IDE GAS - Braniti istinu

Hajde da se Šćepovićem pozabavimo po nekom redu. Kad on mene naziva plesnim partnerom Petera Handkea i Milorada Dodika, on, pretpostavljam, aludira na jedan video-snimak koji je, kako se to kaže, postao viralan, a na kojem Emir Kusturica, Peter Handke i ja skupa pjevamo pjesmu “Romanija” koju izvodi Halid Bešlić. U toj polurečenici su najmanje tri laži. Najprije, tu nigdje nema Milorada Dodika. Zatim, svesti Petera Handkea na “negatora srebreničkog genocida” je gnusna laž.

Handkeov izdavač “Zurkamp” je uz saglasnost pisca to odavno argumentovano demantovao: “Peter Handke nije ni poricao, niti opravdavao genocid i ratne zločine u jugoslovenskim ratovima. On je neprekidno naglašavao sljedeće: Nikada nisam poricao, umanjivao ili zamagljivao, niti jednom riječju bilo koji masakr koji se dogodio tokom rata u Jugoslaviji od 1991. do 1995. godine (Handke 2018. g, 1.013), a 2019. godine je ponovio: Naravno, genocid je proizveo beskrajnu patnju, koju nikada nisam poricao, patnju koja se ne može ničim ublažiti. Žalim zbog svojih primjedbi, one je trebalo da imaju potpuno drugi smisao.”

Perspektive

Handkeova upitanost se nije odnosila na zločine same po sebi, već na način kako se o tim zločinima izvještavalo. Kritički se osvrnuo na odnos medija prema ovim temama i pokušao da pruži istorijsku perspektivu, kao i da skrene pažnju da mediji moraju ove teme da sagledaju i iz jugoslovenske i srpske perspektive. Peter Handke nije negirao genocid u Srebrenici. Njegov prvi osvrt na ovaj ratni zločin može se vidjeti u tekstu 'Pravda za Srbiju'. U ovom tekstu Handke tri puta kaže 'pretpostavljeni' zločin, ali on ovaj tekst piše sredinom jula 1996. godine. Često mu se zamjera i to da i kada je iznosio osudu događaja u Srebrenici, nikada nije koristio termin genocid. Međutim, terminologija koju on koristi odnosi se na pravnu situaciju u tom trenutku. Već 2006. godine Handke koristi izraz 'srebrenički genocid'. Pored toga, zamjera mu se i da je genocid u Srebrenici opravdavao tako što ga je nazivao aktom osvete. Handke jeste napisao da je genocid u Srebrenici bio 'neoprostivi čin osvete', ali i 'vječna sramota za odgovorne bosanske Srbe.” Sam Šćepović živi, međutim, u državi gdje najmanje pola populacije “negira srebrenički genocid”, a nemaju Nobelovu nagradu, tako da bi bilo poželjnije da se u tom kontekstu bavi njima. Mnogo važnija od navedene dvije je ipak treća, a hronološki prva, laž, ona koja mene opisuje kao “branitelja srpskih zločina”.

Prijatelj advokat me odavno savjetuje da ovakve ljude tužim i oderem ih za pare. A mene mrzi da se vucaram po sudnicama. Možda bih ipak trebao. Jer baš me zanima kako bi Šćepović argumentovao svoj opis mene kao “branitelja srpskih zločina”. Gdje sam ja to branio srpske (ili bilo čije druge) zločine? Kako sam ih branio? Kada sam ih branio? Da imaju jednu jedinu rečenicu da je citiraju, valjda bi je citirali.

Za razliku od Šćepovića koji baljezga po opskurnim milogorskim portalima, ja sam o srpskim zločinima (poput otmice žitelja Sjeverina) pisao u beogradskom dnevnom listu “Politika” (vidi tekst “Život i smrt Medredina Hodžića”, u “Politici” od 27. oktobra 2016). Čak i hronologija čije dijelove Šćepović citira nije izvorno objavljena na portalu “Peščanik”, nego u nedjeljniku “Vreme”, ali svakako su i jedan i drugi beogradski mediji. Nema, dakle, mojih tekstova u kojima se brane srpski zločini. Ono što, međutim, postoji su moji tekstovi koji potenciraju zločine nad Srbima i u kojima se ti zločini osuđuju. Takve tekstove sam uglavnom objavljivao u Sarajevu.

Jer dovoljno je ukazivati i na zločine protiv Srba pa da te proglase “braniteljem srpskih zločina”. Radio sam u “Oslobođenju” i jako dobro znam za priču o novinaru ovog lista, dopisniku iz Zvornika Kjašifu Smajloviću, koga su ubile srpske (para)vojne snage. Ali znam takođe i priču o Jadranku Božinoviću, novinaru lokanog radija iz Zavidovića, koga su ubile bošnjačke (para)vojne snage. Radio sam u “Danima” i jako dobro znam za priču o skoro nevjerovatno talentovanom piscu i umjetniku Karimu Zaimoviću, koji je ubijen u srpskom granatiranju Sarajeva. Ali znam takođe i priču o Slobodanu Samardžiću, popularnom gitaristi, kantautoru i kompozitoru, koga su u Sarajevu, na pravdi Boga, po svjedočenjima ubili “muslimanski vojnici”.

Prestrojavanje

Gotovo čitav rat u BiH ja sam proveo na manje od deset kilometara vazdušne linije od fronta i geleri granata Vojske Republike Srpske su me najmanje dva puta promašili za samo nekoliko centimetara. Ali sam isto tako poslije rata upoznao ljude, civile, iz Doboja, primjera radi, koje su za nekoliko centimetara promašili geleri granata Armije RBiH.

I onda je meni našao o ratu i branjenju zločina popovati nekakav Šćepović koji o svemu tome zna koliko i poslovična Marica o još poslovičnijoj onoj stvari. A ako govorimo o ratu u Bosni i Hercegovini, on bi samo o jednom njegovom aspektu trebao i morao znati nešto više. Kao ponosni i prononsirani crnogorski patriota milogorskog tipa, morao bi znati nešto o deportacijama Bošnjaka iz Crne Gore u sigurnu smrt. Uglavnom su to bile izbjeglice iz istočne Bosne i Hercegovine, mada je među njima bilo i crnogorskih državljana. Po logici “komandne odgovornosti” i onoga što su u Haškom tribunalu zvali “udruženim zločinačkim poduhvatom” teško je izbjeći zaključak da u tom zlodjelu nema odgovornosti Mont Everesta Šćepovićevog rektalnog alpinizma poznatijeg kao Milo Đukanović.

Slobodan Milošević je umro kao optuženik za ratne zločine. Po izvorima iz Haga, i Franjo Tuđman i Alija Izetbegović su u trenutku smrti bili pod istragom. Milo Đukanović se očito na vrijeme prestrojio, ali to ne znači da nema ljudi koji pamte i spremni su da brane istinu, uprkos svim etiketama. 

+++

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.