Handke, Kusturica, lokalni umjetnici i intelektualci

Rijetka je to prilika da glavni grad ove zemlje posjete umjetnici i intelektualci iz cijeloga svijeta. Svaku pohvalu zaslužuje organizator koji je uprkos višegodišnjim problemima, nerijetko i opstrukcijama, uspio da održi festival svjetskog značaja. Divno je što se ovaj festival odvija u BiH, neka barem jednom godišnje neka pozitivna priča odavde ode u svijet. U sklopu SFF održan je i program "Kafa sa Vimom Vendersom", kojoj je domaćin bio ugledni reditelj Haris Pašović. Pričali su, kako mediji prenose, o umjetnosti, filmu, ali i ljudima iz svijeta umjetnosti i filma.

Anatemisanje

Domaćin nije odolio da uglednog njemačkog reditelja Vendersa pita šta misli o umjetnicima koji svoj autoritet koriste u "negativne svrhe", misleći prije svih na književnika Petera Handkea i reditelja Emira Kusturicu. Venders je odgovorio da neko može postupiti kao loš čovjek a biti dobar umjetnik, te da ne zna da je Handke držao govor na Miloševićevoj sahrani, nego da je samo odgovarao na pitanja novinara.

Na to je domaćin kafe reagovao rekavši da cijeni njegovo mišljenje, ali da su njegovi pogledi sasvim drugačiji i da je "ovdje mogao ostati bez glave zbog te politike".

Ne želeći niti jednog trenutka da osporavam bilo čije pravo na javno iznošenje mišljenja, htjela bih ipak analizirati motive čestog anatemisanja osoba koje imaju neosporne umjetničke, književne ili filozofske kvalitete, a ne misle kao većina "neovisnih, građanskih intelektualaca", posebno onih iz Sarajeva.

Rat je zatekao mnoge ljude kako u zemlji tako i izvan nje, a mnogi su odmah na početku rata napustili zemlju, naprosto da bi spasili glavu, a ne zato što su bili progonjeni. Svi oni nekad i danas ugledni sarajevski intelektualci koji su napustili grad jer su tako željeli, sada imaju neuporedivo radikalnije stavove nego mnogi stanovnici grada koji su rat proveli u opsjednutom, ali ne i za sve zatvorenom Sarajevu. Na to podsjećam, jer se često zaboravlja da su neki građani mogli sasvim neometano da ulaze u grad i iz njega izlaze, dok drugi nisu mogli ni u trenucima primirja da dobiju dozvolu gradskih vlasti da posjete najbližu rodbinu, recimo u Visokom koje je dvadesetak kilometara udaljeno od Sarajeva. No, dobro.

"Petokolonaši" i "četnici"

E tako su mnogi intelektualci i umjetnici ulazili i izlazili kako su htjeli i svaki put po povratku bi bili sve osvješteniji i borbeniji u svojim izlivima patriotizma, a nerijetko bi u preostalim sugrađanima koji ne misle baš o svemu isto kao oni vidjeli "petokolonaše" ili "četnike" onemogućene u svome bijegu iz Grada. Pridjev "četnički" je bio sinonim za sve što ima veze sa onim što je srpsko. Pa je tako i Kusturica bio, a ni danas nije ništa manje, jedan "dobar četnik". Zašto? Jer jednostavno nije htio da se udvara sarajevskoj čaršiji. Možda baš zato što je i sam Sarajlija i pri tome rođeni, nije ni pomislio da treba da se nekome izvinjava zbog nove adrese svog stanovanja. Nije želio niti da daje jeftine patriotske sarajevske priče, a uživa negdje daleko od Grada, što je sasvim pošten stav, ako ćemo biti iskreni. Koliko je samo umjetnika i književnika provelo najteže dane tamo negdje u dijaspori i od tamo odnekud bljuvalo vatru po neprijateljima i svima koje su do tada onako potajno mrzili! Onda su se vratili u Grad i nastavili sa istim žarom pričati o "istočnim susjedima" i neprijateljima, nerijetko kritikujući i one koji su ostali u Sarajevu, a nisu iz njihovog naroda.

Vendersov stav "da neko može biti loš čovjek a dobar umjetnik" ne samo da se nije svidio domaćinu nego i mnogim drugima, lako je pretpostaviti. Kako će iko uopšte i pomisliti govoriti o Kusturičinim umjetničkim kvalitetima kada je on napustio Sarajevo i nije rekao niti jednu riječ u odbranu "raje koja je branila grad". A sada da pitam, možda samu sebe: Da li se raja prenerazila i javno usprotivila kada je Kusturičino imanje spaljeno i opljačkano na samom kraju rata kada je mirovni sporazum već bio potpisan? Gdje je tada bio glas "raje" u stilu: "Pa to je naš Kusturica, slavni i svjetski priznati umjetnik, ne dirajte to!" I danas se vide ostaci tog užasa na ulazu u Visoko napravljenog porodici Kusturica. Da li je to bila ideja za koju je Kusturica trebao grlato da se bori iz Beograda ili odakle već drugdje? Naravno da nije. Da li je napisan neki angažirani tekst koji je apelovao na "patriote" da se takve stvari nipošto ne smiju raditi? A ne nećemo prihvatiti tezu da je bio rat i da se mnoge stvari nisu mogle kontrolisati, jer nije tako. Koliko je samo vrijedne imovine sačuvano za dobre i podobne i eno ih sada veseli i patriotskim žarom prožeti pričaju li pričaju o "lošim ljudima" poput Kusturice, donedavno Bregovića, Neleta Karajlića, i mnogih drugih.

Suđenje o drugima

Ne može se suditi o kvaliteti drugih, njihovim ljudskim osobinama, gledajući samo, i to bez imalo samokritičkog osvrta, na druge koji naprosto ne misle kao mi. Da li mi uvijek ispravno mislimo? Da li je neko od umjetnika koji se bogate na nekakvim edukativnim paketima opsade grada (kojeg u ratu jedva da su i vidjeli) i pomislio da javno zagovora da spomenik ubijenoj djeci u Sarajevu mora biti spomenik za svu ubijenu djecu: i onu sa Grbavice i onu sa Marijin dvora. Pa djeca su to valjda, i ona s jedne i ona s druge obale Miljacke! E to bi intelektualci, umjetnici i reditelji trebali da zagovaraju, pa bi vidjeli da nisu "loši ljudi" samo oni drugi, nego da mi vlastitim primjerom treba da poslužimo drugima kako bi svi zajedno pobijedili zlo. Svaki reditelj kao i roditelj mora, treba, to mu je imperativ, da gleda svako dijete u ratu istim očima. Ako ne gleda i ako ne vidi nikakav problem što niti drugi ne gledaju istim očima tu djecu, onda je neprincipijelno javno prosuđivati o nečijim ljudskim kvalitetima da bi se dokazivali ili osporavali njihovi umjetnički kvaliteti. U Sarajevu su bez glave, u pravu je Pašović, mnogi mogli ostati radi "takve (Miloševićeve) politike", ali to nikako nije dovoljan razlog da se osporava svaka mogućnost uvažavanja u ljudskosti, pravu na izbor i političko opredjeljenje svakome ko nije kao mi. Ne treba zaboraviti da su mnoge ugledne javne ličnosti u ratu nijemo slušale borbene vjerske pokliče koji su se razlijegali iz dječjih vrtića i škola, a ponekad ih i sami uzvikivali. Stoga, bilo bi dobro, da jedan dan svjedočimo "Kafi sa Emirom Kusturicom", uvažimo ga u njegovima stavovima i prihvatimo da nema bezgrešnih u prošlom ratu, a izgleda niti sada.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.