Događaj u Matičanu

 Dva njihova starija brata ubile su ustaše u junu četrdeset druge kad su poklali još 43 seljana, a selo spalili; blago odagnali, posjekli šljive, jabuke i kruške - sve od čega se u tom graničarskom kraju vijekovima sirotovalo. Brata, koji je samo to ljeto proveo u spaljenom Plandištu, kao ratno siroče uzeše na školovanje, kasnije i u vojnu akademiju. Nedugo iza njegovog odlaska, Milici umrije majka, od tuge najviše, može se svisnuti od tuge, može. Milica osta sama u kamenom, šibljem natkrivenom podrumu nekadašnje kuće.

Samohrano siroče

Pripazi je prva susjeda, majčina nerazdvojna drugarica iz djetinjstva. Takvo drugarstvo u ovom kraju cijenilo se više od sestrinstva. Brzo je rasla Milica, činilo se samo uvis. S tankim nogama, uskim, nježnim prsima, ovećim nosom, nikom nije ni mogla zapeti za oko. A malo se ko u Plandište i vraćao. Tako ostade neudata i neljubljena. Kako se istezala uvis, jednako se i saginjala do crne zemlje, radeći kao odrastao, zdrav i jak čovjek. Rasle su joj i ruke, naročito dlanovi i prsti, bubrili od tvrdih žuljeva, udaraca i posjekotina. Ali Milica među prvima zasija njivu, prve godine jednu, pa onda sve jednu po jednu; prva obra plodove i smjesti ih u podrum u kojem je na zrnevlju pšenice i spavala. Kao samohrano ratno žensko siroče, mimoiđe je i obavezni otkup žita, a iz saveza boraca oslobodilačkog rata, odvezaše ispred njenog podruma i kravu muzaru. Mlatila je mlijeko da dobije maslac, gazila Koranu i u selu s druge strane prodavala prikupljeno, a strpljivo skupljala poratne dinare. Čudom su se ljudi čudili tom dugačkom, nosatom ženskom djetetu koje niko ničemu nije naučio, a koje zna sve - i okopati i iskopati, zamijesiti kruh i usiriti sir. Počeše joj dolaziti i priticati u pomoć i ljudi koji su se vraćali iz ukinutih ratnih jedinica u kojima su godine rata proveli kao obični borci. Ali njih je u selu bilo malo i najčešće su svi bili ratni invalidi i teški bolesnici, ali i drugovi njenog poginulog oca. Izgleda, jedina je sreća u nesreći što zlo brzo prođe i odjednom se začudimo kako su nam u zlu djeca mogla da odrastu. A mogla su, odrastaju i danas. Milica je istovremeno stasala i kao vrijedan čovjek, što nije svakom dano. Ona nije stizala da tuguje, lijegala je kasno, a ustajala rano. Iz Grgo šuma, za samo dvije godine, nad podrumom se složiše i slegoše mirisna brvna, a nad njima zacrveni krov. Ostalo se polako slagalo dugi niz narednih godina. Brat završi vojnu akademiju, ostade da napreduje kao oficir, činilo se, omiljene JNA, oženi se i zaima djecu. Sjeti se da ima i sestru, samotno, neljubljeno ružno pače. Njegovoj djeci ona postade i baka i stric, i tetka i djed, bila im je sav rod koji nisu imali, a oni njoj sve što je imala.

Bijeg

"Oluja" je, kao što bi i jak zemljotres, začas u nepovrat bacila sav Miličin život. Među olujnim bojovnicima bio je i Mario, njen bratić, mili njen dječak, koji je u Zagrebu živio s majkom, nakon što su odmah početkom rata ubili njegovog oca, njenog jedinog brata. Svi putevi, brda i proplanci, sva polja, šumarci i izvori po kojima joj je noga tražila utjehu za dušu, nisu mogli da je smire. Kupljenje gljiva i branje ljekovitih trava i čajeva bio je samo bijeg i njeno vidljivo i sve brže propadanje u nesanicu.

Na pašnjaku Matičane, gljiva je bilo malo i rijetko kad. Na jednom zelenijem dijelu ledine, nakon dužeg hodanja, Milica ugleda bijeli polukrug mladih pečuraka. Obradova se i sagnu da ih pokupi. Kad podiže glavu, spazi psa koji juri prema njoj i dok je udahnula on je već stajao pred njom. Zadihan, s isplaženim jezikom, šarplaninac. Ona se užasnu, pas je istog časa mogao skočiti na nju i rastrgati je. Ali, neopažen, s leđa joj priđe i mladić od svojih dvadesetak godina. Na njemu prvo zapazi vojnu maskirnu uniformu kakvu su tih ratnih godina voljeli da nose mladi. Na sebi, gore, nije imao ništa, a u ruci je nosio potkošulju. "Što sam se prepala, umrla sam od straha", reče Milica. "Zašto to bereš?", upita je mladić. "Kuvam ih, ili pečem, vrlo su ukusne, jesi li kad jeo?" "Ja tebe pitam šta ćeš ti na mojoj zemlji, to te pitam?" "A, to... pa, ja ne činim nikakvu štetu, zemlja nije zasijana..." "Ali moja je to zemlja, čuješ li, moja... a ti si srpska, vidi ti se po..." "Reci mi, molim te, po čemu se to vidi, po čemu?" "Naše žene nikad ne izlaze iz kuće same..." "A, je li i Matičane srpsko selo, mislim, to, Matičane, srpska je riječ..." Mladić zviznu kroz prste kratko i oštro. Od prve kuće dotrčaše još tri dječaka, kad se približiše vidjelo se da su nešto mlađi od ovoga. U isti mah iz obližnjih grmova, u kojima su bili sakriveni, izleti još desetak dječaka, uzrasta od deset, dvanaest godina.

Kad se sabraše, brzo i spretno, poredaše se oko mladića, sigurno svog vođe, koji ih je vježbao i pripremao za nešto. Milica pomisli kako bi odmah morala pobjeći, ali ostade stojeći, uplašena. Kao po dogovoru, dječaci počeše da se skidaju. Neki su i došli samo u gaćicama, skinuše i njih. Neki na sebi zadržaše potkošulje i majice, ali donjim dijelom tijela ostadoše goli. Milica se sjeti scene iz nekog italijanskog filma koji je davne jedne zime gledala kod brata u Zagrebu. Grupa mafioza, na gradskom trgu, usred bijela dana opkoljava neku djevojku. Zažmirila je i upitala brata je li to prošlo. Ali sada, ona je u godinama, i ispaćen je život, to je nemoguće....

Dječaci počeše da se diraju za svoje k......e, navlače ih i potežu. Jedan, najmanji, zatrese njime, treskajući skače i ceri se, dok se ostali grohotom smiju njegovom tako uspješnom izvođenju. Njoj nerazumljivim jezikom govore nešto što ona doživljava kao porugu i prijetnju. "A, odakle si ti", upita je mladić. "Ja sam izbjeglica, ovdje sam s mužem, on ne može da hoda, bolestan je..." "A kako ti je ime?" "Ime mi je Begzada", sjeti se žene koja joj je godinama u selu preko Korane prodavala maslac. "Begzada mi je ime", ponovi uvjerljivije. "Ti si, znači, muslimanka. Pa kad si muslimanka zašto braniš Srbe. A Matičane su, da znaš, srpsko selo još samo na papiru, čuješ li?" "Nikoga ja ne branim, pitala sam, tako..." Dječaci se uhvatiše za ruke, zaigraše i trčeći počeše da skaču u krugu. Golima, tresu se njihove p...e i to kod njih izaziva neobuzdani smijeh i sve brže pokrete. Milica koraknu unazad i potrča, a onda naglo stade da se uvjeri jure li za njom. Dječaci jednako skaču, vrište, upućuju prema njoj pokrete od šake do lakta... Jedan se izdvoji, sustiže je i nogama zatabana ispred nje, što je jače i brže mogao, uživajući u njenoj zaprepaštenosti. Idući mirno, krupnim korakom, sustiže ih onaj glavni. "Jesi li ti čula za OVK?" "Nisam, ne..." "E, sad ćeš znati, pročitaj to kad dođeš u Objekat, piše i na srpskom". Milica uze papir i spusti ga u korpicu s nekoliko pečuraka. Dječaci, kao da se ništa nije dogodilo, okrenuše se i mirno uputiše kućama. Milica potrča i posrnu, pade na krhotinu odbačene flaše. Osjeti nesnosnu bol i vidje kako joj cjevanicu kvasi krv. Nalazila se iznad gradskog kanala, preko kojeg je morala preći. Nekad, davno, bila je to jedna od četiri bistre rječice na kojima je bio sagrađen Dragutinov grad.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.