Dobra volja i novi počeci
Decembar i januar su mjeseci slavlja, lijepih događaja koji treba da zbližavaju ljude. Naime, uvijek su zbližavali. To je vrijeme u kojemu se zaboravlja, barem nakratko sva netrpeljivost, nesuglasja ili ružne riječi. To su mjeseci novih početaka i dobre volje.
Slušam tako na centralnom dnevniku Federalnog javnog servisa vijest koju nitko ne bi mogao shvatiti, ukoliko nije slučajno gledao još nekoliko javnih servisa iz susjedstva. Naime predsjednik Srbije gospodin Tadić je prihvatio i javno objavio da će donijeti Rezoluciju protiv negiranja genocida u Srebrenici, ali vijest nije niti približno tako glasila na javnom emiteru. Naime tu je nekako smušeno prema interpretaciji urednice gospodin Tadić izjavio da Srbija ima obaveza prema BiH. Što se desilo sa dobrom voljom da informacija bude valjano prenesena? Tko se javno boji reći, ma samo prenijeti informaciju, da ima dobre volje u toj Srbiji za uspostavljanje dobrih odnosa između dviju zemalja?
Nešto malo iza toga slušamo potresni govor mitropolita dabrobosanskog Nikolaja, koji je izjavio da je sramno što nitko nije reagirao na uvrede oko smrti patrijarha Pavla, što gotovo nitko nije izjavio sućut tim povodom, što je crkveni velikodostojnik nazvan sotonom. Veli gospodin Nikolaj da je to velika uvreda za srpski narod i srpsku crkvu, ali niti da se "mogu na taj način stvarati dobri odnosi ovdje u BiH". Veli i da je mnogo razmišljao da li da dozvoli federalnim medijima da uopće prisustvuju božićnom susretu sa medijima. Nešto se ne sjećam da je Srpska pravoslavna crkva posljednjih godina i u kakvom pozitivnom kontekstu spomenuta u javnosti većeg entiteta. Zašto? Zbog ratnih veza crkve sa onima koji su ubijali, vele zagovornici vječnog diskreditiranja ove vjerske institucije. No nije li ovo opet vječno prizivanje aveti rata i jučer i danas i za deset godina pogubnije i od rata samoga? Jesu li svi oni koji se okupljaju u pravoslavnim hramovima zagovornici ubijanja? Jesu li svi oni koji se Bogu mole sa tri prsta zli i da li je njihovo vjerovanje vrijedno prijezira? O koji li tek prijezir takvo razmišljanje zaslužuje! Ali dovoljno je primijetiti što sve čovjek može pročitati i vidjeti u "građanskim medijima" o vjerskim velikodostojnicima, vjerskim institucijama, pa da mu se krv u žilama sledi. Da li je moguće da baš toliko zlo dolazi upravo odatle? Prije će biti da pravo zlo dolazi upravo iz te opsesivne potrebe da se sotoniziraju vjerske institucije i njihovi velikodostojnici, a tako i čitavi narodi.
Ali dok razmišljam o stranicama mračnih tekstova o religiji ovdje i danas, upravo se sjetih nedavnog toplog susreta pravoslavnog i katoličkih svećenika povodom izvjesnog katoličkog blagdana u Sarajevu. Ništa tim ljudima nije stajalo na putu uspostavljanja prijateljske bliskosti i srdačnog gostoprimstva. Ne postaju svećenici niti manje pravoslavni niti manje katolici zato što se tako u javnosti susreću. Naprotiv. Nema niti jedne ovdašnje religije koja bi stajala na putu tom dijalogu dobre volje. Ali ne treba biti samo vjernik pa vjerovati da topla riječ sva vrata otvara. Ovo je postulat u koji bi trebali više nego bilo tko drugi vjerovati zagovornici multikulturne BiH. One BiH u kojoj, kako oni vole reći, nema razlika i nema podvajanja. U kojoj su svi isti i svi dobrodošli. Takve BiH u kojoj nije nikakav "moralni odron", što je omiljeni izraz nekih vatrenih patriota, biti otvoren prema drugima, spokojno prelaziti entiteske granice i pronalaziti dobro u svojim sugrađanima.
Zaista što li je stajalo na putu uljudnosti u medijima? Da li je ovdje bila u pitanju samo uljudnost ili mnogo više od toga? Da, bila je tu i dobra volja na iskušenju. Dobra volja koja je ovdje najvažniji pokretač promjena. Da li to znači da svi oni koji su prešutjeli reagirati na ovaj tužni događaj za sve pravoslavce u BiH i šire uistinu nemaju dobru volju za uspostavljanjem otvorenih, stabilnih i miroljubivih odnosa? Ne izjaviti nekomu sućut zasigurno znači trajno potcrtati neprijateljstvo i netrpeljivost. To je obezvrjeđivanje i distanciranje do krajnjih granica. Kome će dobro donijeti ta nijemost u uzvišenom trenutku smrti najvišeg vjerskog velikodostojnika?
Nije li ovdje po srijedi ona ista nijemost i nerazgovijetnost u prenošenju informacije o odluci predsjednika Tadića povodom strašne srebreničke tragedije? Sutradan čitam opet u istim sarajevskim novinama samo crticu u rubrici "Vijesti" kako Srbija treba da usvoji rezoluciju o Srebrenici i drugim zločinima. Mala, nebitna informacija. Ali nije li to podjednako šturo i nerazumljivo preneseno kao i telegramska informacija u spomenutom televizijskom dnevniku o godišnjici stradanja srpskih civila u Kravici kod Bratunca. Ili još gore, kao jedva čitljiva informacija u sarajevskim građanskim dnevnim novinama na svega par redaka negdje na osmoj stranici, u kojoj ne možete ni saznati da je toga dana bila godišnjica nedužno ubijenim civilima.
U istim novinama se malo prije ove vijesti nalazi i par crtica o božićnoj Radmanovićevoj čestitki, koja se nalazi u rubrici "Vijesti", eto baš kao da je član Predsjedništva negdje otputovao, pa da javnost zna. Važnija je vijest o broju prijavljenih pritužbi nepostojećim federalnim ombudsmanima ili neko putovanje u Zvornik, nego godišnjica stradanja srpskih civila ili božićna Radmanovićeva čestitka. Nema tu više prostora za lijepe želje, a posebno ne za onu koja bi trebala da se nalazi na naslovnoj stranici u kojoj gospodin Radmanović poručuje da zajednički treba da prevaziđemo teškoće, ostvarimo razvoj, ali i osiguramo "neophodan mir i dostojanstven život sa ljudima drugih vjera i nacija na prostoru na kojem živimo". Umjesto toga masnim slovima stoji: "Ruši li Dodik Republiku Srpsku?" Eto ne prođe nijedan dan a da na naslovnoj stranici ovih novina nema neke informacije ili pitanja o Dodiku, Republici Srpskoj, referendumima, srpskim članovima raznih državnih institucija. A za lijepe riječi eto nema pa nema mjesta. Što li, Bože, pa nisu li to valjda antigrađanski mediji? Riječ je o medijima koji bi trebalo da daju jednak prostor svima: i u tuzi i u radosti i u informacijama.
Da li sa ovakvim tek usputnim crticama o dobroj volji susjeda, lijepim i ljudskim čestitkama, blagdanima koji su stoljećima krasili ove prostore, neiskazanim izrazima sućuti zbog gubitka znamenitih ljudi uistinu netko može i pomisliti govoriti o ovim medijima kao medijima kojima je stalo do dobrobiti svih građana? Dok god se tamo nalaze samo crtice ispisane sitnim slovima u dnu stranice, riječ je o malim, skučenim, zatvorenim sredinama, u kojima svaki izlet iz kotline mora biti dočekan sa mržnjom, osudom i prijezirom. Nažalost.
(Autorka je direktor Centra za kulturu dijaloga BiH)
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
