Doslovna primjena, a ne promjena

Dejtonski sporazum došao je kao “dar božji”, u stvari kao dar američke administracije, uz djelimičnu podršku Evropske unije i velikih sila, i uz pristanak - makar i formalno - svih triju sukobljenih strana (Srbi, Hrvati i Bošnjaci). Prvi put u svojoj istoriji BiH je postala država triju konstitutivnih naroda (Srba, Hrvata i Bošnjaka) i svih ostalih naroda koji na tom prostoru žive. Istina, ona je u nekim fazama svoga razvoja bila država, ali je uvijek bila nekome potčinjena i vazalska.

U BiH vođen je tipičan građanski rat, sa drugim primjesama. Bio je to rat “svih protiv svih” (Bošnjaci i Hrvati protiv Srba, Hrvati i Bošnjaci između sebe, Bošnjaci protiv Bošnjaka itd.). Taj nesrećni sukob bio je primjer opšte konfuzije, mržnje i nesloge među konstitutivnim narodima, iako je svima jasno da su ti narodi upućeni jedni na druge, da žive i da će živjeti i dalje jedni sa drugima ili jedni pored drugih. Na sve tri strane poginulo je oko 100.000 ljudi, pa je “pružena ruka” Dejtonskog sporazuma bila spas za sve.

Na mirovnoj konferenciji u Dejtonu izrađen je i donesen Opšti okvirni sporazum za mir u BiH, političko-pravni dokument, koji je u praksi prihvaćen i pod nazivom Dejtonski sporazum. On sadrži jedanaest aneksa, od kojih je najznačajniji Aneks 4 - Ustav BiH. Zna se da se ovakvi sporazumi ne mogu mijenjati već se moraju primjenjivati, u skladu sa pravnim pravilom: Pacta sunt servanda. Tvorci sporazuma ostavili su mogućnost revizije (izmjena i dopuna) samo u vezi sa Aneksom 4 - Ustav BiH. Neki bošnjački predstavnici i dio međunarodne zajednice, nezadovoljni dejtonskim rješenjima, traže izmjene Ustava - legalno ili ilegalno. I ovih dana Evropska unija “daje zadatke” BiH da, između ostalog, izvrši promjene Ustava. Republika Srpska nema ništa protiv promjene Ustava, ali samo u skladu sa članom 10 Ustava BiH, kojim je propisano donošenje odluke dvotrećinskom većinom, a to znači i uz saglasnost Republike Srpske. Iz toga se jasno vidi da se Ustav može mijenjati opštom saglasnošću sva tri konstitutivna naroda, a ne nametanjem od bilo koga iz zemlje i inostranstva, primjenom i lošim tumačenjem pojma duh zakona. Pozivajući se na duh zakona, sarajevski politički establišment zloupotrebljava pravni institut duha i slova zakona i Ustava. Duh zakona ili Ustava ne podrazumijeva stvaranje novih normi u zakonima ili Ustavu, kako to neki žele i tumače, već je duh zakona metodološki put i način pronalaženja najboljeg provedbenog rješenja neke ustavne ili zakonske norme - slova zakona.

Nije malo

Dejtonska tvorevina BiH, sa dva entiteta - Republikom Srpskom i FBiH, i vladavinom tri konstitutivna naroda, traje već četvrtinu vijeka (dvadeset pet godina), što nije malo i što govori o tome da je Dejtonski sporazum dobar model državnog uređenja, primjeren za BiH, i da taj model ne treba, barem zasad, mijenjati, već ga treba primjenjivati.

Potrebom promjene Ustava i reformom u BiH bavila se i Venecijanska komisija, kao organ za pravo i demokratiju Evropske unije, 2005. i 2012. godine. Stav Komisije iznesen je 2005. u dokumentu, u kojem se konstatuje da je nepotrebno, čak i nemoguće, održavanje “Dejtona dva”. A što se tiče Ustava i reformi, Komisija konstatuje da se mora preurediti kantonalno uređenje u FBiH i da bi u nekom budućem vremenu u BiH trebalo donijeti novi Ustav konsenzusom Bošnjaka, Srba i Hrvata, ali da taj trenutak još nije došao. Do tada se postojeći Ustav i Dejtonski sporazum u cjelini moraju primjenjivati.

Nije bilo lako doći do dejtonskog rješenja, jer su sve strane u sukobu željele ostvariti svoju viziju državnog uređenja, među kojima su se isticali modeli unitarne i decentralizovane države. Nekako uporedo sa početkom rata počelo je i traganje za razrješenjem bosanskohercegovačkog čvora. Prvi pokušaji pronalaženja rješenja potekli su iz Londona i Lisabona, kada je diplomata Žoze Kutiljero predložio mirovni plan za BiH, koji su prihvatili predstavnici sva tri konstitutivna naroda. Međutim, samo nekoliko dana kasnije vodeći bošnjački političar opozvao je svoj potpis, nakon čega je došlo do rata. Da je bilo političke kulture, volje i mudrosti, mogao se problem riješiti već tada i rat bi bio okončan. Nastavljeni su napori za rješenje sukoba, pa je predloženo više planova, kao što su Oven-Stoltenbergov, Vens-Ovenov, plan Kontakt grupe, Ženevski, Njujorški i konačno Dejtonski sporazum, koji je prihvaćen i potpisan. Sva predlagana rješenja, uključujući i Dejtonski sporazum, zasnivala su se na federalno-konfederalnom konceptu državnog uređenja BiH, a ne na unitarnom modelu. Neki savremeni političari ponovo i uporno nastoje da ožive unitaristički model državnog uređenja. To naprosto nije moguće, jer bi se morao rušiti Dejtonski sporazum. Dosta je sukoba i rata u BiH, treba se okrenuti mirovnom rješenju svakog pitanja, uz kompromis i uvažavanje objektivnih interesa svakog naroda.

Deset sporazuma

Kome i zašto je stalo do rušenja Dejtonskog sporazuma i Ustava kada se zna da je Dejtonski sporazum jedan od najuspješnijih međunarodnih sporazuma u svijetu? Na vrlo uticajnom američkom sajtu u Čikagu piše da Dejtonski sporazum spada među deset najuspješnijih mirovnih sporazuma u savremenoj istoriji, pored sporazuma o miru između Izraela i Egipta (1979), sporazuma u El Salvadoru (1992), sporazuma u Južnoj Africi (1993), sporazuma u Gvatemali (1996), sporazuma u Takidžistanu (1997), sporazuma u Sjevernoj Irskoj (1998), te sporazuma u Novoj Gvineji, Liberiji i Nepalu.

Sporazum u Dejtonu pisali su ugledni pravnici i politikolozi. Mogli su oni napisati formalnopravno bolji ustav, ali su se odlučili da pišu ustav koji će biti provodiv u BiH. Znali su oni da je ustav obični list papira ako se ne primjenjuje. Zato je dejtonski Ustav “živ”, i pored toga što su ga međunarodni predstavnici - posebno visoki predstavnici - obilato devastirali. Mogu ljudi i institucije biti nezadovoljni nekim ustavnim rješenjima, ali se ona ne smiju rješavati nametanjem (oktroisanjem) na štetu drugih; moraju se svesti u ustavnu proceduru. Čini se da nekim odredbama Ustava nije zadovoljan nijedan od tri konstitutivna naroda, jer nisu dobili sve što su željeli, ali treba priznati da nisu ni izgubili, jer predviđenim nadležnostima mogu zaštititi svoj identitet i istorijske vrijednosti.

Zato treba da uputimo snažnu poruku domaćim i međunarodnim faktorima da se okanu traženja nekih nerealnih i nepravednih rješenja i da se vrate izvornom Dejtonu, a to znači da se strogo pridržavaju Ustava BiH i entitetskih ustava. Svaka teritorijalna jedinica treba da se drži svojih nadležnosti, a pravosuđe da radi po pravu i pravdi, jednako za sve. I na koncu, treba da se eliminiše strani faktor. Uvjeren sam da će nam tada svima biti bolje.

Rajko Kuzmanović, predsjednik Akademije nauka i umjetnosti Republike Srpske

(Povodom 25. godišnjice potpisivanja Dejtonskog sporazuma, “Glas Srpske” objavljuje autorske tekstove istaknutih intelektualaca iz Srpske i regiona u kojima oni iznose stavove o trenutnom položaju Srpske i BiH i predviđaju događaje u narednom periodu)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.