Gdje živi bol i stanuje smrt

Od života se umire. Od svega se umire. Ne samo od cigareta i alkohola, od neurednog života i sekiracije. Smrt negdje pokraj nas, nevidljiva i sveprisutna, čuva nas kao čoban svoje stado, zvižduče i čakijicom šilji kakav štap, iz puste dosade i svevremenskog mira, svjesna da joj još niko nije uspio pobjeći. Zna ona. Od disanja se umire. Kiseonik nam skraćuje život. Ta oksidacija nam uzima trajanje. Lažu vam kad kažu da je dobro udisati duboko. Ona bol koju osjetite u plućima kada iz petnih žila udahnete čist planinski vazduh, upozorenje je organizmu i vama da to nije dobro ni za organizam ni za vas. Znate li zašto ljudi na velikim visinama žive duže? Pa, zato što gore ima manje kiseonika. Manja im je oksidacija organizma, pa im je i smrt malo podalje. Ne puno, malo samo. Metabolizam im je sporiji, otkucaji srca koje im je Svevišnji dao na visinama od 2.500 m, troše duže nego mi Hercegovci na visini od 50 metara iznad mora. Kiseonik, čist, postepeno ubija. Dokazano je, kiseonik ubija čak i aerobne bakterije koje, baš kao i mi, žive od njega. Ja sam imao nesreću da, još davno prije rata, ronim sa onim starinskim bocama, kiseoničkim. Nije tada, barem u nas, bilo ovih boca za ronjenje sa kompresovanim vazduhom, onim koji ima i azot i sve ostalo što udišemo van vode. Udisao sam čist O2, omamljen poput pijanog magarca osluškivao sam žamor mjehurića oko ronilačke maske i, dok mi je kiseonik pržio mozak i satirao pluća, razmišljao sam o tome kako mi je lijepo tu, pod vodom. Hm, možda bi mi to prženje mozđana bilo olakšavajuća okolnost na sudu, ako uzmem pasoš pa odem u Austriju porazgovarati s nekim iz tog OMV-a, priupitam ga zašto su mi srušili i zagadili dom. I, onako, usput, da pitam gdje mi je rodbina nestala u II svjetskom ratu. Njemačka je mala maca u poređenju s "Austrijskim rajhom". Usput, lažu vam i kada kažu da je dobro trčati maraton ili raditi teške fizičke poslove. O tome će svjedočiti vaše srce i zglobovi, jednom. Vidim ljude oko sebe, svaki dan, kako hoće prevariti smrt i žive oko sebe. Slabo im ide. Kao kad zalizanko iz mostarske Gradske uprave obuče bijele patikice i čarapice, šorcić, bijelu markiranu maju, pa šeta svoju uljavu glavicu s teniskim reketićem pod ručicom. Ne zna, beduin jedan matori, da će ga smrt i bolest takvog bijelog i podmazanog pronaći prije nego druge. Kad smo već kod bjeline, mogao bih vam na desetine stranica pisati o tome šta prioni, tragovi antibiotika i laktoza iz mlijeka čine vašem probavnom traktu i kardiovaskularnom sistemu, vašem mozgu i kostima. Nije vam lako sa mnom, znam. To što ni meni sa mnom nije lako, baš i nije neka utjeha, zar ne?

Ima li suživota s bolom?

Naša smrt živi tamo gdje se nastani naša bol. Moja bol živi u mom stomaku. Trbuh mi se odavno počeo čudno ponašati. Na sam nagovještaj loše vijesti, grči se i počne me tjerati na povraćanje. A loše vijesti stižu baš iz ovog ekrana na kojem vam pišem. Grč se počne gomilati u stomaku kad pomislim na otvaranje mejla. Kad otvorim i vidim adrese s kojih mogu doći takve poruke, grčenje se pretvori u bol i potrebu za povraćanjem. Pa u povraćanje, bez obzira na to imam li šta povratiti ili ne. Pretvori se u bol od koje mi nestaje vazduh, kao da udahnem čist azot a ne lijepu mostarsku mješavinu zraka s kamenih brda, mora i planine. Išao sam čak i doktoru onda kad sam se počeo "gubiti" od bola. Kaže doco da sam zdrav kao dren, srce kao u tinejdžera, pluća kao da nikad nisam zapalio cigaretu, čak je i sa stomakom sve u redu. Pitao me da li vježbam. A ja rekoh da redovno preskačem obroke. Onda mi doktor za glavu reče da je "psihosomatski", ma šta pod tim mislio. Rekao mi da jedem "kašikom", i to ne samo eurokrem i nutelu. Da izbacim kafu i smanjim cigare na tri dnevno. Neću vam reći jesam li ga poslušao, neka to ostane moja mala tajna. Dao mi "sanaks" da pijem, što mi ne pada na pamet. Probao sam još prije "leksilium", tu hemijsku ludačku košulju, pa sam, valjda nenaviknut na medikamente, poput kakvog zombija, znao na nogama prespavati dan. Nekako sam znao šta me "udara", ali nisam htio vjerovati da strah od loših vijesti može nanijeti toliku bol. Smrt, bol, strah, sve je to u jednoj kutiji, čini mi se. Za mene je u limenoj kutiji punoj procesora i poluprovodnika.

Ratna igra

Od stotinu nevolja požuti list, reče neko. I onda lagani vjetrić tiho dođe i otkine ga. Kad je rat počeo, bio sam jak i mlad. Po gradu su plesale smrti, ljudi su se sakrivali i bježali, snalazio se kako je ko znao. Ja i moji smo čekali smrt da dođe po nas, bilo je prekasno da odemo iz grada. Ili smo bili preglupi, ne znam. Kako god, sjećam se mnogih smrti. I jedne svoje. Denis i ja smo igrali šaha pred ulazom. Šah se razdvajao, od upotrebe i nošenja. A i bio je od onih jeftinih, narodsko - socijalističkih, s lošom šperpločom i "lohotnim" drvetom. Bio je i napuknut, figure okrnjene. Sjedio sam i igrao s boljim od sebe. I, dok smo tako sjedili, bili su neki ljudi u garaži, improvizovanom kafiću, i pili. Pili su kao pred smrt. Granate su padale, a mi smo na tabli igrali indijsku ratnu igru. Po prvi put u životu, imao sam kulu više, postojala je šansa da pobijedim. Ratne pobjede su važne, valjda zato što su rijetke. Granate su padale negdje, daleko ili blizu. Magafon zgrada bi pojačavao udare, mi smo igrali a ljudi za šankom u kafiću - garaži su pili. Onda je Denis, možda božjim glasom rekao rabu božjem Veselinu "Haj'mo unutra. Mogla bi sljedeća ovdje". Rekao je to, potrpao "pojedene" figure u džepove, uzeo pažljivo svoju polovinu šaha, da se figurice ne pomaknu, i nestao u ulazu. Ja sam gledao za njim, nesvjestan svoje nesvijesti i raspoložen za svađu. Par sekundi sam plitko mislio i sjetio se da imam kulu više, da bih mogao i pobijediti, najzad. Uzeo sam i ja svoju polovinu šahovske table, onu napuknutu, i pošao unutra. I dok sam spuštao napuknuti komad drveta s figuricama na klupu u podrumu, pokraj Denisove polovine šahovske table, pred moj ulaz, na adresu "Avenija 14-i februar 7b", došla je smrt.

Prvoj smrti zaborava nema

Istrčao sam napolje. Ne da vidim smrt koju sam izbjegao, već da vidim život koji bi se mogao nastaviti. Denis, pametniji od mene, ostao je unutra. A napolju... Puno smrti. Ljudsko meso svuda po garaži - kafani. Polovina čovjeka, donja, sjedi na barskoj stolici, za šankom, kao da se pita šta je zapravo bilo tu. Mnogi su ležali. Saša je sjedio van garaže, na asfaltu, bez jedne ruke i jedne noge, potpuno svjestan. Rekao je "Veso, noga... Noga mi je tamo... " i jedinom rukom pokazivao nekud, polulijevo. Uzeo sam nogu i donio je. Čuo sam vrisak. Vidio sam i svog starog kako vuče nekoga ranjenog i onesviještenog, možda već mrtvog, prema ulazu. Sanjin iz susjednog ulaza je ležao, lice mu nisam vidio od krvi, samo sam odjeću prepoznao. Ostale nisam znao. Uzeo sam nogu i stavio je kraj Saše. Toga se, nažalost, još sjećam. Kažu da sam uspio otkinuti vrata na koja smo stavili Sašu i odnijeli ga do nekih kola. Kažu i da je umro, iskrvario, na putu za negdje. Valjda za bolnicu na Bijelom Brijegu. Sanjin je bio živ. I sad je, živi u Americi. Njegov brat, Vedo, poginuo je tu. Njega nisam vidio. Ili jesam, ali ga nisam mogao prepoznati u toj gužvi pootkidanog mesa i prolivene krvi. Povratio sam sat - dva poslije. I sutra dan opet, kad je vlasnik inventara "garaža - kafane" krpom brisao krv i komade mesa sa boca pića i brižljivo staklo s alkoholom trpao u plastičnu vreću. I Denis je poginuo, koji mjesec kasnije. Kažu, od smrti namijenjene Miši Mariću, starom patetičnom socijalističkom polupjesniku koji je vodio "Mostarske kiše". Mišo Marić je, eto, preživio svoju smrt i "ekspresno" zbrisao u London da ne bi dočekao sljedeću. A moj Denis, kojem, osim Bogu, dugujem prvi poklonjen život, eto, nije. Ali, ko sam ja da sudim? Nije moje da kažem kome On treba darovati život a kome ne. I ovu bol u stomaku mi je poslao s nekim ciljem, kao i uvijek, samo mi treba vremena da pročitam poruku. Bistri smo mi Hercegovci, ali nam treba puno više vremena da shvatimo očigledno nego ono što nam se pošalje šifrovano. Ali, shvatiću. Da je htio da umrem, poslao bi mi odmah stomačni infarkt o kojem mi je govorio doktor. Mislim da Stvoritelj želi da još pišem. Moj prijatelj Kerim, od milja zvan "Kera", rekao je "Ih, da umreš, knjige bi ti se prodavale ko halva. Tako to ide. Onda ti budu i knjige u lektiri". Stvarno, šta bi čovjek da mu nema prijatelja?

Adrese na kojim smrti žive

Ne živi svačija smrt u stomaku. Bol se nekad nastani u cijelom tijelu, i ubije. Od tuge se može umrijeti. Meni draga osoba je umrla od tuge. Od vijesti o tome sam danima povraćao. Kao da je dio njene boli došao meni, poput kakvog dirljivo stidljivog beskućnika na kapiju. Jedna druga osoba, meni jako draga, nosi bol u srcu. Ima dva "stenta" na svojoj boli, da bi mogla još živjeti. Jedna je borac, najveći kojeg znam. Lijepa kao život onih koji nijednom u životu nisu umrli, bori se sa svojim bolom poput lavice, s pozajmljenim bubregom piše prelijepe pjesme o ljubavi i bolu. Moja bol je u mom stomaku, jaka poput nosoroga i bezdušna kao sat. O njoj, eto, pišem jer mislim da trebam, jer i vi sa sobom nosite svoju bol. Od smrti, svoje i tuđe, razbolimo se pri rođenju. Znam ja, najviše je bola i smrti u onima koji se najviše smiju i najmanje pričaju o svojoj boli. Najduže žive oni koji svoju bol nose svijetom i pokazuju, kao nametljivi prosjak patrljak ruke, u želji da bol naplate. Ne vjerujte krokodilskim suzama Miše Marića, Predraga Matvejevića, Abdulaha Sidrana i te ekipe koja stalno "pati" i prodaje bol svakome ko je spreman platiti, koja svoju bol stavlja u korice knjige i s licima izmučenih imperatora prodaju patnju na kilograme, potpisuju knjige o ratu koji ih, eto, boli toliko da moraju stalno pričati o tome. Ja, rab božji Veselin, ua žive svijeće palim i ne znam još kad će stara dama doći po mene. Nadam se, što kasnije. Možda pokuca na prozor automobila kad negdje budem žurio. Desna vrata ne može otvoriti pa ući, skršio sam ručku pri udaru u semafor tipa "radovi na putu". Možda dođe uz kakav plastični eksploziv ili kakvu dugu ili kratku cijev. Možda dođe iz stomaka, kaže "evo me, izvini što si ovoliko čekao". Ili me zatekne dok pišem? Upitaće " Šta to radiš?". Ja ću kazati "Pišem... ". Ona će reći "Hajde, samo ti piši. Pa ćemo ići pa - pa... ".

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.