IDE GAS Pod posut slamom

Ako toj ništici ijednom pomenemo ime, to je jedanput previše. Valja nam, dakle, samo citirati to bezumno trabunjanje: “Da li su srpski popovi ikada čitali Kiša pitam se? Ako imamo u vidu antisemitizam njihovog idola, svetog Nikolaja Velimirovića, teško je povjerovati da je Kiš omiljeni pisac srpskog klera. Ako imamo u vidu da je Danilo Kiš u svome eseju o nacionalizmu nacrtao ideologiju kojom je Crkva Srbije zamijenila jevanđelja, onda se ne čini mogućim prizor kaluđera koji dokolicu zavarava nekom od Kišovih knjiga. Nacionalizam je negativna kategorija duha, jer nacionalizam živi na poricanju i od poricanja, napisaće Kiš. A od čega žive srpski popovi? Od poricanja masovnih zločina, od poricanja krivice, od poricanja krvavih ruku svojih svetitelja, od poricanja svake drugosti, na koncu - od poricanja hrišćanstva! Za Crkvu Srbije Crnogorci su vazduh, ili pečurke koje će nestati. Ako je tako, ako smo vazduh, s kim se zapravo rvu lažni pastiri? Jesu li preko puta njih vjetrenjače i protivnik kojeg cijelim svojim bićem poriču i na čijem poricanju žive?! Što bi danas izgovorio ili zapisao Danilo Kiš? Danas kada je njegovo Cetinje ograđeno bodljikavom žicom, a Crnogorci su lovina koju svaka najamnička ruka ima pravo ustrijeliti? Što je sljedeće, pitao bi Kiš, novi Aušvic, Buhenvald ili Dahau, sagrađen za Crnogorce?”

Krštenje

Ova kukavna avetinja se poziva na Kiša, a Srpsku pravoslavnu crkvu naziva Crkvom Srbije. Krštenje u pravoslavnu vjeru u Uspenskoj crkvi u Novom Sadu, Danilu Kišu je spasilo život. Otud nije slučajno da je testamentarno tražio da ga se sahrani po pravoslavnom obredu. Opelo je predvodio Amfilohije Radović, prethodnik Joanikijev, isti onaj koga Milov balegar i njemu slični optužuju za sva zla ovog svijeta.

Pita se Milov balegar jesu li “srpski popovi” (?!) čitali Kiša. On sam očigledno nije čitao “Čas anatomije”, gdje uz sam početak stoji: “S druge strane, uz svoju majku, u kući, ja sam slušao za dugih zimskih večeri jednu drugu legendu, gde bejaše neki drugi Bog, manje strog i manje surov, skoro paganski, a Očenaš sam izgovarao, kod kuće, na staroslovenskom (crkvenoslovenskom, zapravo) i taj Očenaš bejaše mojim prvim prevodom (usmenim) i mojim prvim, ranim saznanjem ne samo o nekim paralelizmima među “nobilissimarum Europae linguarum”, nego i nekom slutnjom o snazi zaumnog jezika, o onome što Vunt naziva zvučnim slikama, Lautbilde. A već godine hiljadu devetsto četrdeset i sedme, u kući moga dede s biblijskim imenom Jakov, na Cetinju, unosio sam badnjak kao muška glava u kući, pod bejaše posut slamom, a moja me je tetka blagosiljala šećerom i orasima, i krstila se i metanisala, i izgovarala čarobne reči blagoslova, magijske formule na staroslovenskom - da priidet carstvije Tvoje - i svojim ličnim ritualnim izmišljotinama protiv uroka i nečastivog - anatematenate, ćorilo - i ne znajući da je to pre nje već učinio pesnik Kručonih (Ddžr bul ščul - Ubeščur - Skum), a davno pre njega prorok Isaije (Sav la-sav, sav la-sav - Kav la-kav, kav la-kav - Zeer šam, zeer šam), šećer je krckao pod nogama, sveće treperile, pucketalo kandilo pod ikonom svetog Aranđela Mihajla, slavskim našim svecem i zaštitnikom, zapravo paganskim kućnim larom, domovójem, prekrivenim čađu, pozlatom i muhoserinama, nazdravljalo se rakijom i vinom - Hristos se rodi - vaistinu se rodi - Ddžr bul ščul /Ubeščur/ Skum…”

Misli li zaista Milov balegar skupa sa svojim istomišljenicima da je Kišov ujak bio vjernik crkve raspopa Miraša? Da li se oni zaista pozivaju na Danila Kiša sa idejom da Srpsku pravoslavnu crkvu otjeraju sa Cetinja? Njegovu Srpsku pravoslavnu crkvu sa njegovog Cetinja?

Kiš naslutio

Više od trideset godina nakon njegove smrti, baština Danila Kiša u svjetskoj književnosti je življa nego ikada. Uskoro izlazi specijalni broj jednog od vodećih francuskih književnih časopisa “Atelje romana” posvećen njegovom opusu. Mark Tompson je nedavno nakon hvaljene biografije “Izvod iz knjige rođenih” objavio novu knjigu o Kišu pod naslovom “Žamor povijesti”. Novo izdanje “Enciklopedije mrtvih” na engleskom jeziku izlazi u globalno najprestižnijoj izdavačkoj kući. Jedan od vodećih svjetskih pisaca Havijer Serkas za priču “Slavno je za otadžbinu mreti” kaže da je jedna od najboljih priča u svjetskoj književnosti”. Skoro da je teško naći pisca sa ozbiljnijom posthumnom slavom. A ipak, sam Kiš je uoči smrti govorio da mu se čini da bi lakše umro kad bi sav svoj opus mogao da stavi u Haronovu barku. Kao da je naslutio da će ga pokušati zloupotrijebiti Milovi balegari i podrepaši.

A opet, možda je to i dobro. Balša Brković je prije dvadesetak godina primijetio da je od nekadašnje jugoslovenske književnosti preostao samo konsenzus od tri slova, a ta tri slova su bila “K”, “I” i “Š”. Sam Kiš, međutim, nije držao do konsenzusa. Govorio je da više voli biti pisac osporavan, nego pisac slavljen. 

A crnogorskim nacionalistima bi bilo izuzetno korisno da shvate kako se ove čuvene rečenice odnose i na njih; u posljednje vrijeme, reklo bi se, naročito na njih: “Nacionalizam je, pre svega, paranoja. Kolektivna i pojedinačna paranoja. Kao kolektivna paranoja, ona je posledica zavisti i straha, a iznad svega posledica gubljenja individualne svesti; te prema tome, kolektivna paranoja i nije ništa drugo do zbir individualnih paranoja doveden do paroksizma. Ako pojedinac, u okviru društvenog projekta, nije u stanju da se 'izrazi', ili zato što mu taj društveni projekt ne ide na ruku, ne stimuliše ga kao individuu, ili ga sprečava kao individuu, što će reći ne daje mu da dođe do svog entiteta, on je primoran da svoj entitet traži izvan identiteta i izvan tzv. društvene strukture. Tako on postaje pripadnik jedne slobodnozidarske skupine koja postavlja sebi, bar na izgled, za zadatak i cilj probleme epohalne važnosti: opstanak i prestiž nacije, ili nacija, očuvanje tradicije i nacionalnih svetinja, folklornih, filozofskih, etičkih, književnih itd.”

Možda tada njihove izjave i postupci budu sugerisali da su čitali Kiša.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.