Evropa ili tropa

"Kao Europljanin i intelektualac...", tako bi započinjao razgovor Halilčić, jedan od likova iz meni drage serije "Tale". Sjećate se, Miralem Zupčević glumio Taleta, sina hećima (vidi rječnik turcizama) Bećira. Tale bio konjovodac i čovjek koji je zbog partizanskog suda osijedio za noć. Tale je, između ostalog, imao nepisani i neproklamovani zadatak da ljude u svojoj čaršiji, osim od falinki i boleština, liječi i od tradicije. Halilčić je imao prugasto odijelo, nauljenu kosu i glumio ga je sjajni Ivica Vidović, pokoj mu duši. Sitan džepar i pijanac bio je Taletova sjena, svjedok opiranja aga i begova novom jugoslovenskom poretku, vladavini sirotinje i bezemljaša. Bio je svjedok Taletove borbe sa prošlosti, koja se u seriji nastojala prikazati kao nazadnjaštvo i primitivizam. Halilčić je bio daleko od lokalnih ujdurmi, koliko su daleko njegovi brčići bili od čaršijske svakodnevice i revolucije koja je, pošto je već pojela većinu svoje djece, išla naprijed, u bolju budućnost, prema onom našem posljednjem ratu sa stotinjak hiljada mrtvih. Halilčić je bio puno toga što ne valja socijalizmu. Uglađen, nauljen, zafitiljenih brkova, feminiziran, pijancu bi redovno "izbunario" džepove i novac stavio u unutrašnji džep vlastitog prugastog sakoa. U toj Halilčićevoj osobini sam već tada, silom filmskih prilika (imali smo samo jedan i po TV program), uvidio kako "Europljani i intelektualci" vole zavući ruku u tuđi džep. Pogotovo kad čovjek leži zavaljen i nemoćan da se odbrani.

Tale magare malo

Eh... A Taletov ćaća, hećim Bećir, počinjao bi svoj monolog upućen Taletu sa "Sine Tale, magare moje malo...". Serija je snimana osamdesetih godina, pa begove, age, gazde - hrišćane, kulake i ostale koji su imali štogod u džepu, nisu strijeljali. Bogate gazde su u toj seriji puštali da propadnu, da im se sinovi prokurvaju i propiju. Jer, narodna partizanska vlast nije smjela biti krvožedna kakva je zapravo, u stvarnosti i bila. Iz čaršije niko nije, u toj seriji, bivao slan na Goli otok, niko nije ubijan niti zatvaran u bure dok ga ne bi srce prekinulo. Ovo zadnje je bilo rezervisano za one koji su trebali da umru "prirodnom smrću". A ima li prirodnije od toga da čovjek umre od srčanog udara usljed cjelodnevnog stiskanja koljena uz bradu i nedostatka vazduha? Nije čovjek ko u buretu ne umre. To je bila, valjda, ta revolucionarna pravda. Kako god, Halilčić je postao moj evropski idol. Kad bi mi neko spomenuo Evropljanina, meni bi moj Halilčić prvi pao na pamet. Čak je i Ivica Vidović, moj najdraži glumac poslije Bate Stojkovića, Taška Načića i Rejhana Demirdžića (pokoj im i rahmet dušama), uvijek u mojim očima ostao "Europljanin" i "Intelektualac" iz serije "Tale".

Integracijska kruženja

S vremenom sam, u našem stalnom i, čini se, vječnom kružnom kretanju prema evropskim integracijama, zaključio da "Evropljani" i "intelektualci" ne nose prugasta već jednobojna odijela. I ne džepare pijance nego zdrave i trijezne Balkance i ostale istočne Evropljane. Po uzoru na njih, i naša elita nosi odijela, mahom jednobojna. Pomažu im u kupovini naših resursa, naših banaka, rijeka, kuća, polja i ostalog. I naših duša, naravno. Valjda ovim našim prodavačima duša odijela služe za to da im tijela ostanu na okupu, pošto ih duša više ne može održavati cijelima, nije njihova. I ja imam tri odijela. Zadnji put sam jedno obukao kad je dolazio patrijarh. Već sam rekao da ne znam imam li još dušu, jer potpisujem sve što mi "ture" pod nos.

U odijelu ne izgledam nimalo kao "Europljanin" i "intelektualac". Bog se već pobrinuo za to da u odijelu izgledam kao kakva ćelava, nimalo evropska zaštitarska neman. Izgledam, u najmanju ruku, neprijatno opasno. A u suštini sam tako miroljubiv da ljudi moraju dvije solidne drvene stolice slomiti od moja leđa da bih ja shvatio da me biju. Možda, ipak, još imam svoju dušu u vlasništvu, čim me odijelo ne čini "Europljaninom" i "intelektualcem".

Starkelje

Evropa i Amerika imaju svoje gospodare. Rotšildi, Rokefeleri, Habsburzi i još poneki starkelja tipa Henrija Kisindžera ili kraljice Elizabete. Najveći neprijatelj tom "globalnom" i uljuđenom svijetu u jednobojnim odijelima, je nacija. Nacija se, naime, ne može kupiti. Državljanstvo da, ali nacija ne. Najveći neprijatelj globalne ekonomije, to jest svjetske pljačke, zapravo su nacionalne države. Mislite da je Tito toliko dugo odolijevao istoku i zapadu zato što je pametan? Ma neeee, stari šepavac je vjerovatno za te "starkelje" vršio veliki eksperiment "odnacionaljivanja" balkanskih naroda. I dobro mu je išlo, naizgled. Ali ne baš tako dobro, dokaz su ovih naših 100.000 mrtvih. Austrija je, recimo, imala veleban pokušaj odsrbljavanja srpskih crkava i pokatoličenja pravoslavlja. Jeste li primijetili da crkve, izgrađene u doba austrijske okupacije, izgledaju jako katolički? I unutrašnjost crkvi je tako uređivana. Malo je toga u tim crkvama, ili gotovo ničeg, bilo pravoslavnog i vizantijskog. Istina, nisu Austrijanci proganjali Srbe i pravoslavlje kao Turci (ne povratili se ni jedni ni drugi), barem ne konstantno. Kako god, Joža Kumrovečki je htio nacije zamijeniti puno slabijim jugoslovenstvom, vjerom i nacijom s kojom bi se rotšildovske, rokefelerske i habsburgovske starkelje vrlo lako kasnije obračunale.

Evropa ante portas

Grčka je napadnuta, s leđa, odakle se udebljali i omlohavljeli Grci nisu nadali. Nemaju ni Spartu ni kralja kakav je bio Leonida, da ogrne grimizni ogrtač, uzme štit i mač i odbrani Spartu i Grčku od najezde sa istoka. I da je živ, bio bi nemoćan protiv novog oružja zvanog dugovi. Ne mogu se dugovi "obrijati" mačem kao perzijske strijele zabodene u metalni štit. Ne može se od dugova Grčka odbraniti formiranjem borbene "kornjače", ne može više Grku najjače oružje biti Grk do njega. Progutali su mamac, udicu i olovo koje su im zabacile "starkelje". Zadužili su se "prekoviše" (vidi rječnik hercegovinizama), trošili na vino i žene, na odmore i razbibrigu, podali se užicima poput Rimljana prije nego što su ih varvari preplavili. Germanski kapital ište svoje. Mladi Grci za koje malo vjerujem da su potomci Starih Grka, sad moraju "krpiti" germanski kapital u grčkim bankama. Leonida bi, da je živ, kazao "Nećemo, idite na Olimp, neka vam Zeus plati, njegova smo djeca i čuvari Evrope". Uglavnom, dug je tako moćno oružje globalizacije da se čak i tvorci Evrope kakvu znamo, osnivači demokratije, plaše za goli opstanak i svakodnevnu egzistenciju, stenju i kukaju pred tom istom Evropom koja postoji zahvaljujući njima, Grcima.

Neborački a kraljevski život

Grci su, umjesto da žive spartanski i bore se kraljevski, samo živjeli kraljevski. Valjda bismo i mi, preostala djeca Evrope, trebalo ponešto da naučimo iz njihovih neboračkih i nespartanskih života. I ne dati ljudima oko sebe više nego što im treba. Evo, ja ću se odreći jednog od tri svoja odijela za mog druga. Ostaviću si jedno ljetno i jedno zimsko. Ne mogu svakakav pred patrijarha ili po Nobelovu nagradu. Ne treba mi kuća na moru. Za more mi je dovoljno nekoliko litara goriva i kakav peškir. Kupaće gaće već imam, komada jedan. Imam nekoliko košulja bez rukava i nekoliko s rukavima. Nekolike jakne i pantole. Eno, Gadafi je Libijcima dao sve, počevši od slobode pa do stanova, kola, para, čak i bijelaca koji su radili za njih. I, eno kako su mu vratili. Nekim je ljudima, izgleda, suđeno da budu anglosaksonske sluge i polurobovi. Starkelje Rotšildi i Rokefeleri lako znaju šta će sa razmaženim gotovanima i slatkohranim pohotnicima. Kod nas im daju da uzmu pare za nova kola, skup stan, nakit, putovanja, ženskinje, drogu, za šta im đavo ište i za šta im dušu kupi.

Strategije odbrane

Jedina odbrana od porobljavanja je narod, jezik, istorija, tradicija, osjećaj za pravdu. I pamet. Svako bi trebalo da bude dovoljno pametan da ne uzme 100.000 maraka da bi na koncu tih 100.000 platio dvostruko više. Bar za to ne treba biti Ajnštajn. Ne može se jesti dvaput zaredom. Kuća na moru je robija. Nova kola su robija. Skupo odijelo je robija. Kola ukradu, odijelo se progori cigaretom, kuća ište da se na nju plati porez. Doduše, postoji još jedna brana "europeizaciji". Politička glupost koja je već prerasla u genijalnost. U BiH, tvorevini koja se tako zove, političari se toliko svađaju da debela i tusta matera Evropa nikako ne može da nas posvoji i porobi do kraja. Džaba i banke, OMV, tržni centri i ostali alati tih svjetskih starkelja. Ne daju se ti Srbi, sad ni Hrvati, a i Muslimani su sve više u Aziji a sve manje u Evropi. Sa Srbijom, recimo, Evropa ne bi znala šta će. Srbi su na ivici živaca, sve se više vraćaju svojim korijenima. Od njih se ne bi dali istesati "Halilčići" po evropskoj mjeri. Pa su Evropljani i dali podršku srpskom predsjedniku koji je daleko od Evrope koliko i seoska budala od učenja Emanuela Kanta. Prije vremena mu čestitali, prije toga ga Englezi čitav dan "obrađivali" da ne odustane od drugog kruga izbora. I neka mi neko kaže da u svakoj nesreći nema barem malo sreće.

Đedovi

Ja, ovako, nekad zavatrim. Prestanem pisati, pa se vratim. Poslije ove stanke, pade mi na pamet kako bi situacija, možda, bila još i gora da nema tih "starkelja". Ja ću ih, naglo opsjednut sumnjama, od sad pa nadalje i ubuduće, u ovoj kolumni zvati "đedovi". Zle krvi je puno u svijetu. Dosta je prolivene krvi između Iraca i Engleza, Francuza i Nijemaca, Nijemaca i svih drugih, Poljaka i Rusa, Židova i Arapa, Srba, Hrvata, Muslimana, Bugara, Makedonaca, Turaka, Grka... Dakle, ne biju se samo Tutsiji i Hutui, Šiiti i Suniti, crveni i bijeli, bije se svak' sa svakim i kako mu Bog ratnu sreću ili nesreću podijeli. Da nije tih đedova, ko zna šta bi bilo sa ovim svijetom gladnim tuđe muke i željnim tuđeg belaja. Možda bi Nijemci lakše nego inače stvorili i četvrti rajh? Možda bi Rusi najzad satrali Poljake, Turci Grke? Možda bi nas već sad porobljavala Austrija i vješala ovakve kao što sam ja na Španskom trgu u Mostaru; baš kao nekada na trgu "Musala"? Ja ipak nekako mislim, da mi Bog grešnu dušu prosti i grijehe oprosti, da je bolje da se biju i ubijaju tamo u tom Avganistanu, Pakistanu, Iraku, Iraku, Mianmaru i Zanzibaru, nego ovdje kod nas. Znam ja da su đedusine zločeste, pohlepne, bezobzirne i da im je krajnji cilj svesti ljudski rod na milijardu bijelih zapadnih Evropljana i Sjevernoamerikanaca. Srećom, neće im uspjeti. Ipak, ne tješite se time što ste bijeli i što izgledate kao oni. Kad nestane crnih, žutih, smeđih i drugih koje "đedovi" smatraju manje vrijednim, neće biti nikoga s kim ćemo se moći boriti protiv njih.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.