Dvolični nacionalizmi i poneki tabu

Brže-bolje se oglasio dežurni hrvatski patriota, koji, evo, već dvije decenije, gradi imidž ratnog sarajevskog heroja, Stjepan Kljujić. A za njim i neki ni po čemu poznati, barem u posljednje dvije decenije, Jusuf Mulić. Kecmanović je u intervjuu iznio svoje viđenje BiH, Sarajeva, rata... Da ne bude nejasnoća, Kecmanović je sa visoke političke pozicije napustio početkom rata Sarajevo. Bio malo u Palama, Beogradu, Banjaluci... Eto sada je valjda u Banjaluci. Kako kaže Kljujić: “To je valjda zadnja stranica, ukoliko ga i odatle ne otjeraju, pa završi na nekom privatnom sveučilištu u okolici Doboja ili Bijeljine”. Ključni aspekt Kecmanovićevog intervjua se iščitava već u naslovu: “Bez saglasnosti tri konstitutivna naroda, BiH predstavlja samo toponim”. Nakon pažljivog čitanja Kecmanovićevih odgovora novinaru i reakcije dvojice sarajevskih intelektualaca ostala sam zatečena količinom netrpeljivosti koja isijava iz svakog retka “kritike” upućene Kecmanoviću.

Građanska i nacionalna opcija

Nisam sigurna da bilo ko u ovom trenutku, a da je imalo ozbiljan, može tvrditi da BiH može opstati, a da nema dogovora sva tri naroda. E tu i jeste ključni problem pogleda na ovu zemlju. Može, može opstati ako građanska opcija nadvlada nacionalnu. Samo kada neko tako tvrdi mora imati na umu i to u svakom trenutku: Ustav. A Ustav proklamuje upravo konsenzus tri naroda.

A u čemu leži kritika Kecmanovićevih “nacionalističkih opservacija”? U bezrezervnoj netrpeljivosti i primitivnom vrijeđanju u stilu: “nemoralni čovjek, lažov, stari slugan, gospodski castor, čovjek koji je nisko pao, podržavalac jugofašizma, podmukao, nesoj...”

Kljujić već godinama gradi karijeru isključivo na progonu svih koji rat ne vide njegovim i čaršijskim očima, ne bi li, poput Gradimira Gojera, još koju godinu duže trajao, a nigdje drugdje nego u Kotlini i na njenoj političkoj sceni.

Kecmanovićev najveći grijeh je što rat ne vidi istim očima kao Kljujić. Pa što bi ga i vidio. Niko ovdje ne vidi rat istim očima, ali raznorazni Kljujići vrebaju druge poglede i optužuju na najbrutalniji način svakog ko se usudi promišljati realnost na osnovu svojih, a ne kotlinskih uvida. I ne, nije to nikakvo prekrajanje istorije. To je samo iznošenje mišljenja u jednom liberalnom demokratskom društvu. Ili on možda upravo ono što prije svega zamjeri Kecmanoviću, a to su totalitarnost i uskogrudnost stavova, sam sprovodi u nemalom tekstu posvećenom Kecmanoviću.

Kosti na deponiji

Nije ni Esad Hećimović pošteđen uvreda. Ma kako se samo drznik usudio napraviti razgovor sa ovim srpskim nacionalistom i mrziteljem BiH? Kako samo može javno braniti tog “eksperta za terorizam Galijaševića iz Moševca”. Kako se samo Hećimović usudio da Kecmanovića ne pita ništa o Srebrenici, već unaprijed dajući odgovor, kako Kecmanoviću “zvjerstva, granatiranja, silovanja... ništa ne znače”. Dakle, kao pravi socrealistički partijski novinar Kljujić i pita i odgovara te za potrebe partije (svoje pozicije) optužuje.

Hvali se Kljujić i svojom ulogom u ratnom Sarajevu, o ne prestaje da je spominje. Hvali se kako je sve o svemu znao. Čak se hvali i kako je Aliji Izetbegoviću davao savjete. Evo sada Izetbegovića naziva i neiskrenim čovjekom, premda mu nije ispod skuta izlazio u to ratno doba. Pa, eto, kada je već bio u Sarajevu u to ratno doba, kao neka važna patriotska persona, gdje je sada, da progovori o nekim kostima na sarajevskoj deponiji smeća, a koje su, po svoj prilici, kosti ubijenih sarajevskih Srba. Ako sve o svemu zna, onda zasigurno zna ponešto i o tome, pa eto prilike da svoj patriotizam i poštovanje prema konstitutivnim narodima, živim i mrtvim, pokaže. A što ne bi pokazao, jer, za razliku od Kecmanovića, njemu “zvjerstva, ubijanja, silovanja, granatiranja” znače sve.

Mračne tajne Sarajeva

Nego, nažalost, ni drugi kritičar, bivši rektor Jusuf Mulić nema bitno drugačiji pristup Kecmanoviću. Vrijeđa ga u svakom retku, iščitavajući nam svoje viđenje Kecmanovićeve biografije. Vrijeđa i njegovu inteligenciju. Baš u maniru građanske uljudnosti. Kada neko ne misli kao ti, a ti navali, pa ga izvrijeđaj, etiketiraj i postavi na stub srama. Pa gdje su tim intelektualcima argumenti? Protuargumenti? Gdje su intelektualni, vrijednosno neutralni uvidi?

Ne može se dovijeka karijera graditi na jeftinom lokalnom patriotizmu. Ima tu, i mora tu biti, i nešto više. Ali, nažalost, nema. Drugi šute i ova dvojica ponovo šalju sliku Sarajeva kao jedne male barice u kojoj opstaju samo najglasniji opsjednuti mržnjom.

Zamislimo samo intelektualnu raspravu dvojice univerzitetskih profesora u jednoj uređenoj liberalno-demokratskoj zemlji u maniru: “Nikad neću zaboraviti šta mi je kazao moj prijatelj Uglješa Uzelac zbog velikog inzistiranja da Nenad Kecmanović uđe po slovu zakona u Predsjedništvo”.

- Pa moj Stjepane, od Kecmanovića niko nikada nije vidio nikakve fajde.” Ili recimo: “Kecmanović na Univerzitetu u Beogradu nije mogao dobiti ni mjesto asistenta i da mu nije bilo braće Karić, bio bi hljeba gladan.” E, sve sami intelektualni argumenti protiv stavova koje je Kecmanović iznio u intervjuu koji je dao Esadu Hećimoviću.

Demoni prošlosti

O ovome je i u sedmičnim novinama “Dani” pisao Vuk Bačanović. Za sarajevske uslove, veoma hrabro. Veli Bačanović da i sam može svjedočiti šikaniranju svojih roditelja u ratnom Sarajevu. Kaže on i da je to “jedna od mnogobrojnih tabu tema o kojoj će se u Sarajevu svakako morati ozbiljnije raspravljati, kada za to sazriju politički uslovi, jer to, svakako, još nisu.”

Ako se iz Sarajeva kontinuirano optužuju oni drugi, kojima nije mjesto u tom gradu, a sve pod pretpostavkom da su uslovi već odavno sazrjeli, šta još treba i koliko treba čekati da sazriju uslovi u samom Sarajevu? Po čemu bi to Sarajevo trebalo biti drugačije u osjećaju odgovornosti u odnosu na ostale? Ni po čemu. Ako je glavni grad SVIH građana BiH, onda i odgovornost prema svima njima treba biti neupitna i podjednaka. Pa i kada govorimo o demonima prošlosti. Prozivati druge za zločine, a biti vrlo tih i nečujan kada su u pitanju zločini oko nas, nije ništa drugo nego saučestvovanje u zločinu.

Evo kako zaključuje Bačanović: “U konačnici, nepobitno je da i Sarajevo krije mnoge mračne tajne i da se u njemu ispredaju mnoge dvolične nacionalističke mitologije. Pa ipak, njih se ne može kritikovati sa pozicija nacionalističke dvoličnosti, pozicije Nenada Kecmanovića.” Istina je da postoje tabui u Sarajevu i zato treba da o tome progovori intelektualno Sarajevo, ali ono, nažalost, šuti li šuti. A šteta je, velika šteta, što Bačanović nije vidio i u sarajevskoj kritici Kecmanovića ništa drugo nego upravo nacionalističku dvoličnost. Tako karakterističnu za današnje Sarajevo.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.