Heroji i zločinci su realnost u BiH

 Čini mi se da ništa manje nisu predmet strahovanja i uznemirenosti u ostalim dijelovima zemlje, samo što se tamo negdje o njima govori na sasvim drugačiji način. E taj drugačiji način razmišljanja o istim pitanjima i problemima čini mi se da predstavlja ključni problem za BiH i njenu budućnost.

Hapšenje Jovana Divjaka 

U petak, 4. 3. u Beču je uhapšen sarajevski general Jovan Divjak. Ta vijest je kao bomba odjeknula gradom, ali i državom. Par dana kasnije general je pušten iz pritvora da se brani sa slobode. Naravno, podijeljena su i mišljenja i emocije u vezi sa hapšenjem i puštanjem generala Divjaka. Sasvim je razumljivo i za očekivati različit pristup ovom događaju. Cijela zemlja je podijeljena i za vrijeme prethodnog rata za jedne je Divjak bio heroj, a za druge ili treće zločinac. Za jedne je Ante Gotovina heroj bez presedana, a za druge sinonim za zlo i ubijanje. Manojlo Milovanović je simbol odbrane RS, dok je u Federaciji samo zločinac i ništa više. Ne može se zato danas očekivati da Banjaluka plače i hoda Gospodskom ulicom sa transparentima saosjećanja prema Divjaku. Ne može se očekivati niti da podrži izdvajanje novca iz državnog budžeta za njegovo oslobađanje, koliko god jedna strana smatrala to najispravnijom odlukom. Najvišim moralnim činom čak! Ili pouzdanom provjerom patriotskih osjećanja! I ne treba mnogo pameti da bi se shvatilo zašto je to tako i zašto će tako biti dok i posljednja osoba koja je pod sumnjom za zločine u prethodnom ratu ne bude izvedena pred lice pravde, pa makar već sutra svima njima bila dokazana nevinost.

Međutim, treba puno dobre volje za razumijevanje ovih različitih pogleda o hapšenjima heroja-zločinaca. Dobra volja je inače ključ opstanka ove zemlje. No, sposobnost za razumijevanje drugih i njihovih emocija je upravo ono što nedostaje. Nažalost, zato je govor mržnje danas najmoćnije oružje koje je uspješno zamijenilo ono pravo oružje. Brine, mnogo brine sve dobronamjerne građane ove zemlje što dobre volje nema ne među političarima, koji su, u stvari, preuzeli ulogu generala, nego među intelektualcima čiji glas bi u svakoj uzornoj demokratskoj zemlji trebao biti pouzdan kritički korektiv vlast. Njihov glas bi morao biti u principu uvjerljiv za sve one koji su razboriti, a to znači koji nisu gluhi za argumente. To, prije svega, znači da se sa pravim argumentima uvijek obraćamo svim građanima bez razlike. To svakako nije slučaj kada se javno osuđuju oni koji nisu izašli na ulice da protestuju zbog hapšenja generala Divjaka. Oni koji to čine moraju znati da su kroz taj jeftini patriotizam, u stvari, pozivali na odstrel tih ljudi. Jer, moralno osuditi nekoga usred Sarajeva zato što nije dao podršku oslobođenju Divjaka nije ništa drugo nego javno ga žigosati i unaprijed opravdati svaki oblik nasilja kojem bi mogao biti izložen. To me podsjetilo na ratno Sarajevo: ko nije imao akreditaciju na svojim grudima mogao je u svakom trenutku nestati sa lica zemlje. U gotovo svakodnevnim uličnim racijama mogao je samo biti ubačen na obližnji kamion koji je primao nezbrinute građane i pretvarao ih u putnike ka rovovima. I nikome ništa. I ne, nije ovo nikakva mržnja prema gradu u kojem živim, a to sve češće čujem kao kontraargument tvrdnjama koje iznosim, nego iznošenje i druge strane jedne tužne ratne priče. A, nažalost, bez te druge strane priče nemamo mogućnost da razumijemo ljude oko nas, naše najbliže komšije, njihove stavove, strahove, dileme...

"Ljigavac i đilkoš" Vlajki

Ovih dana je i gospodin Emil Vlajki predmet najprimitivnijih vrijeđanja koja ne dolaze sa ulice nego iz akademske zajednice. Vlajki, zato što misli drugačije od dojučerašnjih sarajevskih kolega, nije ništa drugo nego "ljigavac". Koji je ovo jak i neoboriv stručni termin! Često se može pronaći u intelektualnim debatama širom svijeta. Kad god nečija argumentacija nije ono što želite da čujete, odmah ga ponizite na najgori način! Uvrijedite ga kao čovjeka, karikirajte mu izgled, ismijavajte njegovu porodicu. Na primjer, podsmjehujte se njegovoj izjavi da svoju punicu "islamsku vjernicu Sevdu" voli kao rođenu majku. Koji nedostatak uljudnosti! Konačno kao dobar i podoban sarajevski Hrvat da biste osigurali svoju sarajevsku poziciju javno ga nazovite "đilkošem", kao što je to nedavno uradio Gradimir Gojer. To je uvijek siguran potez za neku ličnu dobrobit. Možda vam se otvori još jedna pozicija člana u nekom odboru, komisiji, promociji. Bez straha će vas pozvati, jer sa vama takvima nema rizika. I da, najgore je što Vlajki koketira i sa hrvatstvom i sa srpstvom i sa jevrejstvom. Evo, uvlači u svoju priču i vjernicu Sevdu, pa preko nje valjda i sa islamom. E, da je više ljudi u ovom javnom prostoru koji nemaju problem sa identitetom i ne mašu njime kao jedinim blagom koje imaju!

Formiranje vlasti u BiH

Evo, dođosmo i do teme koja ne silazi sa top-liste najtema u proteklom šestomjesečnom periodu: formiranje bh. vlasti. To je sapunica kao i hapšenje generala Divjaka. Može biti formirana samo ona vlast koja je po mjeri Sarajeva i odbranjen samo onaj general koji je po mjeri Sarajeva. I dok Sarajevo brani jednog Srbina od "srpske pravničke agresije", u isto vrijeme Srbe koji nisu pristalice sarajevske građanske ideologije proglašavaju četnicima. A ostali su nacionalisti, secesionisti i rasturači zemlje. Pa tako kada predstavnici političkih partija sa hrvatskim predznakom traže samo ravnopravan status u vlasti, i ništa, ama baš ništa više, oni su nacionalisti koji ne vjeruju sarajevskom izboru dobrih i podobnih Hrvata, a tako onda ne vjeruju ni u ideju BiH. E, da samo nosioci ovih sarajevskih pogleda na jednu i jedinu, cjelovitu i nedjeljivu pri tome ne zaboravljaju da je: jedna i jedina duboko podijeljena, da ima nekoliko naroda, da narodi imaju svoje realne potrebe i političke poglede, da imaju svoje legitimne političke lidere koji izražavaju njihovu volju i da je BiH veća od sarajevske tijesne kotline!

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.