Dobrovoljci loše volje i homofilni islamofobi

Dobrovoljačka ulica je jedna od ulica koja je u ratu u BiH ostala bez imena i dobila novo. Ostala je i Nemanjina, pa postala "Čekaluša", po jednom sokaku u istoj kasabi, valjda pri prelazu iz nemaštine u čekanje. Eh, ta pusta, posna, rosna, bosa i prkosna umjetnost čekanja boljih vremena za "ćaršiju" i gorih za njene "neprijatelje" i "agresore", opstala je uprkos prijetnjama sa istoka i zapada, novom svjetskom poretku i brzini kojom se svijet mijenja. Čekajući da Bog kazni one koje, po "ćaršijskim" mjerama treba kazniti, vrijeme prolazi. "Agresori" i "neprijatelji" razvijaju svoje privrede, grade ceste, razvijaju civilno društvo, srljaju u te Evrope i NATO-e, ne pitajući za mišljenje Bosnu prkosnu i ponosnu, čak je i ne sačekavši da se najede, obuče, obuje i krene kud i sav drugi svijet. Čeka, između ostalog, i Tursku da je povede u EU i NATO, plus se još i ne pita kako to da Turska još nije ni u EU ni u NATO-u. Iskreno, ni ja ne volim ni taj NATO ni tu EU, ali mene, baš kao ni tu Bosnu, da prostiš, niko ništa i ne pita. Naravno da me ne pita, da imam pameti sad ne bih bio pisac u Hercegovini već u Francuskoj, pušio bih lulu i značajno klimao glavom na promocijama, imao svog vozača i od izdavača unaprijed isplaniran dan, da se ne moram prisjećati šta sam sve i kad zaboravio uraditi. Hm, i ja sam sebe kad počnem pitati, zabrinem se. Tada je više vjerovatnoće da ću od svog pogrešnog odgovora napraviti pogrešnu odluku i povući pogrešan potez. Ljubo Bešlić, mostarski gradonačelnik, našao je formulu uspjeha. On se vodi parolom "Ko ne radi, taj ne griješi". Vazda čovjek dobar, niko mu pera ne može odbit'. Kako tako može nešto loše uraditi? Kako iko čovjeka može optužiti za ono što nije uradio?

Ulica loše volje

Te davne 1992. godine, Dobrovoljačka ulica je bila puna ljudi loše volje. Jednih koji su htjeli sačuvati živu glavu, a drugih koji su im je htjeli skinuti. Moram priznati da su ovi drugi bili nešto bolje volje i nešto uspješniji. Desetine regruta iz kasarne u kojoj sam služio vojsku pobijeno je na pravdi Boga, "bigajri hak", što bi rekli gdje živim. Kako rekoh ranije, pođoh u vojsku prije fakulteta, pa nisam zaglavio u toj koloni i nisam zadovoljio čaršijsku želju za krvlju i mukom drugih. Nije moja mater bila na dvadesetogodišnjici smrti te dječurlije, već druge matere, što je i dalje loše. Ničija mater ne bi mrijela prije svoga djeteta, da se ja pitam. Strašno je i to što se na ulici, nasuprot materama pobijenih regruta, našla i grupa ratnih ostataka koja je vikala, psovala, i već po čaršijskom običaju iz te 1992. godine, tužila i sudila, spremna da bije i ubije. Nažalost, da se policija nije ispriječila, bilo bi i toga, na to je sve ličilo. Kao u Andrićevoj "Travničkoj hronici", možda najboljem i najjačem što je napisao, "ćaršija" je ustala iz vjekovne učmalosti, prekinula čekanje i čibučenje, i ustala okusiti krv. Čaršiju, na svu sreću, čine i ljudi kojima vrijeme čini svoje. Nije zvanično Sarajevo, po starom običaju, osudilo bošnjačko divljaštvo kao što osuđuje srpsko i hrvatsko, ali je pred ovim prizorom čaršija, ipak, malo ustuknula. Našao se čak i poneki borac Armije RBiH da kaže da to nije u redu, da to ne valja, valjda se sjetivši kako Bošnjaci u toj "mrskoj" RS mogu posjetiti mjesta smrti svojih bližnjih poginulih malo ili puno poslije regruta iz Dobrovoljačke ulice. Uz svu inertnost, u pauzama čibučenja i čekanja ratne odštete, humanitarne pomoći, ulaska u EU i bezviznog režima, čovjek u 20 godina ponešto i zaključi. Možda da tolika mržnja prema tuđim živima i mrtvima nema toliko smisla? Možda su naučili da mater ne mora biti sretna ako joj ta slavna Armija RBiH, makar bila u farmerkama i patikama i svirala nekad harmoniku po svadbama, gola i bosa, posna i rosna, ubije dijete? Možda čaršija shvata da je loše odlučivati za druge, između ostalog i zato što to drugi ne vole? Možda jednom i zvanično Sarajevo shvati da ih držanje Turske za suknju i podsuknju udaljava od vlastitih naroda i od susjedstva i komšiluka? Hm, pretjerah. Ponese me talas nade, pa počeh zamišljati nemoguće. Ah, šta ćete, od tih knjiga koje sam napisao, barem tri se mogu provući kao "SF", to jest kao naučna fantastika.

S čaršijom na kafi

Čaršija, pogotovo u tako velikoj kasabi kakva je sarajevska, ne može se pozvati na kafu pa da se "šnjom" popriča. Ne može ni iznjedriti genija a da isti ne pobjegne glavom bez obzira. Ljubitelji čaršije koji bi veličali čaršiju a da to ne zvuči idiotski, tada se moraju uvesti, iz Srbije, Crne Gore, Podrinja, Hercegovine, Francuske, Amerike... Kusturica je, na primjer, daleko od svoje čaršije, poznatiji i od Sarajeva, ali je ostao Abdulah Sidran, ispičutura iz Podrinja, da sebi pripiše dio onoga što je Kusturica uradio, usput pišući uglavnom nesvarljive i polusvarljive predstave i pjesmuljke. Gradimir Gojer, Hercegovac, nedavno je otkrio razlog zbog kojeg njegova predstava "Husrev beg" nije postavljena. Siromašan duhom kakav jest, u nemogućnosti da prizna nedostatak talenta, za nepostavljanje svoje predstave optužio je, nećete vjerovati, homoseksualce koji mrze muslimane! Marko Vešović, Crnogorac, izjavio je da je država u kojoj je do neki dan primao pet do sedam hiljada maraka mjesečno i na kojoj je sagradio zaplotnjačku karijeru, g... od države! Da, izvjesna materija koja se ne jede i ne spominje u javnom diskursu. Intervju je na internetu, dostupan, govori i kako je neka novinarka pop... na sudu. Marko Vešović i ja nismo iz istog sela, pa ne bih napisao svašta. Sarajevo bi bolje prošlo da mu je ostao Raša Karadžić umjesto Vešovića, barem ne bi bio onako neotesan. Ipak, moram čestitati novinaru koji je uspio Vešovićevo mumljanje pretvoriti u koliko-toliko suvisle riječi i rečenice. Mile Stojić je jedan od još nerazočaranih. On mudro ćuti i daje sebe prevoditi u inostranstvo, dozvoljava sebi da napiše pjesmu o "BH Telekomu" i, ne samo da ostane živ, već i dadne to, preko svoje mudro postavljene kćeri, na prevođenje u inostranstvo. Pokupi kakvu nagradu po sistemu "ti meni Goranov vijenac, ja tebi novčani poticaj od BH kulture" Mudro ćuti i vodi sebe po inostranstvima, pozove nekad i kakvo žensko koje bi volio vidjeti i voditi sa sobom, ali to nije ova priča. Elem, pametan čova, zna da u svoju okolinu Čitluka ionako nije više prispio, star je za motiku i previše prost i netalentovan za Hercegovca. Mudro zbori i Mrkonjićanin Ivan Lovrenović, malo i mudro, malo 'vako - malo 'nako. I one bosanske fratrine u Sarajevu koje nisu iz Sarajeva, što čaršiji pušu u pregrijane organe. Ali, ni njega više ne uzimaju "zaozbilje". Uglavnom, intelektualno opustjela čaršija popunjena svim i svačim, od Srbijanca Ejupa Ganića do ostalih profesionalnih i dobro uhljebljenih čaršijskih "stranaca", sve teže održava svoje plitke novovremenske mitove, čak i pred čaršijom samom. Ne kažem ja, može to još, ali sam materijal se zamorio. Inicijalne prskotine su tu, svaki udar ili dinamičko opterećenje može proširiti pukotinu i dovesti do trajne deformacije materijala, i to puno prije granice razvlačenja, tako da se Hukov dijagram može poslije toga zgužvati i baciti u korpu za papir ispod kidalice. Bože mili, šta mi bi pa ovo napisah? Nema veze, neka stoji, napisah pa napisah, šta se sad može.

Sveti Jovan Bosanski

Kolumna ima svoje zakonitosti, ne samo kodeks o pristojnosti. Zbog dužine ne mogu o Anđelini Džoli, Alanu Nuriju, brojnim subjektivnim novinarima i "umjetnicima" koji su uporni u pravljenju pite od materije koju je javno spomenuo Marko Vešović, jedan od portparola sarajevske patnje. U zadnje vrijeme slabije plaćenog, pa nesrećnog. O čovjeku bih koji je optužen za ozbiljan ratni zločin, za masovno ubijanje sa početka teksta, o bosanskom i čaršijskom generalu Jovanu Divjaku. Izjavio je Jovo nedavno: "To je bio nepotreban zločin". Zamjeri mu to čaršija, i "nepotreban" i "zločin". Hm, "nepotreban zločin" (!?). Gore od složenice "brutalna agresija". Postoje li potrebni zločini? Je li odvođenje Srba na Kazane i njihovo mučenje pa ubijanje, bio "potreban zločin"? Zatvaranje i ubijanje istih po logorima, od "Silosa" do kasarne "Viktor Bubanj", jesu li to bili potrebni zločini? Generalski podlo i srbijanski tupavo, zaboravi "tajming" kad priča o događajima. Recimo, govori kako je rekao pa vikao "ne pucajte", prethodno se popevši na neku vojnu skalameriju na točkovima. Jeste, govorio, podvikivao čak, ali kad su ubijeni već bili mrtvi, a zarobljeni vojnici i regruti bili spremno odvedeni zavezani, preliminarno izbatinani, izranjavljeni i ispljuvani, odvučeni na dalje maltretiranje, sakaćenje i smrt od Jovandekinih novih prijatelja i sarajevske čaršije. A vrhunac patetike se desio neke večeri na TV1. General Jovan Divjak je imao svoju emisiju, u serijalu "Ja biram goste". Bio sam i ja jednom gost, ali Martina, žena kojoj je bio povjeren zadatak voditelja i izbor gostiju, trudila se da u studiju budu ljudi koji različito misle. Čak su i studenti - gosti bili sa dva različita univerziteta u Mostaru. Ali, Jovandeka Divjak se nije nimalo dvoumio, pozvao je ljude koji će se složiti s njim, svoje intimne prijatelje i "fanove". Bilo je tu novinarskog, humanitarnog, sarajevskog i bosnomislećeg svijeta, po mjeri Jovandeke eks - Srbijanca i već 20 godina Bosanca mišlju i djelom. Emisiju je, kako i treba, počeo najviši po činu, u studiju i u čaršiji popularni "čika Jovo". Ah, da, u studiju bio uglavnom ženski svijet. Povremešan, ali dobrodržeći, njegovan i uhranjen, napredan i nazadan. Bilo i jedno muško, da ne misle ljudi šta ne znaju. Elem, počeo Jovo eglen (vidi rječnik turcizama). Pričao kako mu je teško biti dobar čovjek, kako je svakom danas teško biti dobar čovjek, a pogotovo toliko dobar čovjek kao on, Jovandeka što je. Onda su gošće i gost govorili kako je čika Jovo dobar čovjek. Nastavilo se u još žešćem polemičkom tonu, kako je Jovandeka još bolji čovjek nego što Jovandeka i prethodnici rekoše. Pa je onda Jova govorio kako je postao tako dobar čovjek, šta je čitao, slušao, kako je bio po operama i koncertima a ne kao druge oficirine iz mrske JNA koja ga je othranila, iškolovala i francuski naučila da špijunira za njih, a ne za Franciju. Pa, nešto mislim, nije mu loše. Tete na Knez Mihailovoj bi, ako bi im prišao, rekle: "Marš bre, džukelo matora!". Žena kojoj bi penzionisani major Jovan Divjak prišao na Terazijama rekla bi "Juh, manijak, beži bre dok nisam muža zvala, majke ti ga spalim!". Ovako, tete govore kako je fin, divan, krasan. A njemu oči suze od puste sreće. Eh, da. Samo da još nije onih mrtvih njegovih zemljaka, mlađih i boljih od njega, kojima je platio svoje blaženstvo.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.