Drski akademici kao Abdulah Sidran
Čitam nedavno dirljiv tekst u NIN-u o dolasku Abdulaha Sidrana u Novi Sad i Beograd. Potpisnik teksta Sava Dautović sa puno odmjerenosti i prijateljske naklonosti piše o ovome hvaljenome i osporavanome bosanskome piscu, koji je u posjet stigao iz malog mjesta pokraj Goražda, nakon godina nedolaska.
Susret prijatelja, prizivanje u sjećanje zajedničkih druženja. Jednome od njih su išli zajedno u posjetu, ali i u posljednji oproštaj. Za susret sa drugim prijateljem bilo je suviše kasno, otišao je. Piše o tome Dautović, ali piše i Sidran u svome dojmljivom tekstu u sedmičnom magazinu "Global".
I još će čitalac pomisliti što se ima pisati o nekome posve privatnom susretu starih prijatelja poslije mnogo godina šutnje. Ima, i te kako ima. U ovoj zemlji u kojoj bi mnogi borci za građansku BiH voljeli da nikada ne dođe do suradnje i pomirenja u ovom dijelu svijeta, a posebno sa Srbijom ili ne daj Bože Republikom Srpskom!
Da je to tako, evo samo jedne ilustracije. U sedmičnom magazinu "Dani" povodom akademikovog posjeta Srbiji osvanula je fotomontaža u kojoj je on predstavljen kao dražesna spremačica sa toalet papirom. Ovo je trebalo izazvati reakciju smijeha, jer je Sidran izjavio da je otišao iz Sarajeva zbog, između ostalog, mentalne higijene. To je dovoljan razlog da ga ugledamo u karikaturalnom prikazu i pročitamo propratni, iz NIN-a preuzeti tekst u kojemu se u prvoj rečenici opisuje razlog njegova dolaska. Posjet prijatelju na umoru. Sasvim su u pravu sarajevski intelektualci kada su prije nekoliko dana napisali peticiju, objavljenu u dnevnoj novini "Avaz", da se napokon zaustavi govor mržnje u medijima. Potpisnici su izrazili svoju bojazan i zabrinutost što u ovoj zemlji u medijskom prostoru ništa više nije sveto i vrijedno ljudskog dostojanstva. I izgleda da nije. Ili je ovdje ipak u pitanju samo sloboda medija, koja, znamo to već, ne smije ni na koji način biti dovedena u pitanje, jer bi to značilo ugrožavanje "ono malo hrabrih koji su se odvažili suprotstaviti svim negativnostima ovdje"?
Ne dešava se ovo prvi put Sidranu. Bilo je prije i pravih poziva na linč. Nije on niti jedini akademik kojemu se medijska građanska scena izruguje. Našlo se hrabrih pera koji su ugledne intelektualce predstavljali kao budale, lažove, kleronacionaliste i kolaboracioniste bez trunke morala, pohlepnike za novcem, plagijatore, korumpiranu ološ, itd. Autori ovih kvalifikacija pritom jedva da išta znaju o djelu onih kojima se bave. Doduše, oni ne pišu o njihovom poslu nego naprosto o njima. E, da je sreće pa da se u našim novinama ili na televizijama mogu pratiti stručne polemike. Da je više dijaloga i učenih polemika, sve bi manje bilo čuđenja pred "salonskim" jezicima koji vode računa o uviđavnosti, argumentaciji i istraživačkome radu.
No vratimo se razlogu zbog kojega je Sidran anatemiziran. Bilo je to povodom njegovog nesuđenog susreta sa omraženim Kusturicom, a bez kojega slobodarske novine ne bi mogle opstati da ga barem jednom mjesečno po nečemu ne spomenu. Naravno, ne po njegovim filmskim uspjesima već pikanterijama iz privatnog života ili političkim opredjeljenjima. Razni čuvari takozvane građanske kulture spremni su na svaki način osuditi bilo koje uspostavljanje komunikacije između utjecajnih ljudi sa ovih, ratom ojađenih, prostora. Spremni su oni i na najstrašnije osude, baš kao da su pomiješali uloge. Zamjeraju nacionalistima što su nacionalisti šireći i sami šovinističku netrpeljivost. Tako su osudili i Sidrana da "prlja obraz, čast, moral..." jer postoji mogućnost da ponovo surađuje sa Kusturicom. Dakle, uspostavljanje suradnje sa vrhunskim i u svijetu priznatim redateljem je nešto nemoralno.
Ali, veli Sidran o tim moralnim čistuncima i njihovom sluđivanju naroda: "Ne može čovjek biti pametan. S jedne strane neuki narod, sa druge teški prefriganci, hulje i reketaši, sa kojima je najbolje ne imati posla... Oni imaju jedan veliki problem i tu im niko ne može pomoći. Jasno je da niko od njih neće određivati moj značaj i moje mjesto u istoriji naše kulture". Srećom.
I tako piše on u NIN-u, piše u "Globalu", u "Glasu", "Avazu", piše na svoj nenadmašan način, o susretima velikih i običnih ljudi, o onome što se dogodilo i što se nije moglo dogoditi, a tamo, na mjestima koja bi trebala biti rasadnici ovakvih primjera u kojima dobro nadvladava zlo i netrpeljivost, e tamo toga nažalost nema. Tamo gdje bi ovakve priče trebale izlaziti u nastavcima izlaze osude ovakvih priča. Umjesto ovakvih beskrajno dragocjenih iskrica, koje navještaju neke nove priče i susrete bez jezika mržnje i prijezira, na tim tamo građanskim mjestima se gomilaju zgražavanja, izrugivanja, izbezumljivanja naroda i veličanja uličnih vrijednosti, pseudomoralna prosuđivanja svega i svakoga, retorička smaknuća… Najbolje to zna Sidran reći: "U takvom društvu mi se ne služimo istim jezicima. Tamo gdje ja upotrebljavam pridjev, on upotrebljava pištolj!"
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
