Emirova kamena kruna

 Sjedilo se još napolju za stolovima po sarajevskim kafanama i baštama. U tada prekrasnom vrtu preuređene zgrade Udruženja književnika, u ulici Silvija Strahimira Kranjčevića, predveče je teško bilo naći i jedno slobodno mjesto. Ljudi su pijuckali, srkutali i cvrkutali kao da se iza tih tamo rijeka ne događa ništa, što bi moglo da pomuti vode koje iz njih izviru i teku prema nama, ili u njih uviru s ove, naše strane. Odjednom je nastao tajac, bljesnula su sjedišta novih stolica, svi su poustajali i zabezeknuto gledali u mladog čovjeka koji je stao na stolicu i počeo da govori. "Emir, vidi ga...Kusta, šta hoće...Emir Kusturica, pogledaj ga, molim te..." Čulo se sa svih strana u vrtu, ali svi su se okrenuli od njega kad je progovorio protiv rušenja zajedničke države, protiv rata i onih koji su taj rat dugo pripremali. Govorio je o strahotama koje ćemo i mi ovdje uskoro gledati svojim očima, ubijaće brat brata...

Visoki podebeli pjesnik

Sjedila sam za stolom s prijateljem, pjesnikom čuvenog prezimena. Ustali smo i nas dvoje, on me je prigrlio, niz lice su mu potekle suze: "Reci, molim te, što on ima protiv tisućljetne težnje mog naroda da ima svoju nezavisnu državu?" Kako je meni bilo kad su svi znali, kad i taj moj prijatelj je znao da moji rođaci, izbačeni iz Ustava kao konstitutivni narod, ratuju na jednoj rijeci, kako ona ne bi bila granica nezavisnosti stečene na njihovoj krvi. Onda je Emiru Kusturici prišao jedan visok krupan podebeo pomlađi pjesnik, poznat kao spadalo - i udario ga! Emir je skočio sa stolice, nastao je metež. Visoki podebeli pjesnik, sa tada tankim književnim djelom, dobro je poznavao taktiku vaspitno zapuštenih i neostvarenih ljudi ulice, koji se dokazuju u nesigurnim i teškim društvenim prilikama, i u ratu.

Samo nekoliko dana prije tog događaja, krupni pjesnik svratio je i u moj stan. Bio je vrlo ozbiljan kad me je prijateljski savjetovao: "Idi ti u Hrvatsku po domovnicu, državljanstvo Bosne i Hercegovine će imati samo oni koji su ovdje rođeni. Ja to znam, član sam SDA, evo sad sam bio na sastanku... ti si mi draga, da znaš". Kad sam kasnije u izbjeglištvu podnijela zahtjev za srbijansko državljanstvo, i oni su mi tražili domovnicu, a više nije bilo ni Korduna ni Kordunskog Ljeskovca, ni mojih rođaka ni njihove djece, ni njihovih kuća - samo je još tiho i mirno, kao da se ništa nije dogodilo, tekla Korana - ko rana, ili, kao "Sedam tuga niz vodu Koranu" Vesne Parun.

Kada smo svi začas nestali iz Kluba književnika, kako, kada i kuda je otišao Emir Kusturica, nisam saznala. Događaji su se odvijali tako da u taj klub nisam odlazila. Više od dvadeset godina Emira Kusturicu viđala sam samo na fotografijama po novinama, ili ga gledala na tuđim TV ekranima. Čiji je bio televizor, toga je bio i komentar. Plašila sam se i same sebe, ništa nisam ni opovrgavala niti se ičemu divila. Suviše su krvarile moje rane da bi me boljele i Kusturičine. Poštovala sam i visoko cijenila njegovo divljenje Andriću, piscu i čovjeku, što u ovom slučaju ni smrt nije mogla odvojiti. A Emir je sve više zbližavao Andrićev život s njegovim velikim djelom.

Dok su drugi, nažalost, mnogi, rušili, razvaljivali i blatili, Emir Kusturica je GRADIO! Gradio je filmove, gradio je ljude od svoje djece, gradio je porodicu dok su se druge brutalno i bolno razgrađivale. Sagradio je Drvengrad. Svaka zemlja bi bila ponosna da ga ima, ali on je mogao izrasti samo iz Emirove zemlje, one zemlje u kojoj je rođen i kroz koju je kao odrastao čovjek pronosio svoju ljubav.

Putevi do Andrić grada

Možda je bilo prilika, ali ja ih nisam tražila, da vidim Drvengrad. Moram priznati, nisam od onih filmom opčinjenih ljudi. Film gledam kao dijete, događaj i redoslijed događanja. Prvi film sam gledala u Glini, imala sam trinaest godina. Učenici Prve partizanske gimnazije, uglavnom seljačka djeca, otimali su su se ko će sjesti u prve redove, a kad je sa velikog platna na nas jurnuo tenk iz bitke za Staljingrad - upišali smo se od straha i pojurili napolje.

"Tu živjeti, to su strašne muke. Vječno u kutu, a vječno na putu", davni su stihovi Duška Trifunovića, koji se nanovo obistinjuju i potvrđuju. U Višegradu sam bila negdje pri kraju sedme decenije prošlog vijeka, još sam radila kao urednica u "Malim novinama". U jedno sumračno zimsko popodne, uletjela sam u jednu učionicu s namjerom da napišem nešto o učenicima. Umjesto djece u klupama su sjedjeli roditelji. Odmah sam se predomislila i odlučila da napišem reportažu o njima. Kako su zbunjene i nesigurne bile te mlade majke dok sjede u đačkim klupama školice s kraja gradića utonulog u smiraj dana i oticanje Drine. One se nisu nalazile i prepoznavale ni u životu ni u knjizi Ive Andrića. To je čovjek kojeg je sudbina dovela u njihov kut. On će ga sjetno i tiho napustiti, ali će iza sebe ostaviti svoj put. Tim putem u Višegrad će stići i Emir Kusturica. I za kratko vrijeme, čini se začas, podići Andrić grad. Putevi do Andrić grada nisu uvijek prohodni i slobodni, kako bi se namjerniku činilo, ali izgradnja još traje, možda i ne treba ikad reći da je i završena. Rodiće se, ako Bog da još dobrih dječaka i rođenih graditelja.

Poznata je ona anegdota kako je neko upitao nekog, je li čitao roman "Na Drini ćuprija", a ovaj mu odgovorio: "Čito, čuj, odo po njoj, čovječe, odo..." Tako sam i ja sve što sam gledala, slušala i znala o Andrić gradu i Emiru Kusturici, potopila u svoje korake onog trenutka kad sam se našla ispred ulaza u Grad. Prijatelji koji su me uzbuđenu i slabovidu pridržavali, skretali su mi pažnju: "Ono lijevo je Akademija lijepih umjetnosti, desno Institut Ivo Andrić, pravo je Gradska kuća". Prođosmo kraj Bioskopa koji radi, kraj Biblioteke "Meša Selimović". Čini mi se da sam čula kako će se ubuduće zvati "Biblioteka ili, ili". Evo Trga Francisko Goja, i Goja restorana, na Trgu Nikola Tesla. Evo ulice Mlade Bosne, i ulice Tomasa Mana. O, Bože, kako je ovaj Kusturica pogodio sve što i ja volim!

U izgradnji je još Srpska kuća i Karavan-Saraj. U dubini iza Gradske kuće biće sagrađena crkva, ista kao što su Visoki Dečani. "A biće izgrađen i kružni zid oko Andrić grada kojim će se moći šetati", sav ozaren kazuje mi u hodu neki dječak koji nam se pridružio.

Na Trgu Nikola Tesla čitala sam pjesme iz knjige "Brat moj Tesla", prvi put i pjesmu Avdagina Fata, čiji skok sa Mosta u Drinu je skok u vječnost i u slavu. Sjetila sam se i Andrićeve Gospođice, jer nikad nisam naučila, kao ona, da odvijem navijenu kosu. Sutradan, "Glas" je objavio veliku fotografiju, a iznad nje naslov "Stihovi Dare Sekulić ispunili Andrić grad". Novine, često, stvari okrenu naopako. Andrić grad je uselio u moj san i pomaže mi da i dalje sanjam.

I, ma koliko ja bila filmska neznalica, nisam se mogla oteti nekom svom šapatu iz potaje: Pa, ovaj Andrić grad je - FILM! Najnoviji, najčvršći, najstariji, najpostojaniji kameni cvijet Emira Kusturice. Ali i kamena kruna na njegovoj glavi.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.