IDE GAS: Kiš u Bijeljini

I naslov koji sam dao ovom tekstu svjesno računa na takvu pretpostavku, odnosno na ideju da će se čitalac upitati kad je to Danilo Kiš bio u Bijeljini. Ne znam zapravo je li Danilo Kiš ikada bio u Bijeljini. Za vrijeme njegovog života, unutar Jugoslavije, Bijeljina nije nužno bila grad u kojem su istaknuti pisci po definiciji morali imati književne večeri. U posljednje dvije decenije to se promijenilo pa je Bijeljina grad čija biblioteka u apsolutnim brojevima ima više članova od ijedne druge u Bosni i Hercegovini i književne večeri tamo su po običaju izuzetno dobro posjećene. Zbog specifičnosti njenog geografskog položaja, Bijeljina je jedan od rijetkih gradova s područja nekadašnje SFRJ koji danas ima više stanovnika nego što je imao 1990. godine. 

BEL EPOK 

Do prije pet-šest decenija, do početka stvaranja ozbiljne umjetničke i intelektualne reputacije Danila Kiša, prezime Kiš je među ljubiteljima književnosti primarno prizivalo jednog drugog čovjeka, čovjeka koji se i rodio i umro u Pragu, obišavši u međuvremenu čitav svijet, čovjeka koji se zvao Egon Ervin Kiš (1885 - 1948). U kontekstu epohe i geografije skoro je neizbježno sjetiti se još jednog pisca, rođenog u Pragu, manje od pune dvije godine starijeg: Franca Kafku. I Kiš i Kafka su porijeklom bili Jevreji, samo što je potonji bio Aškenazi, a prvi Sefard. Obojica su dolazila iz dobrostojećih porodica. Kafka je, međutim, otišao u činovnike, dok je Kiš od mladosti profesionalno pisao. Ključna razlika je, međutim, možda žanrovska. Kafka je pisao relativno hermetičnu umjetničku prozu, dok se Kiš bavio novinarstvom. U Pragu tada izlaze različite novine na njemačkom jeziku, a u jednima od njih Kiš se već u svojim ranim dvadesetim godinama pokazuje i dokazuje kao sjajan reporter. 

Njegovi feljtoni učinili su ga slavnim autorom, a bavio se i onim što bismo danas mogli nazvati istraživačkim novinarstvom, pošto je upravo Kiš razotkrio famozni skandal oko Alfreda Redla. (Mogao bi se poseban tekst napisati o aferi “Redl”, samo što ovdje nemamo prostora, mada vrijedi makar usputno zabilježiti da je 1985. godine, kad je Emir Kusturica u Kanu dobio “Zlatnu palmu” za “Oca na službenom putu”, među glavnim njegovim konkurentima bio “Pukovnik Redl”“ Ištvana Saboa.) 

PUTNIK I KOMUNISTA 

Kad je počeo Prvi svjetski rat, Kiš je mobilisan, pa je kao vojnik boravio na Balkanu i na istočnom frontu. Svoje ratne reportaže objavio je pod naslovom “Zapiši to, Kiš”. Dezertirao je iz armije kad je rat praktično završio: u oktobru 1918. Iako je uvijek bio osjetljiv na socijalne razlike i imao ljevičarska politička uvjerenja, u poratnom vremenu postaje pravi komunista i član Komunističke partije. Po mjestu rođenja i po zavičajnosti, nakon raspada Austrougarske, Kiš postaje državljanin Čehoslovačke. On, međutim, piše na njemačkom jeziku pa je možda i logično da dvadesetih godina dvadesetog vijeka živi u Berlinu. Osim što je ponovo novinarski selebriti, sada uglavnom nekoj drugoj i široj publici, Kiš je aktivan u Kominterninoj mreži pod upravljanjem Vilhelma Mincenberga. Kao reporter putuje bukvalno po cijelom svijetu: od Amerike do Kine i Australije preko Sovjetskog Saveza i centralne Azije. Prepoznao je opasnost od nacizma na samim njegovim počecima. Bio je antinacistički aktivista već od sredine tridesetih godina dvadesetog vijeka. U vrijeme Španskog građanskog rata agitovao je za republikance. Nakon što je Hitler okupirao Čehoslovačku, biva mu zabranjeno da se vrati u zavičaj. 

Nakratko se nastanjuje u Parizu, a kada nacisti kreću sa osvajanjem Francuske, uspijeva se - preko Sjedinjenih Američkih Država - dokopati Meksika. Godine Drugog svjetskog rata provodi tamo, a nakon rata, tačnije 1946, vraća se u sada socijalističku Čehoslovačku. Mada nije bio toliko star, stvar je zaličila na zatvaranje kruga, pošto je ponovo počeo da radi kao novinar u rodnom gradu. I zaista, nije mu bila sudbina da dugo živi u socijalističkoj Čehoslovačkoj. Umro je od moždanog udara s proljeća 1948. Nakon njegove smrti, uspomena na njega naročito se čuvala u DDR-u. U SR Njemačkoj stav je bio ambivalentniji, zbog njegovog komunizma, ali ipak je još krajem sedamdesetih godina dvadesetog vijeka ugledna novinarska nagrada u zapadnoj Njemačkoj prozvana po njemu. 

POP I STUDENT NA VJEŠALIMA 

Vratimo se, međutim, na 1914. godinu, na Kišovu mobilizaciju. Čim je Austrougarska objavila rat Srbiji, njegova regimenta je poslata u Semberiju, u Bijeljinu, da se pripreme za napad na Srbiju. U navedenoj čuvenoj knjizi “Zapiši to, Kiš”, on piše i o Bijeljini u ljeto 1914. godine. Evo jednog karakterističnog odlomka: “Mimo pravoslavnog groblja u Obarskoj, čiji su krstovi izgledali kao mete za pucanje na ptice, prispjesmo oko pola osam u Bijeljinu. Očekivali smo da ćemo tu naći neku selendru, međutim, nađosmo grad sa svim obilježjima Orijenta, ali i sa više modernih građevina, usred mnoštva žena pod feredžama, malih djevojčica sa dimijama i Turaka s bijelim bradama, usred šarenila zelenih, bijelih, plavih kapa i turbana. Tu nađosmo elegantne dragonske oficire, automobile, generale i tome slično. Tako je, valjda, prošle godine izgledalo u Skadru u Albaniji, kada su ga vlasti preuzimale, samo tih ogromnih masa vojske, koja je bila u potpunoj opreci sa okolinom, tamo nije bilo. Nas nastaniše u jednom ambaru i mogli smo lunjati gradom. Zapovjedništvo korpusa sada je zaposjelo Gradsku vijećnicu. 

Kod nekog prodavca sam za krajcar pio bozu i jeo ratluk, do tog sam časa držao da je to onaj “fakin” Diko Petković izmislio za trgove velikih gradova. Na trgu ispred Vijećnice postavljena su vješala: stub sa ekserima nagore. Danas su obješeni jedan pop i jedan student. U noći smo čuli pucnjavu, to je već čarkanje predstraža”. Uglavnom, kad se danas čita njegov izvještaj o atmosferi u Bijeljini, koja tada pripada Austrougarskoj i kada ta Austrougarska iz Bijeljine planira da napadne Srbiju, utisak je poučan i iz konteksta savremenog trenutka. Iako vojnik protivničke armije, Kiš je o Srbima i srpskoj vojsci pisao sa velikim poštovanjem i sa uživljavanjem u njihovu istorijsku sudbinu. Mada rođen u srcu Evrope, Kiš nikad nije bio opterećen snobovskim prezirom prema Balkanu. Naprotiv; upravo on je, naime, autor nezaboravne rečenice: “S potcjenjivanjem gleda se na Balkan s onog užasnijeg Balkana koji sebe naziva Evropom”. 
 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.