IDE GAS: Naše, a svjetsko ili svjetsko, a naše

Američkim, engleskim, francuskim, njemačkim, ruskim i turskim piscima, primjera radi, broj jezika na koji su prevedeni nije po pravilu ništa naročito bitan. Često i ne znaju imaju li izdavača u Srbiji, Hrvatskoj, Bugarskoj ili Slovačkoj; za te stvari se brinu agenti. Znaju im biti draža makedonska izdanja u tri stotine nego španska u tri hiljade primjeraka: makedonska su, naime, na ćirilici pa im na tim koricama i vlastito ime izgleda neobično.

Pisci iz Skandinavije i sa Balkana obično sa naročito ozbiljnom intonacijom navode broj jezika na koji su im knjige prevedene. Obično to zvuči tugaljivo. Gotovo kao da šalješ poruku da svoj jezik i svoju kulturu i ne smatraš važnom, da te na pijedestal vrijednosti može uzdići samo neka druga kultura.

Postoje, naravno, prevodi i prevodi, recepcije i recepcije, ali me na ovo razmišljanje naveo zapravo jedan pasus iz dvadesetak godina starog romana Salmana Ruždija, romana pod naslovom “Bijes”. Ima u tom romanu scena ne pretjerano važna, ali indikativna, kad glavni junak ulazi u stan žene koju je upoznao, žene po imenu Mila, istočnoevropskog porijekla, a ta žena na policama za knjige ima uglavnom srpske i istočnoevropske pisce. Ruždi navodi jednog Čeha, jednog Albanca, dvojicu Mađara i jednog Poljaka: Klima, Kadare, Nadas, Konrad te Herbert. Navodi i dvojicu srpskih autora iz, kako kaže, klasičnog perioda: Obradović i Vuk Stefanović Karadžić. Ipak, prije svih njih stoje tri imena (zapravo prezimena) i ovdje ću ih navesti doslovno onako kako ih Ruždi navodi: “Kic, Andris, Pavic”.

Kič i Andriš

Hajde što nema “kvačica”, ali on ovdje permutuje posljednje slovo Kišovog i Andrićevog prezimena, pa umjesto Kiša i Andrića dobivamo Kiča i Andriša. Dva naša najveća pisca, možda i jedina dva koja imaju stvarnu reputaciju na Zapadu, ne dobacuju ni dotle da im se prezimena ispravno napišu. (Pomalo je i karikaturalno da je od prezimena Kiš Ruždi napravio Kič, skoro identično kao što je Miodrag Bulatović u onoj čuvenoj polemici poručivao kako mu je “dosta toga Kiča”.)

Najbizarnije u svemu tome je što ni Andrić ni Kiš za Ruždija nisu samo puka imena. On se njima obojicom bavi opširnije u svojim esejističkim knjigama. Ali ovakva greška se najprije omakla njemu, a zatim i svim silnim urednicima, lektorima i korektorima.

Neko bi možda pomislio, pošto je svakako u pitanju roman, da Ruždi ironizira tu zapadnjačku šlampavost kad je riječ o tuđim kulturnim ikonama. Stvar bi donekle čak bila i duhovita. Komedijant slučaj je, međutim, udesio da jedan čitalac preko tvitera direktno upita Ruždija o čemu je riječ, a ovaj je odgovorio da se radi o štamparskoj grešci.

Zanimljivo bi bilo analizirati silne svjetske prevode “Bijesa”. Da li su prevodioci shvatili da je riječ o tiplfeleru? Imamo li u njemačkom, francuskom, norveškom, grčkom ili turskom “Bijesu” Kiča ili Kiša, Andriša ili Andrića?

Iako na prvi pogled trivijalan, ovaj slučaj djeluje jako otkrivalački kad je riječ o recepciji naših pisaca u svijetu. Mada su u posljednjih desetak godina u Engleskoj i u Njemačkoj objavljene vrlo ozbiljne i upućene biografije Kiša odnosno Andrića njihova recepcija u ovim velikim kulturama je još uvijek dosta rubna.

Možete li i zamisliti da David Albahari, primjera radi, napiše da neka njegova junakinja, studentkinja germanistike, na polici za knjige ima djela Tomasa Bernardsona i Petera Handkera? Teško, zar ne? Kako reče isti taj Ivo Andrić, da ne kažem Andriš, postoje mali i veliki jezici kao što postoje i male i velike novčanice.

Samosvijest

Ali ima još jedna stvar koja se ne smije prenebregnuti. Veličina jezika se ne mjeri samo brojem njegovih govornika. Mjeri se takođe i njihovom samosvješću. Nije se broj govornika jezika čiji je lingvistički najtačniji i istorijski najutemeljeniji naziv “srpskohrvatski” smanjio u posljednjim decenijama, ali je samosvijet njegovih govornika najvećim dijelom nestala.

Jer ne morate svoju književnu vrijednost mjeriti brojem prevoda. Evo, recimo, Momo Kapor to nikad nije radio. A to ne znači da Momo Kapor nije imao međunarodnu recepciju i reputaciju. Uostalom, u jugoslovenskom dijelu Magrisovog famoznog “Dunava”, Kapor ima možda i najveću “minutažu”.

U varijaciji na onaj čuveni reklamni slogan, postavlja se pitanja da li je važnija kultura koja je “naša, a svjetska” ili pak ona “svjetska, a naša”. Za marketing je možda prodorniji potonji slogan, ali kultura nije marketing. Sve ono što je iz naše kulture ostvarilo pravi svjetski uspjeh, od Andrića i Kiša do Saše Petrovića i Kusturice bilo je i jeste, u pravom smislu, “naše, a svjetsko”.

Od vremena početka raspada Jugoslavije, Ruždi se nekoliko puta oglašavao, uglavnom sa izrazima solidarnosti za građane Sarajeva. Jedan od tih tekstova je kasnije uvrstio i u jednu svoju knjigu eseja. (“Postoji Sarajevo u mojim mislima, zamišljeno Sarajevo čije uništenje i patnja od nas sviju stvara prognanike. To Sarajevo predstavlja nešto poput ideala: grad u kojem su vrijednosti pluralizma, tolerancije i koegzistencije stvorile jedinstvenu i otpornu kulturu. U tom Sarajevu zapravo postoji taj sekularni islam za koji se toliko ljudi drugdje u svijetu bori.”) Krajem devedesetih se izuzetno najedio na Petera Handkea koga je prozvao kandidatom za “morona godine”. Ruždi i Handke zaista jesu književni antipodi u gotovo svemu, ali to možda nigdje nije toliko očito kao u odnosu prema “jugoslovenskom potkontinentu”. Handke je proputovao Balkan uzduž i poprijeko, u dobroj mjeri razumije i južnoslovenske jezike, u svojim knjigama često pominje imena i toponime, ali bez grešaka i šlampavosti poput citirane Ruždijeve koja je zaista paradigmatska. Za Ruždija su Balkan i bivša Jugoslavija pejzaž sa ekrana televizora i kontekst u kome može pokušati da mijenja sliku o sebi kao mrzitelju islama i izdajniku muslimana.

I da, ima već više od dvadeset godina da se Ruždijevo ime pominje među kandidatima za Nobelovu nagradu. Pominjano je u tom registru mnogo frekventnije od Handkeovog. Ali, eto, ipak je Handke dobio nagradu koju je dobio Andrić, a Ruždija možda zapadne neka Andriševa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.