Identiet crkve
Crkva je svoj identitet zasnovala na ljubavi Boga Oca, Koji Sina Ljubljenog daje za život svijeta, da svaki koji u Njega vjeruje i sa Njim se sjedinjuje ima život vječni
Identitet je danas često upotrebljavana riječ, manje ili više razumljiva onima koji je koriste i, kao i svaka druga, potrebuje pravilno razumijevanje da bi se ispravno koristila. Identitet je u vezi sa identifikacijom, a kada identifikujemo nekoga ili nešto, mi ističemo posebnost, različitost, drugačijost toga u odnosu na sve ostalo. Dakle ne ističemo ono što je isto, nego ono što je različito, svojstveno nekome ili nečemu. Ovo je tako i u vezi sa fizičkom identifikacijom – kada nam, recimo, uzimaju otiske prstiju ili nam daju jedinstveni matični broj po kojem ćemo se razlikovati od drugih. A slično je i kod identifikovanja ličnosti čovjekove, koja uvijek znači stavljanje akcenta na njenu posebnost u odnosu na druge ličnosti.
Govoreći o identitetu Crkve, neki ga pokušavaju definisati Simvolom vjere koji Crkva ispovijeda. Međutim, i sam naziv ove formule vjeroispovijedanja ukazuje na to da je u pitanju simvol, a ne definicija. Simvol je drugog i drugačijeg karaktera od definicije i više je putokaz nego savršeni iskaz nečega. Vjera, dakle, koju Crkva ispovijeda i kojom živi u svijetu svakako je važan elemenat njenog identiteta, ali ne možemo reći da je njegova suština ili glavna odrednica.
Sa druge strane, postoji tendencija da se identitet Crkve poistovijeti sa njenim misionarskim nastojanjem da ljude učini boljima, kroz živu riječ, propovijed, lični primjer. Svakako da je misija jedan veoma važan izraz bića Crkve, ali njen identitet se, ipak, ne može svesti samo na misiju. Dešava se često da misionarski pokret razgori vatru u dušama mnogih, a potom ona utihne kao da je nije ni bilo. To biva iz razloga što suština misije nije u tome da ljude nagnamo u Crkvu svojom retorikom, već da im priđemo čuvajući njihovu slobodu koja je preduslov za svaku Svetu Tajnu.
Identitet Crkve, pored toga, često se vezuje i za njen uticaj na buđenje i očuvanje moralne svijesti kod ljudi. U tom kontekstu, Crkva se shvata kao ustanova čiji je prvenstveni cilj da propovijedanjem i primjerom ljude učini moralnijima. Međutim, svi znamo da je u Crkvi mnogo grešnih i slabih, onih koji robuju najrazličitijim strastima i žive ponekad potpuno nemoralno, a da su mnogi koji se izjašnjavaju kao ateisti, svojim životom ponekad uzori u moralnom pogledu. To je dokaz da Crkva nije prvenstveno moralna ustanova, iako su njeni članovi, kao djeca vječnosti i sinovi Carstva, u tom pogledu svakako prizvani na veliku odgovornost. Hrišćanin bi, prije svih, trebalo da svojim životom svijetli i bude po Hristovoj riječi "so zemlji", no Hristos je u svijet došao da spase grešnike, a ne pravednike. Dakle, djecom Crkve čine nas ne moralna čistota i ispravnost življenja sa visokoumljem, već upravo svijest o sopstvenom grijehu i nada na pomoć i milost Boga Koji je Jedini Sveti.
Postoji još jedan aspekt crkvenog života na koji se njen identitet često svodi. Budući da smo svi mi bolesni, bilo tjelesno, bilo duševno ili duhovno, ljudi uglavnom hitaju Crkvi kao bolnici želeći iscjeljenje. I traže čudo, a čuda često nema. Ištu olakšanje, a ono izostaje. Ovo je tako zato što Crkva nije tu da bi rješavala naše probleme i iscjeljivala bolesti i nemoći, već prije svega da bi našu pažnju, našu misao i brigu izdigla iznad tih problema i pitanja koja nas prikivaju za zemlju i zamagljuju naše duhovne vidike i usmjerila ih ka onome što je stvarni cilj našeg života. Iako se ponekad, po Božijem dopuštenju, u Crkvi zaista dešavaju čuda, ona su prije posebne intervencije Njegovog promisla u cilju našeg utvrđivanja u vjeri, nego što su njena stalna osobina ili obilježje na kome počiva crkveni identitet.
Veoma je važno shvatiti da te bolesti i nemoći ne samo da vrlo često ostaju naši trajni saputnici u životu, već da se nerijetko baš kroz njih projavljuju sila i milost Božija koje nas utvrđuju u vjeri. Na taj način Bog Koji poznaje sve puteve našeg života, koristi tjelesne bolesti da bi nas duhovno iscijelio. To da li ćemo biti zdravi ili bolesni, snažni ili nemoćni, zavisi prije svega od Božijeg promišljanja o nama. I jedno i drugo je – to moramo shvatiti – Njegov dar. Identitet Crkve, prema tome, nije ni u njenoj osobini da pruža iscjeljenje; on je nešto mnogo dublje.
Razbojnik na krstu sa Hristove desne strane niti je znao tačno ispovijedanje vjere, niti je bio čovjek besprijekornog moralnog života, niti je bio iscijeljen od svojih slabosti, a opet je naslijedio Carstvo. Zašto? Zato što je poželio sjedinjenje sa Hristom. Dakle, identitet Crkve, ono što nju čini drugom i drugačijom spram svega što u ovom svijetu poznajemo, leži u tajni sjedinjenja sa Bogom; počiva na činjenici da je Bog prodro u istoriju od vrha do dna, od Neba do ada i da ne postoji mjesto gdje On nije prisutan. Crkva je svoj identitet zasnovala na ljubavi Boga Oca, Koji Sina Ljubljenog daje za život svijeta, da svaki koji u Njega vjeruje i sa Njim se sjedinjuje ima život vječni. Crkva identitet zasniva na Hristu, Koji nije došao i živio samo u tijelu, Koji nije samo umro i vaskrsao, već nam je ostavio Crkvu da u njoj živimo, tako da se u njoj uvijek možemo sjediniti sa Njim kroz Njegovo Tijelo i Krv, koji nam se daruju u Svetom Pričešću. I kada sveštenik kaže: "Svetinje svetima", mi koji znamo koliko smo "sveti", tj. koliko smo grešni, sa smirenjem odgovaramo: "Jedan je Svet, Jedan Gospod Isus Hristos." I primajući Onoga Koji je Svet, i sami bivamo osvećeni Njegovim prisustvom. Sjedinjujući se sa Njim Koji je Život, postajemo pričasnici tog Života koji nije prolazan, istorijski, privremen, već je onaj vječni, život u zajednici sa Njim. To je jedinstvo koje donosi mir, koje nam daje identitet, koje nas spaja sa Bogom Koji je Ljubav, te i sami postajemo ljubav, svjedoci ljubavi, ljubljeni i ljubeći. Postajemo mali hristosi u svijetu, oni kroz koje sva tvorevina biva privedena Hristu.
Suština identiteta Crkve je, dakle, u jedinstvu sa Hristom. A On je, rekli smo, ušao u istoriju od vrha do dna. I ako je taj sami vrh Sveta Trojica, a dno ad, ma gdje da smo u prostoru, mi Ga možemo dosegnuti. A sa Njim, ništa više nema samo istorijski, smrtni, prolazni identitet, već vječni, trajni, istiniti. Ako ne budemo imali vjere u to, milion nebitnih stvari zaokupljaće našu pažnju i neprekidno ćemo se baviti sporednim stvarima, koje niti imaju niti mogu dati život. A i vječni neprijatelj roda ljudskog svesrdno će nam pomagati, jer on ne želi da uhvatimo tu zlatnu nit i povjerujemo u život, već da budemo preneraženi smrću, robovi raznih neuroza, strahova i depresija.
Naš konačni cilj i izvor našeg identiteta je upravo Hristos, koji ličnom ljubavlju voli svakoga od nas pojedinačno. Sva tajna Crkve je u ovome. Zato naša jedina briga i jedini cilj treba da bude sjedinjenje sa Hristom, i u zajednici s Njim sjedinjenje sa drugim ljudima, i time naš ulazak u Carstvo Božije, u kome neće biti plača ni uzdisaja, nego život beskonačni.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
