IDE GAS To čudo što se zove rat

Sam Selimović nikad nije skrivao svoj dug prema Ivi Andriću. Primjerice, u intervjuu NIN-u iz 1969. godine, na direktno pitanje o “paraleli Andrić-Selimović” odgovorio je ovako: “U kritikama se često govori o sličnosti Andrića i Selimovića prije svega zbog ambijenta, vremena u kojem se radnja dešava, zbog izvjesne sličnosti filozofije i pogleda na svijet, zgusnutog iskustva; i to je tačno. Jedina je razlika u tome što je Andrićev zahvat daleko širi i dublji. On je, zaista, veliki svjetski pisac. (...) Što se tiče Derviša, taj moj roman zahvaljuje dosta Andriću, jer polazi od pretpostavke, od opštih osnova koje je Andrić inaugurisao, mada se u daljem razvoju moj i Andrićev put razilaze. Ne treba reći da ja nisam ni želio da idem Andrićevim putem, jer to bi bila kopija, preslikavanje, uzaludan posao”.

Selimovićeva autopoetička ispovijest o odnosu spram Andrića izrečena je, kako je vidljivo, u kontekstu romana “Derviš i smrt”. Nešto slično, međutim, vrijedi i za “Tvrđavu”. Pošto je “Tvrđava” tematski nadahnuta ratom i snalaženjem bivšeg ratnika u postratnom vremenu, u tom smislu možda i bolje korespondira sa ovdašnjom savremenošću. Čini se prilično očiglednim da se ratni svijet s početka “Tvrđave” naslanja na Andrićevu priču “Mustafa Madžar”. Ona ovako počinje: “Sa svitanjem siđoše bubnjari iz mahala i stadoše se sakupljati konjanici koji će ići na sretanje.” Naredna rečenica nam andrićevski precizno otkriva mjesto radnje, nagovještavajući, iznova andrićevski suptilno, naročito u kontekstu njegovih pripovijetki, vrijeme radnje. “Ovo je četvrti dan da Doboj šenluči i slavi pobjedu nad Austrijancima kod Banjaluke.” Lokacija je, znači, Doboj, a za identifikaciju vremena radnji, potrebno je makar i rudimentarno poznavanje historije. Bitka kod Banjaluke, odnosno pobjeda nad Austrijancima kod Banjaluke, zbila se, naime, 1737. godine. Dalje Andrić kaže: “Likovala je sva Bosna, ali Doboj naročito, jer je njihov mještanin Mustafa Madžar bio najveći junak u banjalučkom boju. Stigle su nevjerovatne vijesti o njemačkoj pogibiji, o sječi raje i junaštvu Mustafe Madžara.”

Djeca

Andrić nas zatim podsjeća na ratničku predistoriju Mustafe Madžara. Imao je dvadesetak godina “kad stade da se popisuje prva vojska, on se naoruža, zaključa Čardak i ode s Delalića barjakom na Rusiju”. Prvo se bilo čulo da je tamo poginuo, a zatim da se “proslavio mimo sve Bošnjake”. (Cinik bi rekao da je Andrić još prije stotinu godina Muslimane zvao Bošnjacima.) Vratio se u Doboj poslije šest godina, fizički jako promijenjen, mršav, blijed, puštene brade. Nakon toga opet je išao u rat, prvo u Slavoniju, a sada, evo, i pod Banjaluku. Ipak, ono što je nepovratno obilježilo Mustafu Madžara jest njegov prvi rat, onaj u Rusiji. Upravo uoči ključne “akcije” u boju pod Banjalukom, Mustafi “odjednom izađoše na san neka djeca sa Krima”. To je bilo prije toliko godina i nikad ih se više nije sjetio. Išao je s odredom konjice. Progoneći neprijatelja, bijahu zanoćili u nekom napuštenom ljetnikovcu na Krimu. Kad htjedoše da polijegaju, otkriše iza nekih ormana skriveno četvero djece. Bijahu dječaci, plave podšišane kose, bijeli i gospodski odjeveni. Njih bijaše petnaest konjanika, većinom Anadolaca. Dokopaše ih među se. Tako su dječaci, polumrtvi od straha i bola, išli od ruke do ruke. Kad svanu jutro, djeca bijahu podbula i pomodrila i nijedno nije moglo da stoji na nogama. Uto naiđe jači ruski odred i oni pobjegoše ne stigavši ni da pokolju djecu.”

Još će jedanput, u toku priče, Mustafi na san izići ista djeca: “Najzad zaspa, ali tada najednom, kao uvijek kad se najmanje nada, iziđoše preda nj ona djeca s Krima, plava i podšišana, ali nekako kruta i glatka i snažna, pa se izmiču kao ribe. I u očima im nema one zamrlosti, nit im zjenice u strahu zapadaju, nego su uporne i nepomične. On se zadihao i neprestano ih hvata, ali zapaža svaku i najmanju promjenu. I dok se tako muči i srdi što nema snage da ih uhvati i zadrži, čuje kako mu neko iza leđa govori:

Trebali ste ih peći, pohvatati pa na žaru... ali sad je dockan.

Bjesni od muke. To je trebalo: peći! I ponovo se diže da ih hvata, ali samo uzalud maše rukama, jer je nejak i smiješan, a dječaci se izmiču i, najednom, lete kao oblaci.”

Noćna mora iznova završava jednako: “Budi se vas u znoju i tegobi, dahćući i lomeći hasuru pod sobom.” Mustafu Madžara u snovima progone, suvremenim žurnalističkim vokabularom kazano, ratni zločini nad civilnim stanovništvom koje je počinio.

Snovi

U prvom pasusu “Tvrđave” priziva se sjećanje na rat: “Ne mogu da pričam šta je bilo u Hoćinu, u dalekoj zemlji ruskoj. Ne zato što ne pamtim, već što neću. Ne vrijedi pričati o strašnom ubijanju, o ljudskom strahu, o zvjerstvima i jednih i drugih, ne bi trebalo pamtiti, ni žaliti, ni slaviti. Najbolje je zaboraviti, da umre ljudsko sjećanje na sve što je ružno, i da djeca ne pjevaju pjesme o osveti.”

Šabino sjećanje na rat se primarno koncentriše na dva događaja. “Iz tog čuda što se zove rat, zapamtio sam bezbroj sitnica i samo dva događaja, i pričam o njima ne zato što su teži od ostalih već što ih nikako ne zaboravljam.”

Ovako se Šabo prisjeća prvog od dva: “Prvi se tiče jedne bitke, među mnogima. Otimali smo se o jedno utvrđenje, pleter nabijen zemljom. Mnogo je ljudi poginulo u močvarama oko utvrđenja, i naših i njihovih, crna voda ritova postala je zagasito smeđa od krvi, zaudaralo je na pradavno barsko korijenje, i na trule leševe koje niko nije vadio. A kad smo zauzeli nasip, kad smo ga raznijeli topovima i glavama, zastao sam, umoran; kakav besmisao! Šta smo mi dobili, a šta su oni izgubili?”

Kad je riječ o drugom ratnom događaju koji Šabo pamti, sličnost sa “Mustafom Madžarom” je veća. “Drugi događaj je ružan, i uzalud pokušavam da ga izbacim iz sebe. Često je u meni i kad ne želim. Sve ga ponovo vrati (...).” Sličnost sa “Mustafom Madžarom” postoji, dakle, već i na formalnom planu. Kao što Mustafu prizori ratnog nasilja progone u snovima, protiv njegovog budnog “ja”, dakle, i Ahmetu Šabu se ovo sjećanje vraća kad (on) ne želi, protiv njegove volje “sve ga ponovo vrati”.

Svima nama koji pamtimo rat ne treba mnogo da se prisjetimo “tog čuda” i da pomislimo “ko želio rat, u kući mu bio”.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.