Govorenje u ime negovorenja

Vidjelo se, između ostalog, šta Amerikanci, vladari modernog svijeta, najveći osvajači i kolonizatori današnjice, misle o evropskim liderima i narodima. Tako je to danas. Nema više apsolutnog monopola na istinu. I istina o našem Drugom svjetskom ratu (svjetsko a naše, jelde?) polako curi kroz kapilare istorije i dolazi nam do očiju. Kao voda kroz prste čvrsto spojenih šaka. Zato je treba ispiti, gorku kakva jeste, dok u opštem ludilu ne bi opet postala nepotrebna. Istina i jeste kao voda, uvijek nađe put. Neugodna za sve, doći će, kamenovana i ponižena, išamarana i prljava od zemlje u koju smo je htjeli zakopati, da nam se nasmije u lice. Da nam kaže “U cara Trojana kozje uši”. Na žalost mnogih, i u Federaciji BiH i u Republici Srpskoj, istina o onoj našoj ubijaonici koju svak zove kako hoće a poneko i ratom, sve očiglednije izlazi na vidjelo.

Žurnal za otrpjeti

Stariji od vas se sjećaju filmskih žurnala. Hm, no grad nema kino... Stariji Mostarci, pored toga što vole kino, rado ga se i sjećaju. Ali, kasnije ću o tome. Uglavnom, filmski žurnal je bilo nešto što se moralo otrpjeti prije filma. Svi bi sjedili, mirno kao na noćnoj posudi, i sa strahopoštovanjem gledali snimke sa radnih akcija i sjećanja na Narodnooslobodilački rat - onu klaonicu od 1941. do 1945. gdje smo stoput više mi jedni drugih pobili nego Nijemci i Tale skupa. Doduše, Bata Živojinović i Ljubiša Samardžić su im se osvetili poslije rata, mislim da su ih na filmu pobili barem milion. A ni Jul Briner im nije ostao dužan. Puštali bi to prije filma u bioskopu, čisto da se ne zaboravi istina kao takva. Hm, “kao takva” ili “kao takav” je sintagma koja mi nikad nije bila jasna, baš kao ni ti žurnali. Žurnali su, valjda, trebali da nam podastru istinu “kao takvu”, da je ne moramo sami tražiti. Jer, kad čovjek počne tražiti istinu, nabasa na svašta. Kao kad vas pračukundevendiđed gađa bananom sa porodičnog stabla.

Javni antifašizmatici

Naši javni servisi, oni koji bi trebali da budu posrednici između istine i nas, postali su čuvari istina “kao takvih”. Istine “kao takve” su već formirane u Sarajevu i preko raznih emisara podijeljene svijetu, kao ona knjižica “PS” pravilo službe vojnicima. Tu se vidjelo ko valja a ko ne valja, ko je dobar a ko je loš. Puno ljudi, počevši od predratnog plaćenog jugoslovenskog disidenta Predraga Matvejevića pa do sumnjivih erotomana tipa Muhameda Šaćirbeja, išli su u svijet da za dobre pare prodaju priču o dobrima i lošima, o fašizmu i antifašizmu. Takvi još uvijek hodaju po svjetskim ljevičarskim salonima i žive dobro od naše nesreće. Matvejević je zadržao sve privilegije i nekretnine koje mu je kao “disidentu” Tito dodijelio, sad je “između azila i egzila” postao vlasnik nekretnina u Parizu i još ponegdje. Nevjerovatno, zar ne? Hm, iako, još nije naučio slagati vremena na francuskom. Ni konjugacije mu baš ne idu... Ali, neka, pomog'o se čovjek, ne branim. Jedino mi malo krivo što od Srba i Hrvata pravi četnike i ustaše a od Bošnjaka budale. Jer, oni mu, nesretnici, i vjeruju. I u njegove dobre namjere, nažalost, pojma nemaju koliko će te njegove laži dugoročno da ih koštaju.

Nečasne starine

Zadnjih mjesec dana, posebno na Federalnoj televiziji čiji je neformalni urednik čelnik SDP-a, vidio se uglavnom filmski žurnal s početka kolumne. Radne akcije, partizanske pobjede, priča o tome kako smo nekad lijepo i sretno živjeli. Svako malo bi se pojavio neki ishlapjeli dedusina iz II svjetskog rata (klaonica prije ove zadnje, op. a), jedan od onih koji su se od 1941. do 1945. borili da bismo se mi mogli boriti od 1991. do 1995. Oni koji su jeb... Hm, oni koji su jeli, spavali, putovali na naš račun, uživali ništa ne radeći i palamud... i pričajući gluposti onima koji su ih morali slušati da ne bi otišli na “službeni put” ili na “vječni službeni put”. I nas djecu su te nečasne starine davile svojom borbom. I sad rade isto, umjesto da neko ukori ili čak strpa u zatvor nekog od njih zbog ovog što su nam napravili. Kad se samo sjetim... Lijep dan napolju a matora mrcina ti gusla o bratstvu i jedinstvu dok se ja i Edina ispod klupe držimo za ruke. I svugdje bismo bili osim tu, gdje moramo slušati starkelju koji sadistički priča koliko je domaćih izdajnika (onih kojima su u selo prvi došli četnici ili ustaše i mobilisali ih) pobio. Hm, sad nam njihova djeca i nećaci, kojekakvi Dizdarevići, Bijedići i ostali profesionalni humanisti razvlače istu priču odavde pa do 1945... Uglavnom, taj narodnooslobodilački kolaž program je trajao sedmicama prije Dana državnosti (praznik slavljen u Sarajevu i još ponegdje u BiH) a kulminirao tog nesretnog dana. Jedino su filmovi, oni partizanski, govorili o tome koliko je ta partizanija i NOB pripadala današnjim Bošnjacima. Osim ako poneko “Ilija” nisam, ovako fašistoidan, čuo kad bi glumac kazao “Alija”.

Prodavci magle za dobre pare

Ljudi na koje se stalno vraćam, profesionalni zamagljivači stvarnosti, nastoje učiniti stvarnost uhu i oku podnošljivijom, za pare uglavnom. Ne mogu slagati uho koje zna slušati i oko koje zna i hoće gledati, pogotovo čovjeka koji se povremeno skopča na Internet i potraži pravu istinu. Pogotovo ako zna jezike, onda se hvata za stomak od smijeha dok ih sluša. Tako ćete, naime, naći profesionalne Srbe i Hrvate koji, uglavnom iz Sarajeva, stalno papagajski ponavljaju kako su tu gdje žive, ravnopravni i konstitutivni. Kako treba da svi prestanemo biti Srbi, Hrvati i Bošnjaci i počnemo biti građani i Bosanci (makar bili i Hercegovci i seljačine kao ja). I biće konstitutivni i “ravnopravni”, naravno, ne samo to već i dobro plaćeni, sve dok to ponavljaju. Kad kažu nešto mimo toga, ostaće ne samo bez privilegija i masnih dodatnih prihoda, već i bez posla na kojem čekaju penziju. Neki već jesu, kao jedan moj prijatelj sa Federalne, neću ga spominjati da ne bi imao dodatnih problema.

Redovni palatalci

Ja stalno o palamudima iz Sarajeva, o Josipu Pejakoviću, Slavi Kukiću, Gradimiru Gojeru, Marki Vešoviću, Mirku Pejanoviću, Ivanu Lovrenoviću i još ponekom. Nisu samo oni ti koji su spremni zamagliti stvarnost da zadrže stečene pozicije i privilegije. Ima tu i onih koji to čine nesvjesno, neki onako, čak možda i bez zle namjere, tako im je zabavno i osjete se “građanski”. Proputuju i najedu se na tuđi račun, i dobiju puno osmijeha i tapšanje po ramenu. Hm, moram vam prvo još jednom približiti razlog zbog kojeg su takvi potrebni “istini”. Dakle, “čuvari vječnih i neoborivih istina” ne traže sagovornike da bi razgovarali s njima, razmijenili mišljenja ili stavove. Traže one koji se slažu s njima i zovu ih “normalnim” Srbima i Hrvatima. U Federaciji van većinski bošnjačkih mjesta, teško ih je naći. Zato o Hrvatima govori Slavo Kukić a o Srbima Mirko Pejanović, iz Sarajeva naravno. I, nekada, poneko ko ne zna odgovoriti ili je od onih koji bi ni luk jeli ni luk mirisali.

Super Brko iz “ustaške” galaksije

Recimo, prilikom zadnjeg “ustaštva” i “fašizma” hrvatskog naroda u Hercegovini (razvijanje nacističke zastave na tribinama stadiona), kao lice s kojim treba razgovarati pozvan je načelnik općine Miro Kraljević. U Širokom Brijegu, za razliku od Mostara, stvari funkcionišu. Grad ne pliva kad padne kiša i smeće se odvozi. Infrastrukture ima i održava se, za razliku od Mostara. Miro, načelnik, brine se za to. Zovu ga od milja i šege i “Brko”, pa ćemo i mi. Elem, Brko je benigni tip, niti je retoričar niti zna palamuditi kao ovi što sam ih nabrojao. Brko ima kojih 100 - 200 riječi kojima dočekuje mažoretkinje, strane delegacije, privrednike... O politici zna koliko ja o kukičanju i hekleraju. Uglavnom, on je pozvan da komentariše taj širokobriješki “fašizam”. I, naravno, Brko je htio reći da se to događa još ponegdje. Popio je vatru od ostalih sagovornika, slijegao ramenima i vadio se. Nije Federalnoj palo na pamet da pozove Ivana Šušnjara, urednika portala “Poskok.info”, najčitanijeg medija u Hercegovini. Ili sjajnu kolumnisticu, Martinu Mlinarević-Sopta, najčitaniju Hercegovku u Hrvatskoj. Ni Ninu Raspudića, Hercegovca na radu na Filozofskom u Zg. Ne, jer bi oni imali šta reći. Usput, i ja sam Hercegovac, mogao sam i ja o tom ponešto pobesjediti. Brko nesretni baš i ne. Zato su ga i pozvali da progovori a ne kaže šta treba. A takvi “neprikosnovenoj istini” trebaju, ne takvi kao Martina, Šušnjo, Nino ili ja.

Začuđeni građanin i nepismeni ćirilični i latinični seljaci

Ima i u Srpskoj likova kojih se “neprikosnovena istina” ne treba bojati, onih koji bi gladili stvarnost i čudili se tim koji bi se uporno gložili i raspravljali. “Ustoličenoj istini” ne treba, recimo, Ognjen Tadić, čovjek koji ima šta reći i zna formulisati ono što govori. Istini treba neko sasvim drukčiji. “Svetoj istini” treba profesor na Filozofskom fakultetu u Banjaluci, Miodrag Živanović. Naoči drag lik, voli pričati stalno istu pošalicu o selu u kojem dižu spomenik i svađaju se oko pisma, ćirilice i latinice, pa se na kraju ispostavi da su nepismeni. Meni pošalica - doskočica ni prvi put nije bila ni smiješna ni simpatična. Ali ni naročito maligna. Tek ponižavajuća za svijet van akademskog, taj “seljački”. Drugi put sam otrpio tu šalu jednom drugom prilikom, a da ništa ne kažem. Treći put opet. Triput i Bog pomaže. Četvrti put sam digao ruku da mu kažem da je dosadio i Bogu i narodu, da ide jest i spavat kad mu je već sve plaćeno, ali nisam dobio riječ. Vidim ga na FTV neki dan, pita “A gdje je tu građanin? Zar ovdje žive samo Srbi, Hrvati i Bošnjaci”. Onako, s podignutim ramenima i obrvama, sav upitno-zbunjen, kao da je tek došao iz Norveške. E pa ovdje je, gospodine Živanoviću. Tu su ti građani Srbi, Hrvati i Bošnjaci, pravite idiote od njih. Građani o kojima govorite i kojima se čudite su tu, oni koji su ubijali jedni druge jer su bili Srbi, Hrvati i muslimani a ne “građani” i zbog toga se i sad boje jedni drugih, samo se vi pravite ludi i iščuđavate se, ponavljate im ono što ste čuli na seminarima OSCE-a i Konrad Adenauera, na Soroševim sesijama i sponzoriranim seminarima uz masne dnevnice. Zato i zovu vas, jer znaju da nećete imenovati nijedan problem, samo ćete se čuditi našim trvenjima i pitati se kako se ne možemo ni oko čega složiti. Ma dajte, molim vas, nismo mi svi nepismeni kao oni vaši iz pošalice - šale - doskočice - anegdote. Ipak, hvala vam što odavno nisam čuo pošalicu o selu u kojem su svi nepismeni. Na selima to i nemate kome pričati, poluprazna su, čeljad često upucana, poklana i iseljena. Ali, nebitno za vas, mislim. U selima, po definiciji, nema građana.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.