Ili ravnopravnost ili disolucija

 Naime, Aneksom H Dejtonskog mirovnog sporazuma definisano je postojanje visokog predstavnika. Članovima 1. i 2. Aneksa H ova institucija formirana je da se “pomogne primjena mirovnog sporazuma, ... kako bi se olakšali vlastiti napori strana” u BiH. Međutim, kako je praksa pokazala, niti su se uvažavali vlastiti napori strana, niti je za sve ove godine poštovana ravnopravnost entiteta i konstitutivnost naroda, jer su kontinuiran međunarodni politički voluntarizam, s jedne strane i stalni pokušaji unitarizacije BiH iz političkog Sarajeva, od strane Bošnjaka, doveli BiH na korak od disolucije.

Od samog početka BiH je imala mnogo problema u vezi sa kvalitetima državnosti i sve vrijeme je država slučaj ili država izuzetak koji potvrđuje pravilo. Već samo postojanje institucije visokog predstavnika predstavlja neposredno ograničenje državnosti. Međutim, BiH će od Dejtonskog mirovnog sporazuma do 2002. godine ući u status zavisnosti i postati neoprotektorat i to kroz dvije faze: formalnu, koju karakteriše formalno širenje nadležnosti međunarodnih institucija, a posebno visokog predstavnika i faktičku, koja se ogleda u neposrednom vanjskom intervencionizmu i političkom voluntarizmu.

Faze

Prva faza je trajala od Dejtonskog mirovnog sporazuma do kraja 1997, a druga od 1998. do 2002, odnosno 2006. godine. Poslije 2006. uslijedila je treća posebna faza u kojoj je prije svega Ustavni sud BiH kroz svoju praksu, a na osnovu bošnjačkih inicijativa, počeo prekrajati državnopravni poredak, koji je uspostavljen Dejtonskim sporazumom i to direktnim narušavanjem položaja Republike Srpske, ali i Srba i Hrvata kao druga dva konstitutivna naroda u BiH. Ovo predstavlja poseban paradoks, jer nijedan ustavni sud u svijetu nije za cilj imao urušavanje pravnog poretka sopstvene države. Zbog svega što je učinjeno u ovom, prethodnom periodu, danas se nalazimo u posebnom stanju - stanju potpunog nepovjerenja. Valentin Incko sa svojim postupcima i nametanjem izmjena Krivičnog zakonika na kraju mandata visokog predstavnika je, na neki način, paradigma ovog stanja i dokaz da parlamentarna demokratija na kojoj počiva čitava Evropa više ne vrijedi.

Prva faza sazrijevanja započela je formiranjem Savjeta za implementaciju mira 1995 - što je prethodilo usvajanju Rezolucije 1031 (1995) Savjeta bezbjednosti OUN, da bi bila završena promjenom statusa visokog predstavnika i proširenjem njegovih ovlašćenja 1997. godine. Usvajanje Zaključaka na Bonskoj konferenciji 1997. predstavlja završetak prve faze. Druga faza, od 1998. karakteristična je po aktivnom angažmanu visokih predstavnika u zakonodavnim i ustavotvornim procedurama kroz nametanje ustavnih amandmana i zakona, te donošenje odluka o smjeni velikog broja političkih funkcionera u Republici Srpskoj. U ovoj fazi, sve do 2002. izvršene su djelovanjem visokih predstavnika značajne izmjene u pravnom uređenju BiH. U okviru ovih izmjena prenesen je značajan broj nadležnosti sa entiteta na zajedničke organe BiH. Potpuno formalno ograničenje međunarodnopravnog subjektiviteta BiH izvršeno je usvajanjem Zaključaka Bonske konferencije o implementaciji mira u BiH iz 1997. godine. Iz tog razloga ova konferencija predstavlja prekretnicu.

Tako je Bosna i Hercegovina od dejtonskog konsenzusa i uspostavljanja mirne koegzistencije do 2002. prerasla u neoprotektorat. Definisanjem posebnih nadležnosti Savjeta za implementaciju mira, te davanjem upravljačkih kapaciteta visokom predstavniku, na osnovu tzv. Bonskih ovlašćenja 1997. BiH je direktno postala neoprotektorat pod patronatom država okupljenih u Savjetu za implementaciju mira. Visoki predstavnik kao institucija, formalno je postao Kancelarija visokog predstavnika. BiH, kao neoprotektorat, nalazi se u specifičnom međunarodnopravnom odnosu sa više država-neoprotektora koji uspostavljaju namjesničku vlast izvana. Ova namjesnička vlast je otjelotvorena upravo u Kancelariji visokog predstavnika, pri čemu je BiH protivpravno podređena Savjetu za implementaciju mira. Iako je visoki predstavnik odgovoran Savjetu bezbjednosti OUN, rad svih dosadašnjih predstavnika je bio uslovljen stavovima koji su se artikulisali u Savjetu za implementaciju mira. Ovakva situacija nije u skladu sa pravilima međunarodnog prava i predstavlja pravni vakuum koji, nažalost, ispunjava međunarodni politički voluntarizam, što za posljedicu ima i stvaranje aktuelnog problema u vezi sa nepostojanjem legitimiteta i legaliteta novog visokog predstavnika. 

Polazna osnova

S obzirom na trenutno stanje, BiH je danas na korak od disolucije. S jedne strane, nedostatak unutrašnjeg konsenzusa bez kohezivnih političkih tendencija i opšteg legitimiteta i, s druge strane, postojanje strane, tj. vanjske vlasti i veliki uticaj međunarodnog političkog voluntarizma direktno uslovljavaju disfunkcionalnost BiH. Prisustvom i sve većom institucionalizacijom strane vlasti započet je proces ukidanja državnosti, a BiH je, uz prisustvo visokog predstavnika, ništa više nego zajednica državotvornih entiteta u pokušaju. Ona će u ovakvom statusu neoprotektorata biti sve dok se ne zatvori Kancelarija visokog predstavnika, odnosno Savjet za implementaciju mira i dok organi BiH, s druge strane, ne preuzmu efektivne nadležnosti i odgovornost za poslove koji su predviđeni Ustavom. U ovom procesu ravnopravnost konstitutivnih naroda i državotvornih entiteta ne smije biti dovedena u pitanje, a diskriminacija po bilo kojoj osnovi mora biti zabranjena. Prvi korak koji se mora načiniti jeste korak ka postizanju opšteg konsenzusa između konstitutivnih naroda, što je, kako današnja situacija pokazuje, veoma teško postići.

BiH mora nastaviti sa svojim evropskim integracijama, ne kao neoprotektorat, ne kao država koja podstiče diskriminaciju i jednostrano nametanje iz političkog Sarajeva, već kao državna zajednica sa punim međunarodnopravnim subjektivitetom, pod uslovom da se, u vezi s ovim pitanjem, postigne konsenzus i prihvati legitimitet (i volja) konstitutivnih naroda. S tim u vezi, ustavni okvir koji je uspostavljen Dejtonskim mirovnim sporazumom mora biti polazna osnova za postizanje novog konsenzusa, kojim bi se mogla uspostaviti unutrašnja ravnoteža i simetrija u formuli konstitutivni narodi; entiteti - zajednički organi = funkcionalnost i jednakopravnost, uz zaštitu prava nacionalnih manjina. U suprotnom, zbog ovakvog statusa i permanentne krize, BiH će ući u stanje disolucije, čije posljedice će biti stvaranje novih nezavisnih teritorija ili država i prestanak njene egzistencije.  

prof. dr Matej Savić, savjetnik predsjednika Narodne skupštine Republike Srpske

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.