Gomionica - rodno mjesto pripovjedačke umjetnosti Petra Kočića

Ovdje će potonji veliki srpski pisac započeti svoje školovanje, 1887. godine. Osam godina ranije, piščev otac Jovan zamonašio se u Gomionici i dobio ime Gerasim. Koliki je bio značaj boravka u Gomionici za Kočića, najtačnije je naglasio Branko Čubrilović: “U primitivnoj, ali duhovnoj sredini manastira Gomionice iz starostavnih knjiga i narodnog života Kočić polazi stazama saznanja. Razvrstava ga, sabija ga u dna duše i neizbrisiva nosi životom.”

Boravak u Gomionici bio je od izuzetne važnosti za Kočića. Ovaj potplaninski areal postaće jedan od najvažnijih činilaca njegovog pripovjedačkog svijeta. Njegovi najuspjeliji književni likovi imaju svoje stvarne prototipove u manastirskoj sredini i u obližnjem lokalnom području. Ljude iz ovoga područja Kočić će snagom umjetnosti obesmrtiti u svojim pripovjedačkim ostvarenjima. Magijom spisateljske riječi, što je umijeće najvišeg stepena, učiniće ih do dana današnjeg, a tako će biti dok je srpskog jezika, živim ljudima, u čijim karakterima nema ništa od papirnatosti često shematizovanih književnih junaka. Etnolog Milan Karanović objavio je u “Politici” tridesetih godina 20. vijeka članak pod neobičnim naslovom: “Pomrle ličnosti Kočićevih pripovjedaka”. Zaslužni proučavalac Zmijanja zabilježio je činjenicu: upokojili su se ljudi koji su Kočiću poslužili kao prototipovi za njegov literarni svijet, istovremeno posredno naglasivši moć velike literature. Kočić je planinski i potplaninski svijet svoga Zmijanja uveo u srpsku književnost, u srpski duhovni prostor, i tako učinio ravnopravnim sa ostalim srpskih područjima: Srbijom, Dalmacijom, Vojvodinom, Crnom Gorom, Slavonijom, Hercegovinom i drugim.

Junaci

Ako pomenemo samo dvojicu Kočićevih junaka, Davida Štrpca i Simeuna Đaka, sa tvrdim razlozima možemo konstatovati da su, Gomionica kao središte, i širi prostor oko nje - rodno mjesto Kočićeve pripovjedačke umjetnosti. Štrbac smišljeno navlači masku lakrdijaša da bi demonstrirao ironijsku superiornost nad zvaničnim predstavnicima okupacione vlasti. Tako je u njegovoj nadmoćnoj igri i nadigri, njegovom pretvaranju, najmanje blentav onaj koji se takvim predstavlja, koji sračunato hoće da takav bude, a neslobodni i tragikomični oni čija nadmoć počiva na aroganciji i sili. U literaturi o Kočiću je u više navrata primijećeno da njegovi junaci, uprkos teškim životnim prilikama, nikad nisu pesimisti i mračnjaci, već da ih odlikuje jedan zdravi životni vitalizam i borbeni aktivizam. David Štrbac je uvjerljiva potvrda takvog piščevog umjetničkog stava. On na kraju čuvene jednočinke trijumfuje iako je na njenom početku njegov poraz izgledao sasvim izvjestan. “Duhovni trijumf” Davida Štrpca počiva na njegovoj unutrašnjoj slobodi, šeretluku i pričalačkom zanosu kome nema granica. Pretvoreni u puke igračke u Davidovoj komičnoj mreži, sudac i pisarčić u “Jazavcu pred sudom” oglašavaju se samo kada uvredljivim riječima nazivaju Davida ili kad jedan drugom govore kako iznenadnog tužitelja “ništa ne razumiju”.

Simeun Pejić Rudar. Đak od namastira Gomionice, tako glasi puni literarni identitet jednog od najneobičnijih junaka Kočićevog pripovjedačkog svijeta, ali i srpske pripovjedačke proze. Ispod pokorice lakrdijaša i pijanice krije se složen literarni lik. On je čuvar ovog svetog manastira, svete Ćabe, kako on kaže, vazda spreman da za svetu pravoslavnu vjeru da svoj život. Simeun je klasični predanjski čovjek: ishodište svih njegovih megdana, a zapravo svih srpskih borbi, jeste zavjetna kosovska misao, sa kojom čitav zmijanjski svijet svjesno i podsvjesno živi. Za Simendaša, kako ga odmilja zove njegova bratija oko Mićanovog kotla, Rusija je sveta i pravoslavna, a njen car, “car nad carevima”. Samo po navedenim osobinama, Simeunov lik je sabirno sočivo žive srpske nacionalne svijesti, čiji tvrdi i nepomjerljivi temelji su bili uslov opstanka. Počesto se, po višem nalogu istorije, moralo i ono što se nije moglo!

Pamćenje i jezik

Najzad, Simeun Đak, ali i Kočićevo djelo, proizlaze iz srpske pamtiteljske i pričalačke tradicije i svježine njegovog zavičajnog jezika. Predanjska priča bila je takođe uslov opstanka, to Kočić nepogrešivo zna i to postaje jedna od glavnih poetičkih osobina njegovog djela. On priča pored Mićanovog kotla, gotovo svaku rečenicu zalijeva blagoslovljenom mučenicom, i što je najvažnije, pripovijeda pred svojima koji ga zapitkuju i podstiču. Simeun “jednom si biješe u pričanju toliko zanio da bi udario u jurišu posred kotla, da ga ne zaustaviše”; posvećen priči koju kazuje on čak mijenja i izgled: “kad vrkne i pirne kroz nozdrve, sa drveća polijeće cvijeće”; najzad, jednom “je bio pao u onaj nepojmljivi, vatreni zanos kad svi živci drkću i trepere u ognjevitom oduševljenju, kad riječi živo pršte kao varnice, a slike se nižu neizmjernom lakoćom, kad laž postaje istina u koju se tvrdom, kamenom vjerom vjeruje. Da bi se potvrdila ta pričalačka strast, povjerenje u jezik, koji nikad ne ostaje dužan onome ko mu se pokorava i služi, dovoljno je izdvojiti zamjenske riječi za pričanje u ciklusu priča o Simeunu Đaku pa da se to bjelodano vidi: bešjedi, divani, kazuje, zbori, razgovara, priča, krpatibrkljači, brslači, grokće, tolkuje, ršumi, sikteriše, bronda, nadovezuje, gigja, podvikuje, dreči, prikričuje, moli, preklinje, nazdravlja, viče, pripovijeda, komandijera, zabrzava, oteže, podvriskuje, jauče, cvili, zapjevava i otpjevava, nadodaje, grmi, uzdiše i prediše, hukće i odhukuje, nadgornjava, pregoni, udara u stranu, cikće, šapće, zapleće, jekće, rida i jadikuje.

Istina, sloboda i otadžbina

Na sve četiri strane postamenta Kočićevog spomenika u Gomionici nalaze se odlomci iz njegovih djela koji na upečatljiv način govore o slobodi. Ako je, kako je napisao Ivo Andrić, Miloš Obilić najčešće ime koje se pominje u “Gorskom vijencu”, riječ sloboda je najučestalija u svemu onome što nam je napisano ostalo iza Kočića. Biti slobodan, za Kočića je bio najviši estetički i etički ideal, prema kojem je on upravljao čitav svoj život. Nema nijedne stranice u njegovom opusu na kojoj nije uklesana i sa koje ne ozaruje ova riječ. Kočićev zemljak i savremenik, veliki klasični filolog iz Mrkonjić Grada, Milan Budimir, napisao je jedan od najboljih tekstova o Kočiću pod naslovom “Kočićev mesijanizam”. Znalac starih jezika, Budimir naglašava kako riječ sloboda iz savremenog srpskog jezika svoj korijen ima u praslovenskoj riječi svoboda. Prema tome, biti slobodan znači biti svoj, autentičan, kakav je bio Petar Kočić. I monumentalnost ovog spomenika postvarenje je ideje slobode, a bijela boja simbolizuje njenu čistotu. Kočić se samo simbolički vraća u Gomionicu, u obličju opredmećene ideje i stilizacije prostora koji više nije isti nakon podizanja ovog spomenika. On nikad nije odlazio iz ovog mjesta i bio je njegov reprezentativni zastupnik u pamtiteljskim prostranstvima srpske književnosti. Prigrljen od svog naroda kao malo koji drugi pisac, Kočić je postao i osoben nacionalni znak, a njegove najviše vrijednosti Istina, Sloboda i Otadžbina, konstante nacionalne egzistencije i uslovi opstanka. Dok ih kao uzorni hrišćani i samosvjestan narod slijedimo, na pitanje koje snažno odjekuje u čitavom srpskom narodu: “Ideš li, rode”, odgovor će uvijek biti, svim istorijskim pomračinama uprkos: “Idem, idem!”. Zbog toga je Kočić više od srpskog književnog klasika, što neupitno jeste. Njegovo djelo i primjer postali su neprevarljivi nacionalni putokazi, prema kojim smo dužni da se neprestano upravljamo.

Piše: Duško Pevulja, profesor na Filološkom fakultetu Univerziteta u Banjaluci

(Govor u manastiru Gomionica, povodom otkrivanja spomenika Petru Kočiću)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.