatora iz Sarajeva nego i do one kakva se vidi izvan Sarajeva. Pa je jedna otišla u Banjaluku, "otvorila vrata svoje emisije Intervju sagovornicima iz cijele BiH i regije" i vratila, ali uistinu vratila, dostojanstvo profesiji, pogotovo ako se osvrnemo na stanje u izvjesnim federalnim medijima. A ova druga, za nju svašta kažu, pa i to da je postala prognanik u svom rodnom gradu...

Stoga, neka Sarajevo raduje što Kopanja dijeli nagrade i neka njegovi oci pokušaju da slijede Kopanjin primjer, pa neka organizuju susrete na kojima će novinarka Katana umjesto jezikom mržnje pisati jezikom kulture dijaloga i pozivati u Sarajevo, a ne tjerati iz njega.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.