Generalu nema kamo da se piše

Pisao mi neki dan jedan bošnjački general optužen za ratni zločin. Svidjela mu se moja knjiga, ali nije mu se svidjelo šta u "Glasu" pišem o njemu. Uglavnom, ja poštansko sanduče otvaram sporadično. Jednom nedjeljno, dvaput najviše. Onda na semaforima otvaram kuvertu po kuvertu. Račune bojažljivo položim na "pult" auta, da malo pričekaju suočenje sa mnom, ostalo otvaram. Rijetka emotivna pisma ne čitam, znam da ima puno usamljena ženskinja koje ne izlazi i boji se muška. Pisma ljudi kojima se sviđaju moje knjige, pročitam. Stavljam svaku riječ na oltar vlastite sujete, nahranim si ionako golemi ego u svom malenom izlupanom "fordu". Pisma ljudi kojima se ne sviđa moja knjiga, čitam najradije. To mi je jako važno, da se ne šalim i ne ponovim grešku koja iritira čitaoca, onoga za kojeg pišem, svrhu postojanja pisca koji imalo drži do svog posla. Ima i onih koji bi, kako kažu, svaku moju knjigu napisali bolje od mene. Nemam pojma, možda i bi, ja nijednu svoju knjigu nisam pročitao, strah me da ne pobucam. Ovako preduzimljiv kakav jesam, pitam se i kako sam napisao tih 13 objavljenih knjiga...

Alijina dijafragma

General mi je, zbog onoga što sam napisao o njemu, onoga iza čega stojim i sad, napisao da sam paradigma Fatmira Alispahića. Pošto cijenjeni bošnjački generalisimo očigledno ne zna šta znači riječ "paradigma", ja njemu poručujem da je on dijafragma Alije Izetbegovića. S njim je rahmetli predsjednik lakše disao u to ratno vrijeme. Ne bih vam možda ni pisao o ovom pismu da mi nesretni Jovandeka (da, radi se o generalu Jovanu Divjaku) nije otvoreno prijetio. Prvi put u životu sam otkrio da je General spreman da se hrabro suoči s nekim, kad već nije u stanju da stane pred sud. Prijetio mi je, ni manje ni više, nego esejem!!! Reče mi, ljutito i rezignirano, na tečnoj bosanskoj ekavici, da će napisati esej o meni. I potpisao se kao "Jovan Divjak Bosanac". Dosad su mi prijetili bombom, smrću psa, čerečenjem, nabijanjem na kolac. Ali, esejem... Poslije čitanja pisma, napada smijeha (od straha sam se počeo histerično smijati, op.a) i trubljenja auta iza mene (od straha ne vidjeh da se upalilo zeleno svjetlo), panično sam nastavio voziti prema centru grada, da se što prije okružim što većim brojem ljudi. Strah mi je tako okovao prste da nisam puštao volan sve dok auto nije stalo. Do stajanja auta, nisam se usudio izaći napolje, toliko sam se uplašio. A zašto vama, zapravo, i pišem o ovome, kad je pismo bilo upućeno meni, lično i personalno? Ma, dobri ljudi, ne pišem ja ovo vama, nego njemu. Nije mi, nesretnik, ni na poleđini kuverte ni u pismu napisao adresu na koju bih mu odgovorio, pa moram ovako. Znam da će Jovandeka Bosanac ovo čitati. Neću vam detalje pisma predočavati, ne bih da ostavljam posljedice na vašim osjetljivim možđanima. Ja sad moram spavati u strahu od generalskog eseja. Jutrom se budim u znoju, drhtavim glasom tješim pse koji po cijelu noć zavijaju u strahu od generalovog eseja koji nemilosrdno visi nad njihovim gazdom, braniteljem i hraniteljem.

Rat bratu brat

Ne pišem o pismima meni, kako rekoh, možda i ne bih ni sad da neki ne misle da rat još nije gotov. General Divjak, pušten uz kauciju zbog koje su Sarajlije zamalo ostale bez gasa (i gas je tamo iz sadake, milostivo donirano i iz džepova nas koji se grijemo na struju), pošto je jedva - jedvice pušten iz austrijskih granica, uz kauciju, veli "Mi smo pobijedili". Koga? Pa, srpsko pravosuđe, valjda. Valjda kao oni što pale bh. zastavu jer neće Dinu Gremlina da vide u Beogradu. Rat je, osim za njih i Jovandeku, gotov... Kao da je optužena zemlja, a ne prpošni đed nesposoban za bilo kakvu konfrontaciju. Osim, možda, one konfrontacije kojom prijeti, esejističko-literarne. Moguće je da oružjem vladam bolje od đeda, ako ništa - mlađi sam. Ne more me stić', ako ništa, na onim svojim staračkim generalskim hodaljkama. Ne mogu zamisliti kako matori Jovandeka trči za rabom božjim Veselinom kroz bosanske šume, naoružan mitraljezom M-84 sa pancirnim zrnima od 7,62 mm i viče "Stani, stani, mrska paradigmo Fatmira Alispahića!". I kako ga municijske kutije pri sporahnom trku udaraju po artritičnim kukovima dok on bolno ječi i hvata dah prizivajući Josipa Broza i Aliju Izetbegovića, da mu dadnu snage da upokoji mrskog agresora. Budući da je đed Jovo Bosanac potekao od "čuda bosanskog otpora", sudeći po onome što sam čuo o toj pojavnosti, možda bi mogao sam - samcat da opkoli šumu i dovede nesretnog Veselina u bezizlaznu situaciju u kojoj bih ja morao da se predam i u teškim mukama najzad priznam da nisam Hercegovac već Južni bosanac i da nisam Srbin nego bosanski pravoslavac.

Televizijska diktatura

Šalu na stranu. Vrijeme neograničenih i sofistikovanih, čak objektivnih izvora telekomunikacija je nama Hercegovcima najzad omogućilo da provirimo u okruženje, čak i taj veliki svijet. Nije kao u vrijeme Jovandekino, kad se znalo samo šta se trebalo znat' i govorilo šta se smjelo i trebalo reć'. U vojsci prvoj Jovanovoj, u JNA, tjeralo nas, mlade i poletne, pune graha i želje da razgulimo nekako iz te kasarne "Slaviša Vajner - Čiča" u Lukavici, da od 7 i po do 8 i nešto gledamo kako je Josip Broz Tito umro prije nekoliko godina i kako je u nama umjesto s nama, kako nas mrze svi koji su nas mrzili i još poneko, i kako moramo čuvati našu i Jovandekinu tekovinu Jugoslaviju, baš kao bratstvo, jedinstvo i zjenicu oka svoga. Sačuvasmo je i ja i Jovandeka, svaka meni čast a njemu svaka dala. Da smo tako čuvali dvije nacrtane koze, obje bi "odlećele". Većina živih a muških se, naime, u vrijeme JNA zaklela da će po cijenu života čuvati tu Jugoslaviju. Masno li smo slagali, na obraz pljunuli i riječ svoju pišmanili. Zato više vjerujem ženama nego muškarcima. Kod njih je vjerovatnije da riječ svoju nisu pogazile. Usput, ni sebi "plaho" ne vjerujem. Lijep turcizam, ne mogu odolit'...

Razmaženi militaristi

Oficiri su, naročito oni iz JNA, bili plaho razmažen svijet. Radili nisu pod milim Bogom ništa, samo bi maltretirali vojsku i podoficire, mrštili se i pametovali po kasarnama. Mislim da je ta jugoslovenska vojska postojala samo zbog njih. Baš kao što i bosanskohercegovačka ne postoji zbog BiH, nego eto, reda radi, pošto zemlja mora imati n'akvu vojsku. Imala je ta vojska svoje sportske terene, svoja odmarališta, elitna zimovališta i ljetovališta. Vojske bez stanova, koliko znam, nije bilo. Imalo se, našlo se. Bili su, može se reći, kasta. Klasa. Sekta u vjeri u kojoj je Bog bio sam Joža Kumrovečki, popularan i poznat još kao Džej BiTito. O'kle pare? Ne, nije na račun naše sirotinje. Živjelo je to pleme neboračko, baš kao i Jugoslavija, na račun "Nesvrstanih", sirotinje kojoj je Tito i ta vojska prodavala oružje kojim se isti dan - danji tamane na milione, od Somalije, preko Sijera Leonea pa do Ugande i ostalih titojeb... Pardon. Kad počnem o tim vremenima koja su stvorila uslove za rat, zablokira mi se uređaj za autocenzuru.

Vojna lica i naličja

Vojna lica JNA su, pravo budi rečeno, bila jako razmažen svijet. Ugađalo im se kao čiru na debelom mesu. Šetuckali su se, čekali unapređenja, subotom bi se "špancirali" sa prpošnim ženicama po gradu, a nedjeljom bi prali svoje "lade" i "moskviće" i klofali tepihe, valjda da i tako dokažu svoj ateizam. Nekad bi, u najboljem jugo-robovlasničkom maniru, pokupili nekoliko vojnika da im isklofaju tepihe ili im ofarbaju balkonsku ogradu. Nesretna vojska bi bila sretna što može makar malo izaći iz kasarne, pogledati svijet barem kroz prozor "lade" ili "moskvića", možda čak vidjeti oficirovu ženu ili kćer te prestati misliti kako je aždaja koja radi u kantini najzgodnije biće na bijelom svijetu. Nikad mi neće biti jasno zašto su me tjerali da propuzavam kroz blato sa gas - maskom na labrnji. Govorili su da će me to spasiti od napada nervnim gasom i atomskom bombom. Hm. Sad mi to zvuči kao trening koji će me sačuvati od esejističkog napada podivljalog đeda Jovandeke Divjaka, od rafala zapeta propračenih udarima bosanske ekavice, od paradigmalnih pridjeva s pojačanim zrnom metaforične protivepitetske odbrane. Mislim da bi me od Jovinog napada bolje sačuvao grudobran od vreća punjenih predikatima i pojačanih frazemima, ako bih ih dodatno utvrdio stablima bosanskog patriotskog lokuma.

Blijed, žgoljav, jedan, ali zemlji 1.000 ljudi vrijedan

Elem (i ovaj mi turcizam drag, umro bi' bez njeg'), ne znam kad će me stići generalov smrtonosni esej. Čekanje me ubija, dan za danom gubim miligrame težine. Ali, zahvaljujući televizijama zemlja nimalo sličnim Jovandekinoj, znam da negdje u svijetu postoji prava zemlja s pravom vojskom, s pravim generalima, oficirima, vojnicima. Jedna je dovoljna da čovjek povjeruje i u zemlju i u vojsku. U toj zemlji živi narod s duhovnosti starom više od 5.000 godina. Imaju svoju demokratiju, svoj parlament, članica su UN. Imaju sve osim mira. U komšiluku imaju naseobinu kojom uglavnom vlada islamistička teroristička organizacija zvana "Hamas" i koliko-toliko normalan politički pokret nazvan "Fatah". Imaju i hiljade uhapšenih i zatvorenih Palestinaca, uglavnom iz tog "Hamasa". Neki su tu jer su izvodili terorističke akcije na teritoriju i stanovnike Izraela, neki su nevini - kao što to biva u zatvorima. A zemlja, Izrael, dala je preko hiljadu onih koje smatraju neprijateljima, za jednog svog od Hamasa zarobljenog vojnika! Bljedunjavi mladić krivog nosa, vratio se kući, ćaći i materi. Hiljadu ljudi, od njih dobar dio opasnih za njegovu zemlju, dato je za njega. Hrabro? Ludo? Neisplativo, nepromišljeno? Ne. Logično. Zemlja ne postoji zbog sebe, već zbog svojih ljudi. Zato će Izrael trajati, a Palestina nije još ni u redu da postane država. Žrtvovanje pojedinca za državu ima smisla samo ako je država spremna trpjeti zbog njega, jednog jedinog, žgoljavog i balavog, objektivno vojsci korisnog manje od treniranog belgijskog ovčara. Kod nas ministar spoljnih poslova Sven Alkalaj, negdje gleda teniski turnir dok mu građani spasavaju kožu iz revolucijama zapaljenih zemalja. U dokumentarnom filmu "Srebrenica - izdani grad", filmu koji je snimila norveška TV, saznao sam da je prvi predsjednik moje države, Alija Izetbegović, u ratu spremno žrtvovao 5.000 ljudi iz svog naroda za NATO intervenciju. Kad bi jevrejski vođa slobodnog jevrejskog naroda ikad bio pripravan na to, osim ako bi i sam bio spreman da s njima pođe u smrt, Izrael nikad više ne bi bio zemlja.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.