IDE GAS - Dvadeset šest godina kasnije

Dakle, idemo ovako: Poslije četiri godine brutalnog i bratoubilačkog rata, u balkansku državu nadaleko poznatu po svojoj etničkoj i religijskoj šarolikosti napokon je došao mir. Mada je u ratu bilo međunarodnog upliva, najveći dio žrtava pao je u svojevrsnom građanskom ratu, u borbama vojski i paravojski utemeljenih uglavnom na etničkom principu, s tim što su, nažalost, sve te razne vojske i paravojske ubijale, često na vrlo okrutan način, civile iz njima neprijateljskih etnija. Bilo je zločina na svim stranama, mada ne u istom razmjeru. Kao rezultat rata, državno uređenje je promijenjeno. Ime zemlje je ostalo isto, ali njena unutrašnja struktura se drastično promijenila. Tim promjenama je najnezadovoljnija bila najbrojnija etnička grupa, dok je druga po brojnosti grupa bila najzadovoljnija. Ona je, naime, dobila svoj entitet, teritorijom jedva nešto manji od teritorije entiteta u kojem je dominirala najbrojnija etnička grupa. 

U dvadeset i šest godina mira, zemlja je u najvećoj mjeri obnovljena. I ne samo to, dramatičan napredak nauke učinio je da nove generacije uživaju u tehničkim dostignućima kakva su generaciji njihovih roditelja bila nezamisliva. Nije, međutim, sve bilo idilično. Zbog nezaposlenosti i želje za boljim životom, veliki broj ljudi je odlazio na Zapad, naročito u Njemačku, Austriju i Švajcarsku. Isto tako, usprkos promjeni državnog uređenja, etničke trzavice nisu prestale. U političkoj eliti druge po brojnosti etničke grupe sve je jača bila želja za većom samostalnošću.

Jedan muškarac i jedna žena

Dvadeset šest godina poslije kraja rata, vladajuću partiju u entitetu u kojem je većinski živjela druga po brojnosti etnička grupa prevodili su jedan muškarac i jedna žena. Oni su već neko vrijeme izlazili u javnost sa stavovima da centralni organi vlasti zapravo prave štetu njihovom entitetu i da bi se njihov entitet bolje razvijao samostalno. Uglavnom su nastupali oprezno, ne zastupajući na potpuno otvoren način klasičnu političku secesiju, ali insistirajući na pojmovima samostalnosti, suvereniteta i slično. Znali su, međutim, da govore i o potrebi da entitet dobije svoju stolicu u Ujedinjenim nacijama.

Ovakvi istupi unosili su nemir u pripadnike najbrojnije etnije, naročito onih koji su živjeli na teritoriji entiteta kojim je dominirala druga po brojnosti etnija na nivou cijele države. Iako su na papiru imali status konstitutivnog naroda, sjećanja na zločine su bila još uvijek živa. Naročit simbolički i ne samo simbolički značaj imalo je sjećanje na najveći zločin u cijelom ratu, zločin koji su pripadnici drugog najbrojnijeg naroda napravili nad pripadnicima najbrojnijeg, ali na teritoriji koja je poslije rata pripala teritoriji entiteta kojim je dominirala druga po brojnosti etnija. Kao simbol tog zločina uspostavio se bijeli cvijet.

Da li se istorija zaista ponavlja

Dragi čitalac i draga čitateljka su, računam, već najmanje deset puta rekli: Šta je ovom Bazdulju? Šta će mu ovaj glupi rebus o savremenoj Bosni i Hercegovini? Kakva je to budalaština o tobožnjem kvizu? Pa ako je htio kviz, morao je napravili makar malo teže pitanje, a ne ovu toliko providnu glupost. Od prve rečenice je sve svakako jasno, a svaka iduća samo potvrđuje taj prvi utisak.

Ja ipak pitam: Koji je vaš odgovor? Koja je ovo istorijska situacija? Kažete: Savremena Bosna i Hercegovina? Odnosno Bosna i Hercegovina 2021. godine? Griješite. Nisam mislio na Bosnu i Hercegovinu 2021. Mislio sam na Jugoslaviju 1971.

Vratite se na početak, tek da vidite kako se sve uklapa. Četvorogodišnji rat nije 1991 – 1995, nego 1941 – 1945. Staro stanje nije Republika BiH, a novo dejtonska BiH, nego je staro stanje Kraljevina Jugoslavija, a novo Federalna Republika Jugoslavija. Nezadovoljni najbrojniji narod nisu Bošnjaci, nego Srbi, zadovoljni drugi po brojnosti narod koji je dobio entitet (tj. republiku) nisu Srbi, nego Hrvati.

Naučnog napretka je bilo i tada, kao i sada, kao i gastarbajtera. Nezadovoljstvo entiteta svojim položajem nije nezadovoljstvo Republike Srpske, nego Socijalističke Republike Hrvatske. Žena i muškarac na čelu vladajuće partije među drugom po brojnosti etnijom nisu Željka Cvijanović i Milorad Dodik, nego Savka Dapčević-Kučar i Mika Tripalo. Formalno konstitutivan narod koga uznemiruju najave traženja samostalnosti nisu Bošnjaci u Republici Srpskoj, nego Srbi u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj. Lokacija najvećeg zločina, zločina čiji je simbol postao bijeli cvijet nije Srebrenica, nego je Jasenovac.

Kako je to moguće? Kako se desilo da priča o MASPOK-u iliti "hrvatskom proljeću" može toliko podsjećati na savremeni bosanskohercegovački trenutak? Da li se istorija zaista ponavlja, štono kažu, prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa?

Da se razumijemo, naravno da neke sličnosti postoje, ali u ovoj konkretnoj pričici s početka ključna stvar je selekcija informacija. Sve sličnosti kojih sam se mogao sjetiti sam iskoristio, a sve razlike sam prešutio. A opet, da nema toliko sličnosti, cijela "igra" bi bila nezamisliva. 

A ima li priča neku pouku? Pokušajmo ovako. Ako je neko danas u Bosni i Hercegovini, makar u teoriji, onoliko moćan koliko je u Jugoslaviji bio Josip Broz Tito, onda je to jedino Visoki predstavnik. 1971. godine se Josip Broz Tito obračunao sa liderima "hrvatskog proljeća", Savkom Dapčević-Kučar i Mikom Tripalom. Javnost u Sarajevu već dugo poziva Visokog predstavnika da sankcioniše Milorada Dodika i Željku Cvijanović zbog njihovih istupa i izjava. Ta stvar je potpuno nerealna, ali u kontekstu ove analogije možemo da vidimo da takva reakcija ne postiže nužno dugoročnu korist. 1971. godine nisu postojale globalne geopolitičke okolnosti da se težnje Savke Dapčević-Kučar i Mika Tripala ostvare. Međutim, dvije decenije kasnije te okolnosti su se desile.

Stabilnost Bosne i Hercegovine danas pre svega osigurava globalni konsenzus aktuelnog svetskog poretka. Ako se taj poredak uruši, te garancije više nema. I stabilnost Jugoslavije je osiguravao ondašnji svetski poredak, pa se taj poredak urušio. Kome je stalo do stabilnosti Bosne i Hercegovine, morao bi imati svest da je nemoguće ignorisati stavove legitimno izabrane srpske političke elite. Nisu ti stavovi ograničeni na izjave Milorada Dodika i Željke Cvijanović.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.