IDE GAS Nadrealistički artiljerac

 Anegdota veli da je sovjetski maršal, nakon što je Crvena armija skupa sa jugoslovenskim partizanima oslobodila Beograd, poželio čašicom votke da nazdravi s Kočom Popovićem. Ovaj je, međutim, nešto ranije obećao sebi da neko vrijeme neće piti alkohol. U sukobu između želje da se saborac ne osjeti uvrijeđenim i vjernosti sopstvenom obećanju, Koča ipak odlučuje da ispije tu čašu. Djeluje da je ta odluka bila u skladu s njegovim karakterom, ali vjerovatno bi i ona druga bila takva.

Koča Popović rodio se u Beogradu četrnaestog marta 1908. godine od oca Aleksandra i majke Ruže, rođene Zdravković. Pravo ime mu je bilo Konstantin. Njegova je porodica porijeklom cincarska. Djetinjstvo je proveo u Švajcarskoj školujući se na francuskom jeziku u katoličkim samostanima u Ženevi i Lozani, a 1921. godine, po povratku u Jugoslaviju Koča se upisao u beogradsku III mušku gimnaziju. Maturirao je 1927, a nakon mature odlazi na odsluženje vojnog roka u Sarajevo, u školu oficirskog kadra - artiljerijske jedinice. Godine 1928. odlazi u Pariz na studije pravnih nauka. Nakon završene prve godine napušta pravo zarad filozofije. Za vrijeme studija filozofije najviše se interesuje za psihoanalizu. Svoju stvaralačku avanturu Koča produbljuje svojom pjesničkom aktivnošću. Zajedno sa Aleksandrom Vučom, Oskarom Davičom, Dušanom Matićem, Milanom Dedincem, Markom Ristićem i drugima učestvuje u osnivanju čuvenog beogradskog nadrealističkog almanaha “Nemoguće”. Bio je, takođe, jedan od potpisnika uvodnog programskog teksta “Uvod u 'Nemoguće'“. Nakon pariskih studija filozofije odlazi u Frankfurt na šestomjesečni studijski boravak u već slavni Institut za socijalna istraživanja. Odmah po povratku u Beograd početkom 1933. godine biva uhapšen. Prilikom hapšenja policija mu oduzima pariske rukopise (studije o marksizmu i psihoanalizi), koji mu nikad nisu vraćeni niti pronađeni. Tako ih nepovratno gubi. Uključuje se u KPJ nastavljajući uporedo književni i revolucionarni rad. Bio je uhapšen zbog pisanja i rasturanja letaka protiv kralja. Koča je bio izvanredan pamfletist i polemičar: njegovi ondašnji tekstovi protiv Miloša Crnjanskog i Isidore Sekulić nisu ni danas izgubili svoju ironičnu žaoku. Sarađuje u Krležinom listu “Danas”, piše o Dekartu, prevodi Lorku.

Karijera

U julu 1937. godine Koča Popović odlazi u Španiju i priključuje se internacionalnim brigadama. Prvo je bio običan borac, zatim artiljerijski instruktor, onda oficir u bateriji te načelnik štaba artiljerijske divizije. Na kraju je postao komandant diviziona. Sjećao se kasnije kako se divizion sastojao od tri bataljona i da je u njemu bilo boraca pripadnika dvadesetak nacija. Njegovo učešće u Drugom svjetskom ratu je znamenito. Prvo je bio komandant Posavskog odreda (imao je ratno ime Pera Posavski), 21.12.1941. u Rudom postavljen je za prvog komandanta Prve proleterske brigade, bio je član AVNOJ-a od prvog zasjedanja, član predsjedništva AVNOJ-a od drugog, a rat je završio kao komandant 2. armije. Od oslobođenja do 1953. bio je načelnik generalštaba JNA, a od 1953. do 1965. bio je savezni sekretar za inostrane poslove i šef jugoslovenske delegacije na zasjedanjima UN.

Politička karijera Koče Popovića tekla je još izvjesno vrijeme uzlaznom linijom. Bio je potpredsjednik Republike, član Predsjedništva CK SKJ te član predsjedništva SFRJ. No u novembru 1972. godine Koča Popović podnio je ostavku na sve funkcije. U isto vrijeme to su učinili i Marko Nikezić te Latinka Perović. Tako se Koča Popović iz svijeta političke buke i bijesa povukao u volterovsko obrađivanje vlastitog vrta. Izjavio je jednom prilikom kako uz čitanje veliko zadovoljstvo nalazi i u klasičnoj muzici, naročito u ranim italijanskim klasicima poput Vivaldija i Bokerinija. Umjetnik u mladosti nakon političkog zrelog doba u starosti se vratio korijenima. Magazin “Intervju” objavio je 1984. godine članak “Koča Popović, ćutljivi svjedok sukoba na književnoj ljevici”. Kočin odgovor zavređuje da bude citiran u cijelosti, njegova telegrafsko-lakonska forma je bremenita značenjem. Reagovanje se sastojalo od tek jedne rečenice: “Kako to da autor nije uspeo da smisli ništa pametnije i aktuelnije kao objašnjenje jedne ćutljivosti? Ispod je stajalo S poštovanjem, Koča Popović, Beograd”.

Zagrebačka ulica

Iste godine, tridesetog jula, u listu “Književna reč” objavljen je separat “Pesnički, filozofski i polemički tekstovi Koče Popovića”. Separat je pripremio Gojko Tešić. Bilo je to prvo cjelovitije predstavljanje umjetničkog stvaralaštva Koče Popovića iza Drugog svjetskog rata. Bertold Breht je u razgovorima s Valterom Benjaminom jednom prilikom kazao kako mu se čini da bi bilo neumjesno ili nedostojno da je Konfučije napisao tragediju, a Lenjin roman. Čini se da je želio reći kako za političara književnost (odnosno umjetnost uopšte) nije nešto esencijalno. Čini se da je Koča Popović morao izići iz politike da bi opet mogao biti shvaćen kao umjetnik. Ipak, pred smrt je Koča ponovo bio svjedok zlog vremena. Govorio je o pogubnosti nacionalizma. Umro je usred krvavog pira nacionalizma: dvadesetog oktobra 1992 - na godišnjicu oslobođenja Beograda, svog rodnog grada. Umro je tamo gdje se i rodio, obišavši u međuvremenu čitav svijet.

Često se na njega danas pozivaju nedostojni, oni kojih bi se stidio, kao oni lažni i samozvani ljevičari iz izdavačke kuće “Kontrast”, što se iz razloga oportunizma i koristoljublja pozivaju na “regionalnu saradnju” kao politički korektno ime za kulturnjačko kvazijugoslovenstvo i programski objavljuju mlade hrvatske autore, a istovremeno plagiraju hrvatske prevode klasika dvadesetog vijeka, potpisujući te ukradene prevode imenom Konstantin Popović. Bolje je i ne zamišljati kako bi im Koča sudio.

Ulica u kojoj se rodio, nadomak Brankovog mosta, što se dugo zvala Zagrebačka, danas se zove imenom Koče Popovića. Zagreb već dugo nema Beogradsku ulicu, no to ne mora da znači da Beograd ne treba da ima Zagrebačku. Uvjeren sam da bi i Koča Popović mislio da Beogradu treba Zagrebačka ulica. Opet, međutim, kad prođem ulicom Koče Popovića, bude mi drago kad vidim to ime i prezime na uličnoj tabli. Što ne znači da se neka druga ulica u Beogradu ne treba prozvati Zagrebačkom.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.