Dvije decenije traganja za nestalima
U junu prije 20 godina, na samitu G-7 u Lionu, kada je predsjednik SAD Bil Klinton predložio osnivanje Međunarodne komisije za nestale osobe, šanse za održiv i efikasan pokušaj pronalaženja desetina hiljada nestalih osoba iz bivše Jugoslavije - nisu bile izgledne.
Dvadeset godina kasnije integrisan sistem - koji uključuje osnivanje specifičnih institucija i donošenje adekvatnih zakona u svrhu rješavanja pitanja nestalih osoba, pristup zasnovan na vladavini zakona, uključenost porodica nestalih u proces i savremeni naučni metodi - donio je nevjerovatne rezultate.
Kada je 29. juna 1996. godine saopštenjem za medije iz Bijele kuće ozvaničeno osnivanje Međunarodne komisije za nestale osobe, na zapadnom Balkanu je bilo 40.000 nestalih i nedovoljno volje među novim predstavnicima vlasti da se rješavanju ovog pitanja posvete na objektivan i nepristrastan način. Istovremeno su se u različitim dijelovima regiona odvijali nepovezani i nekoordinisani pokušaji pronalaženja nestalih zasnovani na različitim metodologijama, a nerijetko spornim profesionalnim standardima. U tim uslovima broj identifikacija bio je mali, a napredak spor. Kao rezultat brojne porodice su godinama morale živjeti sa "dvosmislenim nestankom" bližnjih. Tim porodicama normalan, ljudski proces tugovanja ostao je zamrznut u određenom trenutku. A problem nije bio samo lični, individualni bol. Činjenica da je nestalo toliko mnogo ljudi predstavljala je prepreku vraćanju mira.
Nakon sukoba, kada se traga za velikim brojem nestalih osoba, temelji vladavine zakona stavljeni su na iskušenje. Građani s pravom dovode u pitanje kredibilitet vlasti koje ne mogu ili ne žele da utvrde šta se dogodilo sa hiljadama njihovih sugrađana te ko ne može ili ne želi da preduzme korake koji će odgovorne za nestanke dovesti pred lice pravde. Pronalaženje nestalih je pomoć preživjelima, ali i postupanje u skladu sa vladavinom zakona, pronalaženje nestalih je direktno vezano za privođenje počinilaca pred lice pravde, pronalaženje nestalih je sprečavanje svakog pokušaja da budu zataškani zločini ili negirano ono što se dogodilo. Skrivene grobnice su mjesta zločina. U njima se nalaze dokazi koji se mogu upotrijebiti u sudskim procesima. Proces pronalaženja nestalih pomaže građanima da ostvare pravo na istinu, pravdu i reparacije. To se ne odnosi samo na građane čiji su bližnji nestali. To se odnosi na sve građane, jer sve dok je ijednom čovjeku uskraćena pravda, ona je uskraćena svima.
Prema domaćim i međunarodnim zakonima, preživjele žrtve imaju pravo da saznaju istinu o tome šta se dogodilo sa njihovim nestalim članovima porodice. Vlasti ne mogu birati da li će podržati pokušaje pronalaženja nestalih - oni imaju obavezu da podrže te napore. Policija, pravosudni organi i drugi - od opštinskih službenika do šefova vlade - imaju jasnu obavezu da podrže porodice nestalih. A ta podrška ne smije ostati na izražavanju saučešća.
U BiH danas imamo stotine nerealizovanih sudskih naloga koji se odnose na slučajeve nestalih osoba. Vlasti moraju odvojiti resurse i radnike kako bi ti slučajevi bili riješeni. Nije to tek administrativni problem koji treba riješiti - radi se o planu vraćanja i održavanja pravde u ovoj zemlji.
U oktobru 2004. godine Parlamentarna skupština BiH usvojila je Zakon o nestalim osobama. Taj zakon, između ostalog, nadležne obavezuje da u roku od godinu osnuju fond za podršku porodicama nestalih osoba, putem kojeg će biti pružana finansijska pomoć preživjelim žrtvama, među kojima je mnogo onih koji spadaju u najranjivije kategorije društva. Dvanaest godina nakon usvajanja zakona, fond još nije osnovan.
Tokom protekla dva desetljeća, više od 70 procenata nestalih u regionu su pronađeni i identifikovani. Da bi pronašle i identifikovale preostalih 12.000 nestalih osoba, vlade su dužne:
• obezbijediti da porodice nestalih - bez obzira na etničko, vjersko ili nacionalno porijeklo i bez obzira na njihovu ulogu u sukobu - imaju jednako pravo na istinu, pravdu i reparacije, što podrazumijeva donošenje i sprovođenje relevantnih zakona;
• kreirati centralnu, verifikovanu evidenciju osoba nestalih u sukobima u regionu - što znači da države moraju završiti svoje evidencije i kreirati regionalnu listu: na taj način će se doći do pravih brojeva i obezbijediti prava preživjelima;
• ubrzati istrage i sudske procese u vezi sa slučajevima nestalih osoba: ti slučajevi se odnose na nepravdu počinjenu u prošlosti, ali isto tako - što je veoma važno - na pravdu u sadašnjosti;
• riješiti pitanje pogrešnih identifikacija (što se posebno odnosi na BiH, Hrvatsku i Kosovo, gdje se u mrtvačnicama nalazi veliki broj neidentifikovanih posmrtnih ostataka).
Ispunjavanjem ovog plana pomoći ćemo desetinama hiljada građana da prošlost ostave iza sebe i ponovo izgrade svoj život.
Ketrin Bomberger, generalni direktor Međunarodne komisije za nestale osobe (ICMP)
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
