Em lijepa, em pametna Emsura

Srećom, u njenim mladim godinama, srela je i princa, tihog zasanjanog pjesnika koji će joj postati životni sadrug i otac njihovog djeteta. Živjela je zaštićena njihovom ljubavlju, slijedila njegov uspjeh i njegovu slavu. Svoje romane, priče i pjesme odlagala je za neke bolje dane. Ali književnost nastaje iz crnih dana i otvorenih rana. Umjesto boljih dana, nahrupilo je, kao odbrana i smisao života, njeno književno djelo, razapeto kao i ona između dva grada, Sarajeva i Novog Sada. Sve obimnije i sve više samo njeno, stalo je  uz rame onih koje je s ljubavlju izučavala u svom bogatom jeziku i svim njegovim pjevnim mogućnostima - koje su se zadnjih decenija sve više umanjivale, sitnile i siromašile.

Emsura Hamzić to nije htjela da prihvati i prizna. Njeno književno djelo izjednačava se po vrijednosti sa vrijednostima svjetske i naše literature. A postalo je i ostalo svoje, drugačije i  jedinstveno, što književnost jedino traži i jeste.

Pjesnikov život

Koliko god je čovjeku svojstvena pomisao “što ja nisam kao on, što meni to nije dano” toliko su ljudi voljeli da sretnu ovo dvoje mladih, dva pjesnika, i obraduju se njihovoj sreći. Đorđu bi bez zavisti upućivali pohvalu: EM LIJEPA EM PAMETNA EMSURA! Tako blage i pitome, ljudi su ih prihvatali  i u ratnim godinama gdje god bi stigli, iako su odnosi među ljudima već bili napukli i prekinuti. Našao se samo jedan zavidljivac, kukavak-pjesnik, da njihov bijeg iz ratnog Sarajeva zaplete u mreže nacionalizma i vjerske mržnje. Takve klevete u danima granata i mina mogle su glave doći i ovo dvoje mladih roditelja. Mogle su osirotiti njihovo dijete, a književnost izgubiti dva tada već značajna pjesnička imena. Srećom, oni su na vrijeme napustili Sarajevo. (“Vodila me trogodišnja rukica,/ bezuslovno tražeći da živi,/ i ja sam taj nalog života,/ od svih ostalih jači, ispunila”) (Pjesma “Da sam ostala u Sarajevu”.)

Pjesnikov život ćemo prepoznati toliko koliko je njegova poezija uspjela da iziđe iz tog dogođenog i postane jedan drukčiji život, život same pjesme. Emsura Hamzić, kao da je to oduvijek znala, i to znanje samo učvrstila diplomirajući na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, na grupi jugoslovenska književnost sh-hs jezik. Poezija se ne bi mogla objašnjavati samo životom, ali događaji iz života su utkani u pjesnikove stihove, oni su pokretali i određivali svaku pjesničku istinu. Emsura Hamzić i sama bježi od dnevnog protoka života, izlazi iz njega u pjesničku misao o onome što se zbilo, u pjesmu. Od svoje prve knjige poezije “Ugljevlje”, ona dogođeno pjesnički doživljava i preobražava u stih. I sam čin stvaranja pjesme je odbrana od životnih udara, iscjeljenje. Emsura je kroz sve svoje knjige, a do sad ih je već dobrano napisala, uspjela od rana da naniže biser. Velika je prednost ove pjesnikinje ne samo poznavanje već i oduševljenje našom i svjetskom književnošću.

Samo daroviti mladi pjesnici krenu tragom  najboljih, najvećih pjesnika. To je najteži put, ali i najviši cilj. Od velikana ništa ne možeš uzeti, i zrnce ako prisvojiš, samo sebe možeš narušiti. Ali upoznavati ih, izučavati i opijati se njihovim djelom, mogu samo oni kojima je bogom određen samo svoj put.

Emsurino pjevanje

Emsura je rođena 1958, kada sam ja objavila svoju prvu samostalnu knjižicu pjesama pod naslovom “Odsanjani dom”. Ona je tek ugledala svoj dom kad sam ja svoj odsanjavala. Njen dom bile su i ostale nebeske visine i zemaljske daljine. Naslovu ovog skromnog zapisa dodala bih: EM PRELIJEPO PJEVA. Kad smo se upoznale, ja sam se prvo srela sa njenim glasom, toplim, kao da ga vjetar donosi iz nama nepoznatih prostranstava. Emsurino pjevanje podsjetilo me je na Ljermontovljevu pjesmu o slobodi oblaka koji vječno hladni i vječno slobodni nemaju ni domovine ni izgnanstva. Njen glas se čuje, odjekuje negdje iza samog sebe, i onda kad Emsura umukne.

Nalazile smo se u izbjeglištvu na ponekim književnim susretima i - ćutale. Tek kad se rat okončao i kad sam se ja vratila, i Emsura je dolazila u Sarajevo preko ljeta i za zimski školski raspust. Nevidljivo bi preko vidljive granice prenosila Justinu, Semiramidu, Leonu, Jekaterinu, Kasandru, Isidoru... prenijela bi svoje trenutke i varljivo Sunce, Andrea Rubljova, Nastasju Filipovnu, Anu Karenjinu... otvarala bi preda mnom svoja “Tajna vrata”, svoj “Smaragdni grad”, povela me u raskošni “Semiramidin vrt” i prenijela kroz “Jabanu” do “Večeri na Nilu”. Umjela je to, kao niko, ova čarobnica riječi sa korjenom, jezikom iz korijena. Žalila sam što je nisam ja rodila pa da imam nježnu kćer koja bi mi stavljala ogrlicu od mjesečevog kamena oko materinskog vrata. O, bila bih sretnija da sam rodila EM nego nešto od početka bez nade. Neka mi Bog oprosti ove teške riječi, ali majke umiru za sinovima, a sahranjuju ih kćeri.

“Da sam ostala u Sarajevu”

Nije mi namjera, niti je to moguće smjestiti u ovako određen novinski prostor, da prikazujem Emsurino književno djelo niti ja to umijem kao pozvani teoretičari književnosti. Znam samo da je dobro ono književno djelo, o kojem se, pored svih znanja i umijeća, ne može napisati ništa bolje od njega samog.

Povod ovom zapisu je književna nagrada Milica Stojadinović Srpkinja, koja je ove godine pripala Emsuri Hamzić za izabrane i nove pesme ZLATNA GRANA. U oskudnim vremenima, ova lijepo opremljena knjiga čiji izdavač je ORPFEUS, a glavni urednik pjesnik Selimir Radulović, objavljena je u biblioteci Panonska svetla. Knjigu je, lijepo opremio i pečatao SAJNUS u Novom Sadu. Zaslužila je i knjigu i nagradu ova strpljiva profesorica srpskog jezika i književnosti koja još uvijek u rano jutro putuje vozom u Vrbas i svojoj maloj porodici se vraća uveče. Ima sličnosti u životima ove dvije pjesnikinje, Milice i Emsure, obje razapete između dvije zemlje i dva doma, s tim što je Emsura nadjačala sudbinu izgnanika i bezdomnika. Sačuvala je oba doma u kojima je teško sačuvati svoj mur i vjerovati mu.

Zadržimo se za trenutak samo na 136 stranici knjige “Zlatna grana” i na pjesmi “Da sam ostala u Sarajevu”. Gdje bi bila duša pjesnikinje, ko bi joj bio izdavač i da li bi joj trebao nakon uličnih arabeski od krvi i mesa. Ruke da li bi ikada više oko knjige savila. Brat njen, kolateralna šteta ratnih zbivanja, da li bi bio živ još, a sestra, da li bi svoju porodicu imala.

Ko bi bili i kakvi bi bili njeni bližnji, i svijet kakav bi bio uopšte, oko nje, da je ostala.

Ili nje možda i bilo ne bi, a sve bi bilo isto. Ili barem ne bi bilo ovog teškog lanca od uzaludnih pitanja - da je ostala u Sarajevu. Koja raspetost čiste duše koja se pita, a odgovora nema.

Uzalud se pitaš, draga moja sestrice po pjesmi, u Sarajevu niko nije ostao, jer Sarajevo nije “đe je negda bilo”.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.