Gubitnički nizovi

Veselin Gatalo
Gubitnički nizovi

Česi važniji od matere, debeli Amerikanac i optički nišan, šutiranje leoparda otpozadi,

Čarls Darvin i miješanje čorbe, rođeni gubitnici i toleportacija iz Čmarevaca, povratak medvjeda i jelenji dušmani, gomilanje zlata i roblja, Đinđić, Milošević, Koštunica, Car Lazo srbočetnik i agresor, korak do famozne kruške i gubici prekomjerni, kraj gubitničkog niza te čudila razna vrlo vjerovatna.

Šta čini jedan narod gubitničkim? Izgubljen rat? Izgubljena teritorija, imovina? Izgubljeni životi? Izgubljeno samopouzdanje, sloga, samopoštovanje? Poštovanje prema drugima? Manjak vjere u Boga? Oholost? Samoživost? Prekomjerno uživanje u zemaljskim dobrima? Zavisnost o novcu? Sve zajedno, rekao bih, iako je samo nekoliko posljednjih dovoljno da od jednog naroda naprave jedno veliko ništa. Kolektivna istorija i znameniti ljudi nekad pomognu da narod ostane pri pameti i pri jedinstvu s Bogom i svojim bližnjim, da uspostave dobre odnose sa drugima uokolo. Pa se pitam, koji je vrag tim nesretnim Srbima? Ne pitam se više zašto me nisu zapali Jevreji ili Jermeni, ipak nisam tako loše prošao. Ne moram vam ponovo nabrajati velike ljude iz mog naroda i mojih zemalja, učili ste o njima u školi. Od najboljih sam učio, od Meše Selimovića, Derviša Sušića, Ive Andrića, Njegoša, Branka Ćopića i drugih koji napisaše svijet u kojem pišem. Ipak, ne mogu da se ne upitam kako ti nesretni Srbi posljednjih stotinu godina teže da se brojem i moći skupe pod onu nesretnu krušku iz proročanstva i počnu od čiste nule, ni iz čega. Pošto ja volim miješati prirodu i društvo, duhovnost i duševnost, praviti od crnog i bijelog razumljivije nijanse sivog, ne zamjerite mi što ću to učiniti i ovaj put.

I Darvinu je ponešto za lektire

Čarls Darvin, autor jedne teorije o nastanku vrsta, ostavio je, vjerovatno protiv svoje volje i logikom poretka stvari u stvorenom i nestvorenom, puno mjesta za razvoj teorije i prakse duhovnosti. Nikad nije uspio izustiti da je neko morao promiješati tu čorbu iz koje su nastali prvi jednoćelijski organizmi. Ni zvjezdoznanci nisu nikada otkrili ko je postavio Jupiter tako da štiti našu planetu, Zemlju, od asteroida i kometa koje bi nas do sada smlavile kao čaršijaner masan burek. Dobili smo taman dovoljno svjetla i toplote koliko nam treba, više bi nas spržilo kao peksimete, kuće bi nam se u pepeljare pretvorile. I dan da radimo i noć da se odmorimo. I Mjesec, da imamo klime i godišnja doba, morske struje i klimatske zone. Slučajnost? Ni pod razno. Treba biti stvarno blesav i žestok kockar da bi pomislio da sve to nastaje pukom srećom, pogotovo slučajem. Doduše, nekad strast, ideologija ili novac, pomrače um čovječji. Neku veče sam slušao o jednom nepopravljivom kockaru iz Hercegovine. On, čemernik, ispunjavao "tiket" sportske kladionice u znoju lica svog i u, naravno, sportskoj kladionici, kad naiđe glasnik s lošom vijesti. Trebao mu saopštiti da mu je umrla mater. Čuvši strašnu vijest, ostrašćeni kockar je kazao samo "Kakva mater!? Sve na Čehe! Sve na Čehe treba stavit!".

Hvali daljnjeg svoga

Gubitnički niz čovjeka počinje kad samom sebi postane neprijatelj, kad jedan dio njegove ličnosti ovlada njime i sukobi se sa ostatkom. U nedostatku boljeg protivnika, čovjek se počne uništavati. Jelom, pićem, lijenošću, potrebama koje razvije do te mjere da im počne služiti, kao rob Rimljanina. Kad dobitak na sportskoj kladionici postane važniji od rođene matere, žene, djece, prijatelja i, na kraju, samog čovjeka koji potrebi počne robovati. Rim je imao i robove i demokratiju, a propao je. Propao je onog trena kad je moćnom carstvu nestalo neprijatelja, kad se proširilo i ojačalo toliko da više nije znalo šta će sa sobom, kad su časni rimski oci i vojskovođe umjesto mudrosti i mišičja počeli gomilati zlato i roblje te tako postali nečasni pohlepnici, robovi svojih kurtizana i sluge svojih imanja. U neka doba su počeli tražiti neprijatelje među svojim bližnjim, ubijali se na desetke i stotine, noževima i otrovom, umjesto da svoje bogatstvo počnu koristiti za opšte dobro, za razvoj nauke, izgradnju puteva i mostova koji bi popravili svijet kojim su vladali. Bog ih je gledao kako razapinju bolje i hrabrije od sebe i hrane lavove stvorenjima koje je stvorio po svom liku, pa su mu se zgadili, valjda. Može li iko zamisliti kako bismo danas živjeli da Rimsko carstvo nije propalo? Bili su na stepenu razvoja kao mi u 18. vijeku, čak misaono superiorniji. E, pa, zamislimo sad naš svijet za kojih 1.500 godina! Takvi bi mi bili danas da se Vječni Rim nije ugasio pod naletom dekadencije. Unutar tih 1.500 godina, statistički je moguće da se rodi stotinjak Nikola Tesla; uz ovaj rast broja ljudi, i desetine hiljada! Samo u srpskom narodu (ako se uskoro sam ne uništi i ne sjedne pod onu krušku) barem pet takvih, koji će izmisliti antigravitaciju i omogućiti čovječanstvu neograničene i besplatne izvore energije. Za 1.000 godina, ako Bog čovječanstvu da lijepo zdravlje i zeru pameti, moći ćemo se u hiljadinki sekunde teleportovati iz milionskih Čmarevaca u Zapadnoj Hercegovini do drevnog Njujorka u bivšim Sjedinjenim Američkim Državama, čisto da čovjek Hercegovac ode posjetiti antičku izložbu slika Endija Vorhola.

Životinjski gubici

Životinje su rođeni gubitnici, samom činjenicom da postoji čovjek. Svaki manijak može kupiti pušku sa optičkim nišanom i smaknuti sirotu životinju. Može je ubiti s kilometra, baš kao što škembavi Amerikanac može ubiti moćnog beduinskog ratnika s daljine od nekoliko hiljada milja, kompjuterom. Bog nije životinjama dao toliku slobodu ubijanja, kao čovjeku, ali im je dao prirodne neprijatelje. Neprijatelji čine vrstu jakom. Što jači neprijatelj, jača i vitalnija vrsta. U Jeloustonu do prije nekoliko desetina godina, nije bilo vukova. Čitava se Amerika čudila zašto šume nestaju pod jelenjim zubima a jeleni masovno umiru, kad nemaju prirodnih neprijatelja. Onda se neko pametan dosjetio da nema neprijatelja koji bi tjerao jelene da se bore za život, da omogući preživljavanje najjačih i najbržih. Sad je sve u redu, doveli su vukove iz krajeva u kojima ih još ima. Vratili su i medvjede, tako da i bizoni imaju dostojne neprijatelje. Mislilo se da će ris, prije rata, uništiti jelenju populaciju kod nas. Ali, nije. Prilagodili su se, ojačali i razmnožili još više. Okrutno zvuči, ali zato su Jermeni veliki. Trebalo je ojačati kad su Turci izvršili genocid nad njima. O Jevrejima da i ne govorim. Preživjeli su Ruse, Nijemce, Poljake, preživljavaju i one nesreće palestinske. Čini mi se, kad ih Palestinci ne bi stalno bombardovali, ulijenili bi se, tehnika i blagodeti civilizacije bi ih desetkovali i napravili od njih debele babetine iz američkih supermarketa. Bogatstvo i moć to čine narodu koji nema dostojne neprijatelje.

Rado Srbin ide u gubitke

Srpski gubitnički niz je dobio geometrijsko ubrzanje onda kad je Srbija izgubila očigledne neprijatelje. U nedostatku neprijatelja, prijatelji su ih morali bombardovati. Francuzi, Englezi, Francuzi (Bog i Njegoš da im grešnu dušu proste), zamalo i Rusi da ih zaspu granatlama i avionima. Predugo uljuljkani u ideologiju a iščupani iz vlastite istorije, ukmezili su se i uhljebili do te mjere da su, baš poput pokojnih Rimljana, jeli i kad nisu gladni a pili i kad nisu žedni, i pri tom vikali "Breeee...!". Postidili se i svoga pisma, latinicom zamijenili ćirilicu. Eto, da budu "k'o sav svijet". I, evo, stoje klečeći pred vratima Evrope kojoj su podarili dobar dio civilizacije, pa i svoje živote, izgubili su skoro sve što su mogli izgubiti. Kosovo ode, samo se čeka da neko to prizna. Nijednom predsjedniku Srbije nije bilo gore nego Borisu Tadiću danas. Mora pojesti sve što su Milošević, Koštunica, Đinđić i sva ta šarolika čeljad, skuvali. Šta god uradi, kriv je. Koliko god da je pametan, kriv je što nije još pametniji. Ako se i dokaže da je pametan - a mislim da jeste, i te kako, pitaće neko šta on tu ima da bude pametan. Došlo je dotle da umiru bez razloga i cilja, iz puste oholosti. Bili bi se protiv Amerike. Ma hajde. Zvuči kao gazelica od deset kg kojoj je dosadilo sklanjati se s puta lavu, pa ode da se najzad obračuna sa zubatom proždrljivom mačkom od 250 kila. Razumijem smrt Cara Lazara i njegove vojske, umrli su da bi osvojili vječnost u sjećanjima svog naroda, da uzmu nagradu za svoju hrabrost i službu Bogu na onom svijetu. Ali, besmislene smrti u vidu pogibija od američkih granata, ne razumijem. Kao ući u kavez s leopardima i šutnuti najvećeg u pjegavo dupe. I tada, kad je od Srba i Srbije ostala sama mekota i dobrota spremna da se za žute pare proda, da Cara Lazu proglasi srbočetnikom i agresorom, onda... Uh, zavatrih ja opet. Pardon, idem na temu.

Kraj gubitničkog niza?

Srpska krajina u Hrvatskoj je nestala, srpskom glupošću zahvaljujući. Srbi u Hrvatskoj obezglavljeni, obespravljeni, dokusureni. Našli Srbe da za TV kažu kako im je krasno i bez ćirilice i bez nacionalnih prava. Ne branim, možda i jeste, vjerovao ja ili ne. Ne vjerujem ni ovima iz HSP-a u Bosni i Hercegovini kad kažu da je Hrvatima tu kao bubregu u loju, kako im više prava i ne treba. Ostadoše Srbi i bez Sarajeva, ostalo tamo Srba taman za pod kakvu krušku. A bilo ih nekoliko stotina hiljada. U Mostaru ih bilo pet puta manje, sad ih puno više nego u Sarajevu. I ne samo to, u Mostaru, zahvaljujući Bogu i hrabrim ljudima za koje i nisam znao da postoje, vraća im se i ponos i život. A taman sam pomislio da će me proglasiti izuzetkom i srpskim izrodom u Federaciji BiH. Čini se, zapravo, da se srpski gubitnički niz polako prekida. Sarajevo ima ambasadu Srbije, zato što tako mora biti. Srbi rade šta moraju, dotle je došlo, dotle su sebe "doćerali". Korak do te famozne kruške, da malo i pretjeram. Puno mi toga govori da Srbi sad znaju koliko znače "prijateljstva" i koliko mogu računati na "prijatelje". Srpski gubitnički niz bi se lako mogao prekinuti ovdje, u Mostaru, gdje Srbi neće odmah postati kao Jevreji ili Armeni, ali će po prvi put u posljednjih 20 godina postati politički narod, politički faktor van Srbije ili Republike Srpske. Mostar je grad u kojem žive tri naroda u kojem nijedan nije beznačajan, pa ni srpski, baš zbog multietičnost koja ovdje ne postoji samo "na papiru". Već sada su kulturni događaji u gradu, uglavnom organizovani od strane srpskih kulturno - umjetničkih društava i Pravoslavne crkve. Prirodan nastavak na Dalmaciju i Crnu Goru, tradicija srpskog naroda i njegovi kulturni temelji, blago su koje nijedan rat ili nova država ne mogu zatrti. Povratak u Mostar ne znači obavezno momentalni kraj srpskog gubitničkog niza. Ali, mogao bi biti prvi veći i dugoočekivani dobitak, i to bez rizika ikakvog. Samo da dadne Bog da Srbi već nisu svoje gubitke počeli voljeti.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana