IDE GAS: Banjalučki gambit

 Sam Kasparov, koji je oko pola godine ranije izgubio i majku od iste bolesti, oprostio se od svog učitelja dirljivim nekrologom. Rekao je da je u godinama svog profesionalnog bavljenja šahom provodio više vremena sa Dokhojanom nego s bilo kim drugim te da ga Dokhojan nije učio samo šahovskim vještinama, nego i stabilnosti i samopouzdanju.

Ruski mediji su posvetili veću pažnju Dokhojanovoj smrti, nego što su mediji iz Banjaluke, Republike Srpske te BiH posvetili skorašnjoj smrti Milenka Šibarevića, koji je umro u aprilu ove godine. A i sudbina Milenka Šibarevića isprepletena je sa sudbinom i karijerom najslavnijeg šahiste modernog vremena - Garija Kasparova.

Gari Kasparov je rođen u aprilu mjesecu 1963. godine. Kako to već ide u šahu, još kao dječak i tinejdžer pokazao je stanovit talenat. Ipak, sve njegove biografije slažu se u jednom: na veliku svjetsku scenu Kasparov je izišao kao šesnaestogodišnjak, 1979. godine, u Banjoj Luci.

Ako bismo ga poredili sa nekim teniskim turnirom, Banjaluka 1979. je imala snagu Mastersa, ako ne i Gren Slema. Među osamnaest takmičara bilo je šesnaest velemajstora, uz dvojicu talentovanih mladića bez rejtinga, kojima je turnir trebao biti tek veliko iskustvo. Bili su tu: Tigran Petrosian, Ulf Anderson, Jan Smejkal, Volter Šon Braun, Andras Adorjan, Bojan Kurajica, Slavoljub Marjanović, Roman Hernandez, Milorad Knežević, Enver Bukić, Aleksandar Matanović, Milan Vukić, Dražen Marović i Milenko Šibarević (sve velemajstori), te ona dva dječaka: Giljermo Garsija Gonzales i Gari Kasparov.

Svjetska senzacija

Suprotno ama svim mogućim prognozama, Kasparov je pobijedio. Ali nije samo da je pobijedio, nego na cijelom turniru niti u jednoj partiji nije bio poražen. I ne samo to, imao je puna dva poena na tabeli više od drugoplasiranog. Osvojio je jedanaest i po od mogućih petnaest poena, odnosno ostvario je osam pobjeda i sedam remija. Smejkal je bio drugi, a Anderson i Petrosian su podijelili treće i četvrto mjesto.

Kasparov je pokazao zube već u prvom kolu, kada je izvukao remi protiv prvog favorita cijelog turnira: Tigrana Petrosiana. Zatim je i u iduća tri kola igrao remi. Bio je istovremeno nepobjediv i bez ijedne pobjede. Onda, u petom kolu, pobjeđuje Dražena Marovića. U šestom ponovo remi, protiv sjajnog Smejkala, i to s crnim figurama. Zatim kreće veličanstven niz od četiri pobjede zaredom. Najprije protiv Marjanovića, zatim protiv Kneževića, onda protiv Bukića, naposljetku i protiv Vukića; kao pjesma. To je faza kada su već završene dvije trećine turnira, odnosno od petnaest predviđenih kola, odigrano je njih deset.

Mnogi su se pitali hoće li šesnaestogodišnjem dječaku, kako se to kaže, ući voda u uši. On je, međutim, bio više nego siguran. U preostalih pet mečeva odigraće dva remija i još tri puta pobijediti. Bila je to svjetska senzacija. Svi globalni mediji sa šahovskim rubrikama, od “Njujork Tajmsa” nadalje, analizirali su partije sa ovog turnira. Kasparovljeva karijera od tog trenutka kreće uzlaznom putanjom, da bude neusporediva sa bilo kojom šahovskom karijerom u istoriji ove čudesne igre, osim donekle sa Fišerovom.

Njegov maratonski meč sa Karpovom ušao je ravno u istoriju šaha, a mnogi detalji iz njegove kasnije biografije nadišli su sferu table sa šezdeset i četiri polja. U aprilu 1996, Kasparov je, na ponos cijelog ljudskog roda, pobijedio kompjuterski program za koji su mnogi tvrdili da će u šahu vrlo lako nadmašiti svako ljudsko biće, pa i svjetskog prvaka. Trinaest mjeseci kasnije, međutim, u svojevrsnom revanšu, kompjuter je pobijedio. Događaj je proglašen istorijskim, a reakcije su bile dvojake. Po jednima, to je bio posljednji ekser u kovčeg ljudskoj aroganciji zbog superiorne inteligencije, naročito u kontekstu masovnog oduševljenja Kasparovljevom prvom pobjedom protiv kompjutera, kad se govorilo da računari neće nikad, ili barem ne u doglednoj budućnosti, moći da se mjere s ljudima u kompleksnim disciplinama kao što je šah. Po drugima, bila je to puka slučajnost i loša sreća, pošto su i mnogi šahovski komentatori primijetili da je u revanšu Kasparov igrao neobično nenadahnuto.

Od kraja devedesetih godina prošlog vijeka, Kasparov se svakako sve više posvećivao politici i aktivizmu, a sve manje šahu. To, međutim, ne znači da je zaboravio Banju Luku. Ovako je govorio prije nekih šest godina: “Banja Luka mi je ostala u divnom sjećanju. Često se sjetim dvorane u kojoj se igralo i tada ponovo prolazim kroz sve te partije, sa Vukićem, Kneževićem, Marovićem... Od tada sam igrao u mnogim mjestima ovdje, pobjeđujući u Sarajevu, Bugojnu, Nikšiću, Beogradu, ali se, nažalost, nikad nisam vratio u Banjaluku. Bilo bi lijepo vratiti se 'korijenima', tamo gdje je sve počelo.”

Čudesna igra

Povukavši se iz profesionalnog šaha, Kasparov, naravno, nije potpuno napustio igru koja mu je donijela slavu. U istom razgovoru je kazao i ovo: “Ne možete se baviti istim poslom cijeli život. Šah je, međutim, i dalje dio mog života, još uvijek radim dosta na promociji šaha, pišem knjige, Šahovska fondacija 'Kasparov' raste i napreduje... Pokrenuli smo i neke regionalne aktivnosti. Želimo da pružimo pomoć svim zemljama iz regiona, uključujući i BiH. Bilo bi mi drago da se šah vrati na prostore bivše Jugoslavije i da ima ulogu kakvu je nekada imao.”

I zaista, šah je čudesna igra, a komedijant slučaj je htio da joj nijedna fondacija i nijedan stvarni sportista ne vrate prestiž tako snažno i tako intenzivno kao jedna televizijska serija i njena fiktivna junakinja. Radi se, naravno, o “Netfliksovoj” seriji “Damin gambit” u režiji Skota Franka, zasnovanoj na istoimenom romanu Voltera Tevisa koja prati turbulentno odrastanje Bet Harmon, djevojčice koja je neobjašnjivom srećom preživjela saobraćajnu nesreću koju je namjerno izazvala njena majka i nakon toga je smještena u sirotište gdje joj osamljeni domar otkriva - šah.

Koliko god serija imala sjajne likove i uzbudljivu dramaturgiju, njena popularnost je nezamisliva bez načina na koji je prikazan šah. U kontekstu popularnosti ove serije, može se zamisliti i serija potpuno bazirana na istinitim događajima iz 1979. godine, serija ne manje uzbudljiva, koja bi se mogla zvati “Banjalučki gambit”. Život je već napisao scenario. Valja ga tek staviti na papir.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.