Glasovi iz dubina

To kaže i famozni Prvi amandman (ne baš ovako, ali hajde, de...) američkog Ustava. Ja bih dodao i još "Mišljenje je kao dupe, svak' ga ima", ali me, srećom, niko nije pitao u ta davna vremena američke praistorije, kad su ubijali Indijance praveći mjesta svojim anglosaksonskim dupetima. Kad bih ja govorio samo kad sam u pravu, po mom životu bi se mogao snimiti kakav nijemi film. Jedna od rijetkih vrlina mi je, doduše, to što nekad priznam da nisam u pravu. Ne mogu se sjetiti kad se to desilo zadnji put, ali hoću, obećavam.

Vukane, izvini...

Žao mi je što sam, eto, rezilio Nebojšu Vukanovića, pa mi zove prijatelje da se žali... Neću više, obećavam. Ali, ipak... Šta ako je Vladika u košulji? Šta ako zaposli ljude u vinogradima i vinarijama i to na crkvenom dobru? Vukan i ja, ipak, imamo nešto zajedničko. Nikoga ne zapošljavamo ni ja ni on. Ja ovdje u Mostaru, ni sebe ne mogu zaposliti, poslije 13 objavljenih knjiga i poznavanja četiri strana jezika. Da nije BN Televizije, vjerovatno ne bi ni on sebe. Ja više cijenim čovjeka koji zapošljava ljude od onog koji samo lovi trenutak kad je sveštenik u košulji i izvrće sve u skandal. Kad Vukanović zaposli još nekoga osim sebe, ja rab Božji Veselin, poljubiću mu ruku kao da je, Bog da mi 'prosti, sam Vladika. I ne samo ruku... Svaka čast Vukanoviću za antigatalni tekst na portalu. Ja onako dug tekst nisam godinama napisao. Neka mi oprosti Vukan, nisam pročitao sve, dugo br'te... Priznam, veći je Srbin i patriota od mene. Većina prijatelja su mi Muslimani i Hrvati, eto kakav sam Srbin. Nijednog ne bih dao za Vukana, Ivanića i profu Živanovića, pa da je svaki od njih po pet puta Srbin. A za tekst, kapu skidam. Ja onoliki tekst ni za Francuze ne bih nalupao. A Francuzi su mi što su nekom njegovi. Tak'i mi i đed bio, pokoj mu duši. Volio bih i ja da znam, kao Vukan, onako lijepo pisati o sebi samom. Izvini Vukane, đe čuo i ne čuo. Da sam znao da si tako dobar novinar, fin, visok i hrabar čovjek, ni avaza ne bih pustio. A bez tebe ne bih saznao da me Vladika plaća. Moraću Vladiku Grigorija upitati, ha ga vidim, i to ovijem riječima: "Pa dobro Vladiko, miša mu šarenog, pošto sam Vam već na platnom spisku, đe su više te moje pare?".

Predjurišne riječi

Jezik kosti nema, ali kosti lomi. U početku bijaše riječ. Čovjek se veže za riječ, vo za rogove. Puno je toga što ima "riječ" kao osnovu. Govorenje je, što se kaže, život čovjekov. Postoje poslovi koji ne podrazumijevaju govorenje, ali sve osim toga su riječi. Preko njih uspostavljamo svoje odnose s drugim ljudima. Riječ, javno izgovorena, ako išta kaže - ima težinu. Slobo Milošević, prvo bi na svoje Srbe slao riječi, tek onda tenkove. Tenkove bez riječi još niko nije poslao. Zato jer u početku bijaše riječ. I Radovanu Karadžiću se sudi uglavnom zbog riječi izgovorenih u Vladi BiH, neposredno prije rata. Riječi zakletve sarajevske Patriotske lige, osnovane 7 - 8 mjeseci prije rata, govorile su o očuvanju Bosne, islama i Muslimana. Kasnije su, naknadno i retroaktivno, u cilju davanja multietičnog karaktera i tom dijelu bosanske štorije, toj predratnoj zakletvi dodati i drugi narodi i građani.

Inflacije časti

Javno izrečeno je danas podložno samo sudu javnosti. Zabranjeno je zatvoriti novinara zbog laži ili klevete. Može ga se udariti po džepu, ali to plati narod ili novinarevi sponzori. Osim u slučaju pravog novinara, kao što se desilo Senadu Avdiću, nesretniku koji mora Lagumdžiji i Komšiću platiti hiljade maraka jer je progovorio o reketarenju istih. Dodajmo još i da je javnost podijeljena na 3 (slovima "tri") javnosti, situacija postaje još maglovitija. Recimo, u srpskoj i hrvatskoj javnosti, poznati eks jugoslovenski, sarajevski i srpski režiser Emir Kusturica, u miloj mi Francuskoj, dobio Orden Legije časti. U bošnjačkoj javnosti, na federalnoj i državnoj televiziji, takvo što se nikad nije desilo. Orden Legije časti je, znate, onaj komad metala koji vam dozvoljava da se policajcu iskliberite nasred Pariza, da ga vaš pas popiški po nogavici, a da vas on, francuski žandarm, samo nasmiješi, pomiluje vašeg psa - pišonju i salutira vidjevši kod vas taj komad metala.

Piši po sebi i po Vuku

Kad čovjek kaže šta misli, često zažali. Ja mišljenje promijenim kad mi daju argumente, nisam magarac. Ali, shvatio sam jedno, kad govoriš ono što misliš i živiš tako, ni smrti se ne moraš bojati. Kako god da te smrt stigne, tvoje će riječi govoriti za tebe kao da si živ. Mogu u Banjaluku, Zagreb, Beograd, Sarajevo, Stolac, Čapljinu, Čmarevce Dinje i Gornje, Zemun, Ljubinje, Trebinje, gdje god hoću, kolima ili pješke. Kad bi mi vlastite riječi zasmrdile na neiskrenost, morao bih sebi tražiti ljude po mjeri onog što pišem. A pišem svima. "Dnevni Avaz", zagrebački "Večernjak", "Dnevni list", "Glas Srpske", pišem uglavnom isto, pisao na srpskom ili na hrvatskom. Mišljenje sam mijenjao, prema uvjerenjima i argumentima, ne prema novinama za koje pišem. Nije mi baš svejedno da li se vama sviđa ovo što pišem, ali mi je jako važno da se meni sviđa. Šta ćete i Bog je prvo sebi bradu stvorio. Nisam političar, pa da moram prilagođavati svoj diskurs biračkom tijelu, hvala ti Bože.

Kurs diskursa

Da, "diskurs". Ta riječ mi se zakačila poslije rata, kao krpelj, ne mogu je se riješiti. Više volim one starinske riječi, "„način govora", "djelokrug promišljanja" ili nešto slično. Ali, "diskurs", čupava i bodljava riječ, ne pušta. Navikao sam se na nju, pa šta ću sad... I to je dokaz da je riječ moćna. Moj "diskurs neće naseliti napola opustjelu istočnu Hercegovinu i dio zapadne, desetkovano Podrinje ili Glamočko polje, a volio bih da hoće. Ne mogu nikoga zadržati ni zaposliti, nažalost. Skloniji sam trošenju nego stvaranju kapitala, takav mi čok. Bez obzira na moje prezime, nisam ni prorok ni vođa. Ni sam sebe ne mogu slijediti, zato valjda i imam pse, da ima ko ići za mnom. Ali, riječi mi daju moć da ljudima iznesem svoja razmišljanja, da ih uporede sa svojim, pa nešto možda nešto dobro iz toga i izađe.

Iskrenoglu

Turski zvaničnik, Davutoglu, nedavno je rekao ono što Turska i on misle. Bosna i Hercegovina se, reći će on, smatra dijelom turske imperije. Čovjek rekao, pa šta? Skočili na njega svi, poslije morao čovjek da kaže kako je mislio nešto drugo. Kao kad kažu "Bosna" a vele da misle "Bosna i Hercegovina". To je čest slučaj kod onih koji jedno govore a drugo misle. U Blagaju, živopisnom mjestašcetu južno od Mostara, prelijepom multikulturnom mjestu u kojem više nema Srba dok ja ne dođem na u Tekiju na kahvu... Znate, nivo multikulture u BiH se mjeri nestankom Srba i brojem džamija. Što manje Srba i što više džamija, to bolji suživot. Elem, reis Cerić, poglavar Islamske zajednice u BiH, tamo je održao vatren govor, upotrijebio je previše riječi, iskoristio je puno izraza, kojima ionako opasno prijeti inflacija...

Turski pragmatizam

Ja se iskreno divim višedimenzionalnosti turske politike. Za Bliski istok, u turskoj diplomatiji postoje ljudi s turbanima koji klanjaju pet namaza dnevno, za Evropsku uniju su tu ljudi s kravatama koji nazdravljaju sa alkoholom u čašama. Dobri sa svakim, imaju ljude za svaki diskurs. Cilj opravdava sredstva, a zajednički je. Ulazak u EU. Sa 3% teritorije u Evropi i 97% u Aziji, ulazak Turske u EU bi bio čist "bingo". Zato treba slijediti taj model, uvijek pali. Nesretni Srbi, samo mašu srpstvom i "srpstvom lajt", zato dobijaju po glavi... Mudar potez bošnjačke politike je slična kombinacija islamskog i sekularnog ponašanja u datim prilikama, dva diskursa u dvije različite situacije. Doduše, nezgodno je kad se to dvoje sudari...

Teška priča ministra Suljagića

Ministar Suljagić, sarajevski, kantonalni, sekularno i evropski, ukinuo je vjeronauk kao predmet koji ulazi u prosjek ocjena. Na danima Mevluda i Zikra, u mom Blagaju, skupilo se svijeta, k'o za Mevlud. Odmarale nene u sjeni autobusa, kolo se razbacilo, bilo kupit' raznoraznih islamskih drangulija, od tespiha do hodžinih zapisa. Nisam bio, bili moji prijatelji Andrej i Goran, Hrvati po vokaciji, pa mi oduševljeni pokazali slike. Uglavnom, reis tu održao govor, rekao šta misli. Zaprijetio egipatskim scenarijem, udrobio genocida, Srebrenice, svega. Udrobio riječi koje su u bošnjačkom diskursu česte poput veznika, ali baš udrobio. K'o da su riječi njegove i ničije više, kao da nijednom Bošnjaku nikad više neće zatrebati. Sukobilo se građansko i vjersko u bošnjačkoj javnosti, ministar zamalo pao kao žrtva "višeg interesa".

Srećom, nisu svi kao nas tri

Nismo, srećom, svi sićušni i rutavi od grijeha kao Vukanović, ja i reis. Takav ne bijaše nekadašnji paroh mostarski. pokojni prota Milorad Beštić. Oćerali ga komunisti iz Mostara, još prije 40 i nešto godina, u neku zabit vojvođansku, gdje se do klozeta čučavca pješači kao danas s voza do tržnog centra. Ali, Bog uredio da ga ljudi i tamo zavole. Može se čovjek iz Mostara išćerat', ali ne može Mostar iz čovjeka. I prota se vratio, da pod starost opet živi Mostar. Nije ga Mostar ni onda ni sad zaslužio, predobar je čovjek bio za nas grešnike. Voljeli ga ljudi opet, kao prije. Otišao u Beograd, da vidi svoju djecu. Ne znam zašto je taj kamion u Beogradu naletio baš na njega, stvarno ne znam. U vjeri nije "pregonio". Nije puno o vjeri ni pričao, više bi se šalio na svoj račun i nalazio način da pokaže kako Bog sve jednako voli, grešnike posebno. Kad ga je jednom njegov pretpostavljeni pitao od čega ljudi u Mostaru žive kad po vascijeli dan kave ispijaju rekao je "Vala baš. Da nije pite, pomrli bi od gladi". I ispovijedao je... Mene ne, za mene bi mu trebalo kojih mjesec dana slušanja, a ne bi mi odrezao adekvatnu pokoru, pa nisam htio ni počinjati. A diskurs mu je bio... sjajan, i božji i ljudski. Ja, grešni rab Božji Veselin, žalim što neću biti s njim gore, gdje idu bolji od mene. Ja, Vukan, Gadafi, Tito i ostala sitnež, fino ćemo đavolu na kazan i u kazan. I da, bila je istina to što sam i sam zaključio, potvrdili su mi. Shvatio sam zašto je njegov diskurs činio da ga svi vole. Pokojni paroh mostarski, Milorad Beštić, nedavno poginuo i sahranjen u Beogradu, kažu mi ovi koji su ga, kao i ja, upoznali ovdje u Mostaru, nikad im ni o kome nije rekao ništa ružno.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.