Gola sramota

Postojalo je nešto zbog čega je to čak i željela: njena davna ljubav prema fariju. Inteligentni, seljačić iz sela negdje ispod Prokletija, bio je dopisnik jedne novinske kuće iz Beograda. Živio je u Sarajevu sa ženom i kćerkicom. Iz Bosne je slao nepismene vijesti i reportaže koje bi u redakciji te kuće dotjerivali ili sasvim prepravljali. Izvlačili su iz tih rogobatnih rečenica samo događaj, činjenicu do koje im je bilo stalo, jer je dolazila s lica mjesta.

Muškarac u malim cipelama

Mara Mirić bližila se četrdesetoj kad je upoznala farija. Došao je na roditeljski sastanak svojoj kćeri Nuri, kojoj je Mara predavala geografiju i bila joj razredni starješina. fari je ušao desetak minuta prije drugih roditelja. Sitan, čovječuljak na kome je nemarno visio sako veći možda i za dva broja, muškarac u malim, skoro dječjim cipelama. Brze, nemirne kretnje ruku i tijela, koje kao da se stidjelo samog sebe i željelo negdje da potone, da postane nevidljivo. Kad bi progovorio, vidjeli su mu se naglašeno pravilni sitni zubi koji su odavali umjetnu vilicu, koja se i primjetno pomicala. Na njegovoj omanjoj glavi čelo je zauzimalo prostor veći od lica i na njega je padala svilenkasta crna neposlušna kosa, a on je sklanjao dugim prstima svoje male, nježne šake. Oči, krupne i tamne, bile su, u stvari, svijetle od neke svoje unutrašnje nevidljive suze koja je svakog trena mogla da sklizne sa beonjače. "Vi ste Nurin otac", rekla je Mara, "odmah sam vas prepoznala..."

Počeo je da je sačekuje pred školom i prati do kuće. U svom stanu Mara je stvarala prilike u kojima bi bili sami njih dvoje, ali on nikada nije prekoračio njen prag. Njihova ljubav započinjala je pred školom i završavala se u ulazu u njene zgrade, sve dok je fari jednog dana nije sačekao zajedno sa svojom ženom. Pozvali su je u njihov stan i Mara je bez premišljanja pristala. U sobi, u koju su je uveli, iznad njihovog bračnog ležaja stajala je uvećana fotografija s njihovog vjenčanja, a u uglu te fotografije, pored farijeve glave, zakačena je bila i Marina sličica, mala, kao skinuta s nekog dokumenta. "Ovo je tu stavila Nura", rekao je fari kad je primijetio da Mara začuđeno gleda u svoju fotografiju. "Ona kaže da svoju razrednicu voli isto toliko koliko i mamu..." Prema šiptarskim običajima, fari je u kuću mogao dovesti drugu ženu, mogao ih je dovesti i više, njegova žena se tome ne bi protivila. Na nepoznat, i Mari teško shvatljiv način, u sve su uveli i svoje dvanaestogodišnje dijete. Takvo razrješenje neobičnog ljubavnog trougla, nije mogla da prihvati jedino Mara Mirić. Bračni odnos gdje dvoje dogovorno i obostrano pristaju na trećeg, ona nije razumijevala. Nije se udavala, iako je mladost provela u želji da sretne čovjeka svog života i ostane s njim. U početku je farijevoj kući često dolazila, kad god bi je pozvali. Nudeći joj svog muža, Lila, tako se zvala farijeva žena, čupala ga je iz Marinog srca. Svoju žudnju Mara je okretala na prijateljstvo, i sve više se zbližavala sa Lilom. Lila je došla i da se oprosti od Mare kad su pred rat napuštali Sarajevo i vraćali se na Kosmet. Čim su stigli, Lila se javila telefonom i Mari dala adresu stana farijevog kolege, novinara Aleksandra R. u čiji stan su privremeno uselili.

Tiha sjeta i žal

Lekcije iz geografije godinama su se ponavljale, i u toj dugotrajnoj monotoniji, jedina Marina radost bili su njeni učenici. Dječja lica koja su se svake godine smjenjivala i mijenjala prolazila su i kroz njen život. Često ih je sretala na ulici kao odrasle ljude, koji su je stidljivo pozdravljali i u kojima je ponekad, uz veliki napor, uspijevala da prepozna bivšu školsku djecu. Takvi susreti bi njeno lice prekrili tihom sjetom i ona je osjećala žal za danima kada su ti, sada odrasli ljudi, bili djeca.

Mara ni snove nije znala tumačiti. Svoje je rijetko pamtila, a tuđe nerado slušala. U izbjegličkom smještaju na Kosmetu, prve noći sanjala je Lilu. Bio je tu i fari i još neki ljudi s kojima su se družili dok su živjeli u Bosni. Nešto pred rat, kao otišli su zajedno na izlet, u stari grad na malom, zelenom jezeru. Kad su uskim ulicama izbili na obalu jezera, Mara je zastala da gleda kako Lila skida haljinu i skače u vodu. Kako je bućnula, svi su se okrenuli, i kao da im je neko nalagao vraćali se obalom unazad, dok se nisu zaustavili na mjestu prema kome je Lila razdragano plivala. Kad je vidjela da je promatraju, ona dopliva do obale, pred njih začuđene, praćakajući se nestašno. Spretno je sa sebe skinula mali bijeli grudnjak. On se kratko vitlao po površini, natapao vodom i lagano tonuo. Onda se ispod vode pojavi jedno njeno koljeno, oblo, kao da se ukaza ružičasta dunja, zatim i drugo. Lila se naglo okrenu, baci se poput ribe iz vode, titrajući između sunčevih zraka, bljesnuše zaobljene dvije polovine njene zadnjice. U nju su bile uprte oči sa obale i Lilina radosna vriskanja izazvana golicanjem i prenježnim milovanjem meke jezerske vode, pretvoriše se u male krugove bijele pjene. Ponovo se bacila na leđa, veslajući rukama iznad glave, stvarajući okolo vodene vjenčiće, a njene dojke su se bibale kroz srebro kapljica. fari je na obali grlio Maru i držao je za ruku, drugom je ponekad mahnuo Lili, želeći joj kao sretnu plovidbu.

"Bestidna kurvetina", rekao je glasno. Lila se praćakala, vrtila rukama i sitno udarala nogama ispod površine vode. Žmireći, zadovoljno je napuštala one na obali. Uživajući u ljubavi kojom su je obavijali sunce i voda, lagano je klizila površinom jezera i udaljavala se...

Trosoban stan

Čim se smjestila, Mara je telefonom pozvala Lilu, činila je to nekoliko dana uzaludno, fari i Lila bi se javljali i prekidali njene pozive. Kolega farijev, Aleksandar R. dao mu je na raspolaganje svoj trosoban stan, s tim da ga isprazni kada se on vrati iz zemlje u kojoj je radio kao novinar, vrsan i poznat. Zbog rata, to se vrlo brzo i dogodilo. Ali iz stana svog kolege, glupog Ace, kako je pred Lilom često znao da kaže - fari nije ni pomišljao da mirno izađe.

Aleksandar je poticao iz ugledne stare, građanske porodice koja je čuvala svoj klasični, rezbareni namještaj, starinske vitrine, komode, stolove i police - što je sve fari iznio iz stana pred zgradu. Pozvao je strane novinare, dopisnike poznatih televizijskih i novinskih kuća, od kojih je mnoge i lično poznavao i bio im na usluzi. Iste večeri na njihovim kanalima, a sutradan i u njihovim glasilima, vrtjele su se slike i vijesti koje su nepobitno svjedočile o tome - kako poznatog albanskog novinara F. D. srpske vlasti prisilno izgone iz njegovog stana da bi uselio neki srpski novinarčić.

Nekoliko dana Mara se vraćala svom neobičnom snu. Osjećala je kao da je njeno tijelo, a ne Lilino, otplovilo na pučinu jezera i više ne zna da se vrati. Pomišljala je da taj njen san, kao i svi snovi, mora da ima neko značenje. Možda je to opomena da se ponovo javi Lili i da ih obiđe. Bližeći se zgradi u kojoj su fari i Lila stanovali, sa strane ulaznih vrata ugledala je gomilu nabacanih stvari. Na jednoj ovećoj dubokoj fotelji sjedile su Lila i Nura, priljubljene. Djevojčica je izgledala kao da će zaplakati, svoje krupne oči upirala je u svog naizgled očajnog oca. On se ispred kamera i uz prisustvo mnogih novinara žalio svijetu na bijedan položaj svoje tako pitome, mirne porodice.

"Sramota! - izgovorila je Mara Mirić. "Biti go u snu, znači sramotu!"

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.