Huškačkijeg časopisa godinama nisam vidio
Dobronamjerno mi jedna prijateljica reče prije neki dan: "Mislim da je došlo vrijeme da se malo kritički osvrneš na medije u RS. Mora biti i da oni nešto dobro ne rade". Mora biti, u to sam i ja uvjerena, ali ipak ne bih stvari posmatrala na taj način. Zašto? Zato što ne analiziram medije u Federaciji i medije u RS, jedne pa druge, već analiziram neprimjerenu retoriku i argumentaciju tamo gdje im nije mjesto. Ukoliko je slučajno ima više u jednom entitetu onda to nije do moga pretencioznog odabira medija u tom entitetu već do retorike. Inače ovih dana veoma često slušam kritike na račun moje "saradnje sa RS-om" ne samo da slušam već i čitam na raznim Internet forumima.
Ima na tim forumima nešto više od pukih pitanja, prigovora ili zastrašujućih komentara na račun te suradnje. Tu se mogu prepoznati, i to veoma upečatljivo, rezultati huškačkog jezika koji dolaze iz raznih medija koji po svaku cijenu, gotovo opsesivno, nastoje da pišu ili govore samo najstrašnije stvari o RS. Zašto je to tako? Zašto postoji neka neizreciva potreba da se ama baš sve što dolazi iz RS, osim jednog udruženja i jedne novine, prikaže građanima tako da oni uvijek nakon toga imaju potrebu da ispolje svoje zastrašujuće agresivne žudnje. Čega je to medijsko sotoniziranje RS-a posljedica? Da li uistinu želje da građani ove zemlje žive u miru i slobodno hodaju ovom zemljom u svim njenim dijelovima? Naravno da nije.
Jedan komentar je prilično ilustrativan: "Posavjetovao bi je (S. V. povodom teksta u "Glasu") da ode u Banju Luku i da obuče majicu sa zastavom Bosne i Hercegovine i prođe glavnom tzv. Gospodskom ulicom i da nakon tog životnog iskustva napiše ponovo ovaj isti članak....a u međuvremenu nek promoviše kulturu dijaloga u Zavodu za hitnu pomoć u BL kad je budu šivali." Šta je tužno u ovom komentaru? Neznanje, predrasude i stereotipi koji su posljedica propagande o Republici Srpskoj. Razmišljam o ovome kao izuzetno značajnom komentaru, a koji je, nažalost opće mjesto u Federaciji, pa ne mogu a da se ne osvrnem na njega. Ne samo da prođoh po Banjaluci sa bh. zastavom već i organizovah 2002. godine sa ogromnom bh. zastavom debatu u sali Narodne skupštine RS u kojoj je sjedilo preko dvije stotine mladih ljudi iz cijele BiH, a koje je na najtopliji način pozdravio gradonačelnik Banje Luke gospodin Dragoljub Davidović i između ostaloga poručio: "Veoma mi je drago što se ovo značajno takmičenje održava u Banjoj Luci, prije svega zbog mladih ljudi koji će na njemu učestvovati". Prošeta i jedna velika grupa mladih ljudi po Jahorini ove godine sa bh. zastavom, a zastavu je nosio najbolji debatant u Bosni i Hercegovini Radovan Papović iz Gacka. I gle čuda, niko nikoga ne nije trebao šivati. Ali, da bi o ovako krhkim pitanjima za BiH mogli razgovarati, potrebno je zadovoljiti jedan mali preduslov: izaći iz Sarajeva i zaista prohodati gradovima, pročitati i pogledati što sve piše u medijima u RS, pa tek onda govoriti ili pisati komentare kao što je sljedeći "Usput, pratio sam jedno vrijeme taj "Glas GTRS", čisto da vidim "šta tu ima". Ljudi moji, huškačkijeg časopisa na Balkanu godinama nisam vidio. Otvorena mržnja i poziv na rat frca iz svakog broja. Ali jok, ovi tamo će reći "to je izraz demokratije". Sramota". Zamislim se svaki put nad sličnim komentarima, da li je moguće da pišem za novinu koja poziva na rat. Kakav li sam ja to nacionalista kada podržavam nacionalizam? Uzmem nasumce nekoliko brojeva "Glasa i i od korice do korice ih prelistam. U isto vrijeme to uradim i sa nekim nehuškačkim, građanskim dnevnim novinama i tamo nađem pretenciozne tekstove o ljudima iz šume, kriminalcima i zločincima, mafijaškim grupama, a u ovom prvom samo informacije o događajima i dešavanjima. I dok god su neki građani ove zemlje smještaju "tamo daleko", upravo to je izraz mržnje i huškanja.
Prenosi neki dan Srna vijest o seminaru održanom na Sokocu koji je organiziralo Udruženje "Žene ženama" iz Sarajeva. Tema "Tranzicijska pravda, izgradnja mira, kultura dijaloga..." Velika šteta za građane ove zemlje što taj seminar nije emitiran na svim medijima i što građani nisu imali priliku da vide koliko pozitivnih događanja ima u svim prelijepim dijelovima BiH. Ali, opet zahvaljujući predrasudama i medijskoj propagandi samo i isključivo negativnih vrijednosti iz RS-a, mogao se pročitati i sljedeći komentar:
"Ovaj svijet je poludio kada se na Sokocu održavaju seminari i trubi o demokratiji, dijalogu, rješavanju konflikata."
Moglo bi se reći baš tako, šteta što se ne organizira i češće i što je Udruženje "Aurora" sa Sokoca potpuno nepoznato u Sarajevu i Federaciji. Šteta što je ovaj svijet poludio pa ne zna da je zahvaljujući gostoprimstvu na Sokocu veliki broj građanskih aktivista iz: Sarajeva, Istočnog Sarajeva, Bratunca, Ustiprače, Milića, Bugojna, Srebrenice i mnogih drugih mjesta razmjenjivalo iskustva u izgradnji mira u BiH. Šteta što ovaj svijet nema priliku da čuje tople riječi jedne od prvih povratnica u Srebrenicu Zehte Ustić čiji je sin bio jedini Bošnjak u školi, nakon čega je zahvaljujući njihovom primjeru, a prema njenim riječima, sada preko stotinu djece u toj istoj školi. Baš je ovaj svijet poludio kada ne zna za ovaj skup što je bio nasred Sokoca.
I na kraju ponovo razmišljam o kritikama na račun moga nepisanja o retorici koja se koristi u medijima u RS. I evo ipak ću navesti neke primjere neprimjerene retorike: mala bara puna anusa, banda, politički muljatori, mafijaški mediji štite ubice, ludovanje odmetnutog vladike, nedovršeni tip, mu(n)dologija, vode nas budale, čoban-premijer, diabolus, Rajko Korleone, Velika Glupača,... a o prostačkim fotomontažama neki drugi put. I ako ste pomislili da sam ovo pronašla u "Glasu" gdje je "trebalo", prije svega da tražim ovu retoriku griješite. Ove primjere sam našla u opozicionim slobodarskim novinama. I tko onda može i treba da stoji na putu slobodi medija?
(Autorka je direktor Centra za kulturu dijaloga BiH)
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
