Ideologije ideje

Nama se sumraci ovih prostora čine gorim od svjetskih. Iako, sumrak uređenih svjetova znači da zakon i red na stotine godina odlaze sa ove planete. Poslije sumraka Rimskog carstva, stotinama godina nije u Evropi uspostavljeno ništa slično gradu. Pogotovo kod nas; čak i kasnije, kad je Šarl Bodler pisao "Cvijeće zla", mi smo imali skoro potpun mrak. Turska je ostavila svoje a naše prostore bez ijednog kilometra ceste. Čak su i nekadašnji rimski putevi u tih nekoliko stotina godina iščezli u otomanskom mraku. Devedeset osam procenata stanovništva je bilo nepismeno. Austrija, pragmatična kakva jest, nije uvela agrarnu reformu, tek prva Jugoslavija je razvlastila feudalce iz turskog doba. Jeste, ja vidim ovu Evropsku uniju kao nekadašnje tursko carstvo, četvrti rajh, kao Austrougarsku... Ali, nisam potpuno u pravu. Hm, često nisam u pravu. Kad bi se raspali ti uređeni eksploatatorski svjetovi, kad bi nastupio sumrak Evrope i Amerike, nas bi doslovno pojeo mrak. Zavisnost od tehnologije bi nas učinila bespomoćnim i agresivnim. Svakoga bi. Odljuđeni smo i odboženi, otkinuti od prirode i jedni od drugih, više ne znamo čitati znakove prirode, ne znamo kad se sije ili žanje, kad šta treba jesti i kako to pripremiti. Nesita drobina hoće hamburgere i sendviče, jastoga i kamenice, ono što rani hrišćanin ne bi pojeo da ga "ćeraju" četiri rimske kohorte i psi iz Rotvajla. Takva je ljudska priroda, drob čovjeku čuda čini. Ipak, volimo misliti kako nešto u tom nesrećnom svijetu zavisi od nas, da se bez nas ne može. Dobro, svijet bi bio drukčiji bez Tesle, Popova, Đokovića, ali bi postojao i da njih nije ili nije bilo. Eto, sad mi je lakše. Opet ću ja da ne volim tu EU, Ameriku, Njemačku i Austriju (pogotovo Austriju i naciste te OMV), ali, nešto sam večeras antiprotivan protivljenju tom vrlom globalnom svijetu. Neka nama nas, ali neka i njih. Ako ništa, da se turski vakat (vidi rječnik) ne vrati, ne da mi se nešto biti nepismen. Ne bih da mi neko drugi čita novine, pa da mi se nepismenom vas napredni svijet smije. Jedan bivši bokser reče da je televizija izmišljena da bi i nepismeni imali razlog da nose cvikere. Možda je i to tačno. Krhko je znanje raba božjeg Veselina, pogotovo kad si nađe kontraargumente argumentima.

Sumnja i nevjerica u nevjerovanje

Poljuljan u nevjeri prema globalnom svijetu, vraćam se nama koji jesmo, tu i ovdje, od sad pa nadalje i ubuduće, ako Bog dadne i đavo nas ne odnese kud nas već nosi. Mi smo tek priča za sebe. Pošto volim nas više nego one koji nas predstavljaju, ja ću o ovim drugim. Ne zamjerite što to i činim. Ja sam se, nedokazan i poruzi sklon, silno divio onim ljudima koji su, još od prije rata, znali pričati nadugo i naširoko a da ništa ne kažu. Nisu ni trebali ništa reći, nisu ni smjeli. Ali, morali su govoriti, jer su bili novinari, političari, marksisti, komunisti, Jugosloveni, partizani i ljudi koji su morali i trebali drugima govoriti o stvarima o kojima su drugi trebali ćutati. Pošto se o većini toga trebalo ćutati, govorili bi, uglavnom, ništa. Govoriti puno a ne reći ništa, eheeej, treba to znati! Treba to učiti. A ja sam, iz čiste zabave, učio od njih. Nikad to znanje nisam primjenjivao, nisam imao na kome, ali mi je drago što sam naučio. Ni francuski mi ne pomaže u svakodnevnom životu, ni španski ni italijanski, ali volim znati. Ja ne znam sjećate li se tih famoznih govora. Danas je takav diskurs jako rijedak, tek se nekad da naslutiti u govoru ponekog političara starog kova. Jer, nisu više izbori kao nekad, gdje imaš jednog kandidata i demokratski glasaš za njega da ti majka ne bi zakukala. Sad, kad je više političkih kandidata unutar jedne nacionalne opcije za koju čovjek može glasati (a sve su nacionalne, tako mi Bog pomože), mora čovjek političar nešto i kazati, i te kako ga mora biti briga hoće li na izborima dobiti glas više ili manje. A ako se "prospe" ili "izbalči" kao Haris Silajdžić onomad na sajmu u Mostaru, proći će kao onomadne Haris Silajdžić (šef stranke Marka Vešovića) poslije gospodarskog sajma u Mostaru.

Nepobitnost bitnog uz pobijanje nebitnog

Dakle, prigodom zadnje, ideološke okupacije od četiri i po decenije a ne četiri i po vijeka kao pod Turcima, gdje se mišljenje sakrivalo a ideje ustuknule pred jednom jedinom, idejom komunizma, govori su često izgledali ovako: "Khm, khm (kašalj, česta pojava kod nadraženog ždrijela ili u političkom diskursu), jedan, dva, tri (da vidi radi li mikrofon), drugarice i drugovi (stanka, kratka). Čast mi je i zadovoljstvo pozdraviti vas ovom svečanom prigodom, i skrenuti vam pažnju na sljedeće; nimalo nevažno u kontekstu današnjeg stanja u našem društvu i refleksije na situaciju u bližem okruženju i njenoj konotaciji i korelaciji sa stanjem u našem sistemu, čak i u regiji. Ne trebam posebno napominjati kako je ono o čemu govorim od suštinskog značaja za sve nas, da ne smijemo nijednog trenutka zaboraviti važnost onoga što za posljedicu ima promjenu naše svijesti o problemima na koje možemo naići ako zanemarimo činjenicu da, ako se sa problemom ne suočimo odmah, on može prerasti u realnu opasnost za našu zajednicu i svakog pojedinca u njoj. Problem, kao takav (čest izraz koji koriste oni koji kažu ništa) može se posmatrati kao izdvojen, ali time nećemo prepoznati suštinu nametnute realnosti. Realan problem u realnom vremenu traži realna rješenja, kao takav ima implikacije na sistem i jedinku, kao i na odnos jedinke prema sistemu i sistema prema spoljnom faktoru koji, nezavisno od načina rješavanja nepoznanica sa kojim ćemo se kad-tad (često u političkom diskursu) morati suočiti. Stoga i rješenje, kao takvo, kontekstno ili izdvojeno posmatrano, može a ne mora biti vraćanje u pretproblemsko stanje jer bi se u tom slučaju moglo smatrati da gorući problem nije nastao. Ali može nastati ili hoće, tako da se suočenje s tim ne može odgoditi kao što bismo odgodili, recimo, manje važne neeksplicitne propratne pojave koje dolaze usljed nerješavanja problema. Ono što neće, a vrlo lako može eskalirati u nadolazećim vremenima, može dovesti društvo i pojedinca u iskušenje da zanemari nezanemarivo, što za posljedicu nerijetko ima upravo suprotan efekat od onog željenog. Tada neželjeno, po definiciji najčešće nepredviđeno a ipak realno koliko i ono što smo priželjkivali a nismo imali mogućnosti ostvariti, može biti premisa naše želje u kojoj bismo, s punim pravom, bili proglašeni dijelom rješenja koje ne bi iziskivalo naš angažman. Stoga, angažovati se na adekvatan način, znači aktivno interferisati, ako ne već dati novi impuls, razvoju odnosa jedinke i cjeline, odnosa čija kriza bi mogla uzrokovati teške potrese u društvu i među individuama koje streme rješenju nagomilanih dubioza kojima smo svjedoci, u manjoj ili većoj mjeri, svi mi. Stoga, drugarice i drugovi (danas dame i gospodo), želim da vam skrenem pažnju na stvari koje sam naglasio i na kojima stalno insistiram, u želji da napredujemo na putu ka boljem društvu i blagostanju svih nas, individualno i kolektivno". Onda dođe gromoglasan aplauz, jer se opet nije reklo ništa, problem nije ni imenovan a stvari su opet gurnute pod tepih, kao i uvijek u tih 45 godina. Pa onda dođe rat. Jer problem nije, kako velim, ni imenovan, a kamoli riješen...

Ideologija bezidejizacije

Nedostatak ideologije je bezidejnima isto što i nedostatak ideje. Ideologije završe loše, ideje ne moraju tako završiti. Ideja o socijalnoj pravdi je stvorila društva poput norveškog, izraelskog, švedskog ili francuskog. Ideja o besplatnom izvoru energije za sve, ideja koju je imao Nikola Tesla, oslobodila bi nas zavisnosti od gospodara nafte i rata. Ali, tada ne bismo bili zavisni, pa mu nisu dali da ideju realizuje. Mi, u toj nesretnoj Bosni i sa Bosnom ništa manje nesretnoj Hercegovini, svjedoci smo smrti jedne ideologije koju su prepotentno prije više decenija nazvali idejom. Hm, ovdje sam i ja počeo kao onaj političar, nerazumljiv sam. Po mom skromnom sudu, razlika između ideologije i ideje je u načinu ostvarenja. Ideja, ona dobra stvar, ne može se ostvariti svakako ili bilo kako. Kod ostvarivanja ideje, cilj nikad ne opravdava sredstva. Kod ideologije, naprotiv, cilj uvijek opravdava sredstva. To vam je, da budem iskren, za mene, kao razlika između demokratije i totalitarizma.

Umnogomna realnost

Ideja socijalne i nacionalne jednakosti, dobra je ideja. Zapravo, bila je dobra ideja, samo da se nije ostvarivala kako se već ostvarivala. A ostvarivala se zatvaranjem i ubijanjem. Desetine hiljada ubijenih u ratu i poslije njega, pretvorili su se u stotine hiljada, tako ubile ideju o socijalnoj i nacionalnoj jednakosti i rodila ideologiju bratstva i jedinstva. Joža Kumrovečki je išao unaokolo i bavio se reprodukcijom svojih gena od kojih će neki završiti u Sarajevu prodajući našu bol i njegovu ideologiju naivnim i već ranjenim, kako to već radi Svetlana Broz, profesionalna skupljačica donacija i poreza na glupost. Nije krv voda, izgleda da je talenat za ribanje ljudskih mozgova nasljedan. Zlatko Lagumdžija i SDP su nakratko vitlali idejom, mnogi nisu znali da je u pitanju ideologija, storepa i stoglava neman koja guta ljudske sudbine, ljude, žene, djecu, novce, vukove i lovce. Neznanje je, kao i uvijek, skupo plaćeno. Nestanak još kojih stotinjak hiljada radnih mjesta i međunacionalni odnosi kakve  ni poslije rata sa stotinjak hiljada mrtvih nismo imali. A sve je počelo preglasavanjem naroda, sa mišlju da cilj opravdava sredstva, da je mlađahna bosanska država važnija od ljudi BiH. Ideja o nezavisnoj BiH, bez biranja sredstava kojim će se doći do cilja, postala je ideologija. Muslimani i Hrvati su preglasali Srbe, i bilo je šta je bilo. Izdobriti nije moglo, kao što bi se desilo i da su Srbi i Hrvati preglasali Muslimane. Ili obratno i isto tako odvratno. Kad cilj počne opravdavati sredstva, smisao se gubi, ako ga ikada i bude, kao u govoru političara starog kova iz prvog dijela priče. Zlo ne može izdobriti, rekli bi stariji i manje od mene opterećeni pročitanim. I, pošto kvalitetnih ideja koje bi nam mogli prodati više nema, očekujte kako će vam neko reći da problem, kao takav, uzevši u obzir svu njegovu kompleksnost i moguće konotacije i refleksije, apsolviravši do kraja moguću koherenciju mišljenja i divergentna a ipak problemu bliska promišljanja, danas, kao takav, apsolutan i umnogome realan.

+++++

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.