Građanska hrabrost

Sanja Vlaisavljević

Amer Tikveša, dojučerašnje prvo pero magazina "Dani", napisao je neki dan građanski tekst kao doprinos građanskoj hrabrosti u borbi protiv "Poskokovog" (najčitaniji hrvatski portal u BiH) fašizma.

"Dani" su onaj magazin koji je kontinuirano i bez ikakvih ograda obezvređivao Srbe i Hrvate koji nisu bili po mjeri glavnom uredniku. Sjetimo se samo onih "satiričnih" priloga od kojih se ledila krv u žilama. Ali dobro, bilo pa prošlo. Ma nije prošlo, ni slučajno! Dakle, građanski osviješten novinar kvalifikuje urednike i saradnike portala "Poskok" kao: lažove, huškače, insinuatore, tvorce fašističkih pamfleta, ujedinjene u beščašću, otrovne, zaštitnike i promotore one ideologije koja je po BiH sijala zlo od 1992. do 1995, tvorce najglupljih mogućih argumenata, ljude sa fašističkim ciljevima, itd.

Kolektivna krivica

Već u prvim riječima svog teksta Tikveša oduzima svaku ljudskost "poskokovcima", tvrdeći da "dijalog s Poskokom nije moguć". Zašto? Zato što je na "Poskoku" osvanulo pitanje, a povodom filma o Neđi Galiću, da li postoji bošnjački Neđo Galić, dakle čovjek koji je u proteklom ratu branio nebošnjake i o kojemu bi Svetlana Broz mogla snimiti film. E tu je odmah proradio građanski nacionalizam, pardon, antinacionalizam iz Sarajeva.

Kako argumentuje Tikveša? "Oni (Srđan Aleksić i Neđo Galić) su dobili nagradu za građansku hrabrost, ne za srpsku i hrvatsku hrabrost". Galić je "spašavao svoje sugrađane koje su drugi po hrvatskoj dužnosti protjerivali". Isto vrijedi i za Aleksića. O, opasan je ovo početak argumentacije. Biti građanski hrabar ne znači, nikako ne znači, ne biti Srbin, Hrvat ili Bošnjak. To naprosto znači hrabro se ponašati u javnom i privatnom životu bez straha od kazne moćnika. Upravo djela koja su napravili ovi ljudi imaju specifičnu težinu i vrijednost, jer su ih napravili kao članovi kolektiva unutar kojega su neki ljudi nanosili nepravdu drugim ljudima.

Tvrdi dalje Tikveša da "Kolektivna odgovornost nije isto što i kolektivna krivica. Kolektivna odgovornost postoji na osnovu toga jer se zločini koje je radio hrvatski nacionalizam činjeni u ime Hrvata. Zločini koje je činio srpski nacionalizam činjeni su ime Srba". I nema dalje. Nema bošnjačkih zločina. Ako je neki kolektiv odgovoran za zločine to podrazumijeva da je i kriv za njih, jer razlika između pojmova odgovoran i kriv je tanka kao oštrica noža. Ako sam odgovorna što nisam reagovala na ubistvo koje je neko zbog mene ili u moje ime učinio, onda sam za to i kriva. Dakle, ako su Srbi ili Hrvati kolektivno odgovorni za zločine koji su počinjeni u njihovo ime, onda su svi odreda i krivi. Izuzev onog jednog koji se usprotivio "fašiziranju nacije". E pitam sada naglas, pa šta su "poskokovci" pogriješili ako su ustvrdili da "Svetlana Broz, snimivši filmove o Srđanu Aleksiću ("film kojeg nema") i Nedjeljku Galiću, želi izdvojiti pojedince iz reda srpskog i hrvatskog naroda, a cijele narode proglasiti fašisoidnim". Pa eto isto to je uradio i vrli analitičar Tikveša u svom "serumu protiv Poskokovog fašizma". Hm, ali zašto ipak Brozova nije snimila takav film usred Sarajeva o bošnjačkim herojima koji su spašavali nebošnjake? Možda što bi to impliciralo da je ipak tamo bilo zločina. A to nije profitabilno uraditi u Sarajevu, složićemo se, a naišlo bi i na osudu vjerne joj publike.

Pojedinci iznad nacionalizma

Sjetih se sada da sam 2009. godine napisala tekst o Bošnjacima koji su spašavali nebošnjake usred Sarajeva, pa me jedan drugi građanski hrabar novinar izvrijeđao kako je znao i umio. Pisao je tada Emir Suljagić:" vidi (S. V.) muslimane kao narod osuđen na koegzistenciju sa politikom koja planira njegov fizički nestanak, narod kojem je najveća vrlina to što njegovi pojedinačni pripadnici iskazuju želju da popiju kafu sa snajperistom koji im je upravo ubio dijete. Ako nije izmišljen - a ja vjerujem da jeste - ovo je Sanji Vlaisavljević omiljena vrsta muslimana... ne vjerujem da postoji majka koja ne želi najcrnje muke ubici svog sina jedinca. Ali, u tome je zapravo stvar: muslimani Sanje Vlaisavljević su narod glup, neobrazovan i nedotupavan, narod koji iz najveće pojedinačne katastrofe u svojoj historiji ne nauči ništa."

Eto kako Suljagić opisa pojedince koji su se uzdigli iznad nacionalizma svog kolektiviteta. Uvjeri nas da takvi nisu mogući! A ja baš veličala one hrabre, dostojanstvene ljude koji su u svojoj patnji vjerovali u druge i pomagali im. I ne, nisu izmišljene majke i očevi koje sam tada spominjala. U ratnim izdanjima "Oslobođenja" postoje svjedočanstva o njima. Od takvih ljudi treba učiti šta su dostojanstvo i građanska hrabrost.

I konačno, pita se Tikveša, čak i kada bi postojao neki takav Bošnjak koji je spašavao "Srbe ili Hrvate koje je Armija RBiH, onako na pravdi Boga, pošla da ubije ili da protjera" i kada bi se takvom dala nagrada i o njemu snimio film, "da li bi to umanjilo zlo počinjeno u ime hrvatstva"? Ma zar niko nije onako na pravdi Boga ubijen? Nisu ni oni mladići što su sahranjeni u blizini Predsjedništva u Velikom parku u Sarajevu? Ni oni što su završili u Kazanima? E, Tikveša, Tikveša! A da li bi to umanjilo zločine u "ime hrvatstva"? Naravno da ne bi, a i sam Tikveša nam odmah daje odgovor: "O etici i zločinima uopće, a pogotovo masovnim, ne možemo govoriti u kategoriji proporcija, i uopće u matematičkim kategorijama." Baš tako. Ne možemo govoriti o zločinima kao o proračunima. Pa što nam onda u slučaju zločina u ime hrvatstva upadoše proporcije? No, najperfidniji "antinacionalistički" pokušaj argumentovanja ostavljen je za kraj. Ako bi takav čovjek i postojao (sic!) on ne bi bio Bošnjak, jer bi on onda djelovao "kontra nacije, kontra sistema koji naciju utemeljuje", a to bi onda u bošnjačkom slučaju značilo "da su u ime bošnjaštva činjeni masovni zločini, što povlači da je bošnjačka nacija konstituirana na zločinu".

Dakle, ako bi bio takav čovjek, ali nema ga još uvijek prema Tikvešinoj argumentaciji, to bi impliciralo zločine i konstituisanje nacije na zločinima, a to nije slučaj. Mada, ako bi se eto ipak pojavio, značilo bi to da se odustaje "od takvog bošnjaštva". Bio bi on svakako Bošnjak, to smo naučili, samo hrabar, građanski hrabar čovjek! Inače ne bismo govorili o građanskoj hrabrosti nego o solidarnosti ljudi u istoj situaciji i patnji! Ostaje sada baš teško, bolno pitanje: na čemu su to konstituisane srpska i hrvatska nacija, šta nam to sugeriše Tikveša?

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana