Država da, ali čovjek i ne za čovjeka

Jutros, dok je Vladika Grigorije, u mantiji i sa vladičanskim šeširom išao prema mostarskoj medresi, nije bilo kamera Federalne televizije da to snime. Ni Oca Radivoja Krulja nisu snimili, bio je s njim. Na stranu što mene nisu snimili, jer i ja sam išao s njima. Vladika voli čitati ono što napišem, pa rekoh sebi, zašto ja ne bih poslušao ono što će Vladika u Medresi reći? Obraća se čovjek muslimanima, ljudima kao što smo nas trojica, Božjim kreacijama ništa manje vrijednim nego nas tri, njih dva duhovnika i ja - težak grešnik. Prvo što bi začudilo "zagovarače suživota" s Federalne TV, bio bi način na koji se muslimani onog što u Sarajevu zovu "Istočni Mostar", obraćaju Vladici. Neko kaže "Dobar dan Vladiko". A neko i "Pomaže Bog", iako mu to nije u muslimanskom "adetu". Čudno, prečudno, previše čudno za Federalnu TV i kolažni program za SDP Bošnjake i pokoju "murtad" ulizicu iz "oaze multikulture", iz Grada nad Gradovima, stolnog grada Federalne i Državne TV, iz multikultivatora Bosne, iz Sarajeva..

Čudo u medresi

Ispred medrese nas dočeka Efendija, poznam ga iz viđenja. Vidjeh da ga Vladika i Paroh znaju bolje od mene. Uvedoše nas u salu. Kad uđosmo u salu medrese, dočekaše nas srednjoškolci. Dječaci i djevojčice. Sjedoh i rastužih se malo. Prisjetih se svog djetinjstva, svih onih divnih sunčanih sati koje su mi oteli apostoli samoupravnog socijalizma, ispirači mozga tipa partijskog pjesnika Miše Marića i ponekog narodnog heroja - parazita još od II svjetskog rata, nekog tipa poput Jure Galića. Pomislih kako bih dao dane za te sate koje sam proveo čekajući da polupjesnik ili sumnjiv "ratni heroj" završi s modrenjem mladih vratova željnih proljetnog sunca i držanja za ruku. I ljubljenja, naravno. Ko će meni vratiti te sate? Mišo Marić? Neće, na tome je izgradio karijeru soc - pjesnika. Jure Galić, prvoborac iz 1945.? Kažu da je barut omirisao tek na svadbi, poslije rata. Neće ni on, herojski nam je sate nečijeg djetinjstva a meni mladost u ratu. Borio se, čini se, da bih se ja i vi morali boriti.

Libanke, u majke najljepše...

Pospano sjedoh, spreman na okovratno plavilo i mišlju na protraćenih stotine sati stotina mladih duša koje na sunčan dan moraju slušati sveštenike. Efendija kao efendija, ima uvod kao efendija, a kako bi drugojače? I profesor - moderator za kojeg osnovano sumnjam da je musliman, jer predaje u medresi, reče nešto. Pa Vladika uze riječ. Nazva "Selam alejkum", što me malo pomjeri iz komunističko - daviteljskih razmišljanja i, da ne lažem, malo me i uspaniči. Pa se sjetih hrišćana i kršćana iz Libana, onih koji su dolazili u Međugorje dok sam u jednom žešćem nedostatku para, radio za izvjesnog Irca koji se bavio nekretninama. Ljudi moji, što su te Libanke lijepe...!!! Kunem se da ljepših i profinjenijih žena u životu nisam vidio. Da nisam bio oženjen, otišao bih s nekom od njih, bih, neka me ovaj kompjuter sprži dok ovo pišem ako ne bih. Hm, gdje ono stadoh? Ah, da, ti hrišćani i hrišćanke iz Libana, pozdravljali su se sa "Selam elejkum", kao što Vladika pozdravi danas. Dobro je, pomislih tada. Nije Vladika prešao na islam. To je stvar jezika, ne vjere. Kad znam ja, što ne bi i Vladika znao da se tako negdje pozdravljaju i hrišćani i muslimani?

Bez Federalne i bez tenzija

Nije bilo Federalne TV da zabilježi predavanje. Meni puno novog i nije ušlo u uho, Vladika je govorio što govori za stolom i u crkvi, ni za "Jotu" drugojače. Spustio je registar i diskurs, izbjegao je riječi koje bi bile van terminologije srednjoškolaca, to je bila jedina razlika. Uspio svašta reći, o duhovnosti i Bogu, o razlici između vjere, povjerenja, uvjerenja i vjerovanja, o razlici između simbola i idola. Čak sam i ja, ovako grešan i alergičan na pridike i poduke, ponešto zapisao na računu od struje, da ne zaboravim. I odosmo i na ručak, na Efendijin trošak i na teret Islamske zajednice, na terasu restorana u dijelu grada koji u Sarajevu, Beogradu i Banjaluci, zovu "Istočni Mostar". Ja se trudim izbjeći tu terminologiju pred Vladikom i Parohom, čisto da izbjegnem predavanje o tome kako je za nas, Srbe, Mostar jedan. Šta će oni mene učit' kakav je Mostar, moliću lijepo? Tri duhovnika, profesor i grešni rab Božji Veselin, za jednim stolom, jeli su što ribu - što meso, što salatu - što supicu. Vladika nije jeo supicu, reče da nije bolestan. Pa je pio čaj. Ne rekoh ništa na to, ipak je Vladika.

Ekumenizam bez Zlatka

Dok su oni raspravljali o ekumenizmu i duhovnosti, ja sam mislio na svjetovni život i medije. I o ljudima i njihovom karakteru. Ljudi se ne mijenjaju. Ako mislimo da se neko promijenio, znači da ga nismo poznavali kako treba. Ponašanje se mijenja, karakter ne. Sjetim se i kako je Slobodan Vasković, dojučerašnji "normalan Srbin" i ponos i dika Federalne televizije, prikazivao Vladiku Grigorija sa kukastim krstom i nazivao ga pogrdnim imenima, pokazivao ga kao sinonim za nacionalizam i vjersku netrpeljivost, zvao ga španskim inkvizitorom. A Vladika je taj koji je rekao da se Karadžić i Mladić trebaju predati Hagu, za dobro vlastitog naroda, da se narodu ne nastavi suditi u svijetu i da se Srbi prestanu ucjenjivati njima. Javno rekao, srpskim medijima. Dobro, ruku na srce, shvatio sam, baš kao i vi, da je ta Televizija iščašena do te mjere da to sve bolje vide i oni kojima podilaze. Mislim da je i Zlatku Lagumdžiji jasno šta je ta TV učinila njegovom, Zlajinom liku i djelu. Pošten Srbin i Hrvat to odavno ne gledaju, sve je više poštenih Bošnjaka koji vide šta im ta TV čini i kuda ih vodi.

Vladika i priključenija

Da ne pretjerujem, ipak, moram vam reći par stvari. Vladika je poprilično netaktičan čovjek. Kad uvidi da mu neko laže, kaže "Ja ti ne vjerujem". Tad se veselnik okane ćorava posla i počne govoriti istinu. Ne može to tako, ne valja čovjeku reći da laže. Neka laže, svi to rade, zaboga! Gubi vrijeme sa onima koje svi smatraju nevažnim ljudima, kojekakvim starcima, seljacima i prosjacima, običnim i priprostim svijetom, umjesto da se druži isključivo s popovima i političarima. Postoje indicije da, ne samo da tipično nevladičanski podržava sport, njime se i bavi! Nema osjećaj za pojam "nevažni ljudi", a trebao bi, visoki je vjerski zvaničnik, možda najviši u Hercegovini (ne razumijem se baš u ostale njegovog ranga). Bezobrazno se lijepo oblači. Reći ćete, pa Vladika je, zar ne? Pa šta ako je Vladika, nije recimo... recimo... Neko ko nije Vladika. Nosi odijelo od italijanskog štofa, skrojeno po mjeri. Bezobrazno hoda bez tjelohranitelja, po Mostaru, gradu u kojem nema ulice u kojoj nije zaklan Srbin (ili neki drugi Božji rob druge vjeroispovijesti), pop ili svjetovni čovjek, što u prošlom - što u ovom zadnjem ratu. A ko je on da se ne boji? Šta se pravi hrabriji od Reisa ili Biskupa!? Oni hodaju s tjelohraniteljima. Otkud mu pravo i da se žene okreću za njim, kao da, Bože mi oprosti, i nije monah? Hoda Mostarom, onako sređen i uglađen, s tipom koji u proljeće otkine rukave košulje i tako hoda gradom, tipom koji obuče odijelo samo kad mu sude za uvredu časti. To što je taj bez rukava pisac, ne opravdava ga, ipak je on Vladika. Nekad čak i sjedne u kola tog bez rukava, u crveni ford koji izgleda kao prljav zgužvan fišek. Da, da, ne lažem vas. Znam o čemu govorim, ta košulja bez rukava i taj ford, moji su... A i šta će Vladika u Mostaru, tamo su Srbi od kojih su i Republika Srpska i Srbija već dobrano digli ruke?

Dok je para ima i drugara

Sve je manje normalnih Srba, onih po mjeri Zlatka Lagumdžije i ostalih sarajevskih zagovarača suživota po mjeri Zlatkovih Bošnjaka. Suživot nije, kako pametan čovjek reče, kad neko nekom skače po glavi u ime tolerancije. Sloboda jednog, kako često citiram, ne smije ući u slobodu drugog. A sve veći Bog našeg društva, gospodin novac, učinio je da pukne tikva između Bakira Hadžiomerovića - urednika kolažnog programa za naivne Bošnje i Slobodana Vaskovića, uzor Srbina (skoro takvog kakav je Željko Komšić Hrvat) i novinara po mjeri sarajevske čaršije. Ta dva genijalca plus Zlatko L; svaki u svom domenu, dodatno su homogenizovali narode i učinili situaciju u kojoj Vladika drži predavanje u Medresi, naizgled nemogućom. Srećom, Mostar nije Sarajevo, ne radi se u mom gradu o prostom utjerivanju svoje pameti u glavu drugih, radi se ovdje još uvijek, barem ponekad, o istinskom dijalogu i uvažavanju. Pa se sad pitam, koji je to grad - slučaj? Multietični Mostar ili jednonacionalno Sarajevo?

Doš'o i otiš'o

Da, puno se toga promijenilo u zadnje vrijeme. Vladika živi u Mostaru, već odavno. Ne koliko ja, ali dosta dugo da Srbi opet počnu sebe poštovati. Ja sam neki dan dao ostavku na članstvo u SNSD-u, "muhajem" zato i došao. Pripremili mi još bili i neku funkciju, obavezu, šta li... Ali, šta će čovjeku - piscu partija? Ionako ni na izbore ne izlazim. Ne znam ni šta ću ja partiji, doduše. Ionako kažem šta mislim i kad ne treba, ne bi politika imala nikakve koristi od mene. Ovako dobijamo i partija i ja. Blago partiji u kojoj nisam. Ali, neka, barem sam se oprao od onih koji bi me multikultivisali i sveli pod kategoriju "dobar Srbin", da ne pomisli neko da sam kao Slobodan Vasković. Slagah još i da me mogu dobit na telefon ako im nešto treba, pa razgulih o'tale.

Slobodan Vasković i suživot pred kamerama

Čemerni Slobodan je, odjednom, viđen u Srebrenici 1995., kako ustrašenom muslimanu - Bošnjaku iz Srebrenice govori šta će reći u mikrofon i kameru. Ni po' jada da je viđen, nego i snimljen. I kako se vozi na bornom autu, tromitraljeznom, i to ne novinarskom, već vojnom. Viđen je na snimku, čim se oko para (pare su, kako rekoh, bog za one koji ne vjeruju ni u šta drugo) sporječkao sa Hadžiomerovićem, svojim urednikom i urednikom ljubljenih im "60 minuta", emisijom za reket SDP-a i satanizaciju neposlušnih Srba, ponekad i Hrvata. Da podsjetimo, Vaskovića su, po riječima Federalne TV, svi koji imalo drže do sebe u RS, htjeli ubiti. Kad sam čuo da i urednica novina koje upravo čitate, Mirjana Kusmuk, hoće da ga ubije, užasnuo sam se! Ko bi podnio napad žene od 45 kila!? Čemerni Vasković. Odjednom je od "dobrog" postao "genocidni" Srbin, u roku ekspresno. Od napadanog i hrabrog borca za ljudska prava i suživot, za državu po mjeri čovjeka, do ober - četnika i velikosrpskog genocidnog fašističkog agresorskog i... i... svašta nešto. Vaskovića ne mogah nazvati, ali sam pitao Vladiku Grigorija, onog koji, baš kao Oni koji su hodali zemljom nekad, priča s prostim pukom i odrpancima, i kojeg je Vasković ukomponovao uz kukasti krst, šta misli o ovom i ovakvom Vaskoviću. Reče samo, iritantno klerosvaštanešto, "Ma, pusti, nesretnik...".

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.