Dnevnik Živka Boroje

 Prije njih, pakete su dobijali mještani, Šiptari i Romi, koje je Crveni krst hranio kao socijalne slučajeve. Nakon strpljivog čekanja, izbjegli bi iskazivali zavist i prezir prema njima. Smatrali su da ovi "besposličari i paraziti" uzimaju ono što je svijet velikodušno namijenio njima, nakon što je neočekivano lako probudio omrazu među narodima i podstakao ih da između se ratuju. Kako počeše pristizati i prognani iz Krajine, sportske hale i zgrade kolektivnog smještaja, počeše opsjedati razne vjerske i humanitarne organizacije iz bijela svijeta.

Kamion sa suncokretima

Jednog jutra, tek što je prekoračio prag s namjerom da se na česmi u dvorištu umije, Živko Boroja ugleda kako u dvorište Objekta ulijeću dva velika žuta suncokreta. On trepnu i shvati da su suncokreti na visokom, zatvorenom kamionu sa čijih stranica se smijao i krupni natpis "Ad hominem".

"Za čovjeka", prevede poluglasno Živko, i pomisli "zar još išta ima za čovjeka, kad čovjek više nije ništa". Iz široke kabine visokog kamiona iskočiše dvojica muškaraca, obučena u ista tamnoplava odijela i bijele košulje s kratkim rukavima.

Niz prsa su im visile odvezane narandžaste kravate, kojima bi se on rado narugao, ali kad spazi da su obojica jednako i ošišani, kratko, sa pravim razdjeljkom na lijevoj strani, Živko jedva zadrža smijeh.

Pridošli začas osmotriše uokrug Objekta, onda se zagledaše u spisak koji je u rukama držao jedan od njih. Iz spiska počeše da čitaju i pogrešno izgovaraju imena smještenih u Objektu: umjesto Božić - Bozic, mjesto Kulić - Culic....Živko brzo shvati da je Sivco, vrati se i pozva dvojicu muškaraca da pomognu pri istovaru i unošenju stvari koje su, i za još koješta zaduženi, dovezli ovi tuđi ljudi. Istrča i nekoliko probuđenih dječaka i sve iz kamiona brzo se nađe u dnevnom boravku, sada najvećoj spavaonici u Objektu. Žene začas s poda pokupiše spužve, prostirke i pokrivače i složiše u uglove. Kako predmeti zauzeše središte prostorije, oko njih se začas stvori krug svih koji su u Objektu prenoćili. Jedan debeljko, šaljivčina, navuče na se duge karirane svijetle pantalone, kao da se našao nasred cirkuske šatre, poče da skakuće. Nogavice mu se vuku iza njega, on posrće, diže se ...U početku suzdržano, pognutih glava ljudi zadržavaju smijeh koji se ubrzo pretvara u grohot, prostire se po stvarima i iznad njih. Jednakom brzinom, njihov smijeh stade, još se samo mogao čuti poneki kasni odjek, prošlog, isprekidanog jecaja.

Sveska

Odjednom uozbiljeni, ljudi se zagledaše u stvari ispred njih, dozivajući u sjećanje i tražeći u hrpi na podu neke svoje halje, svoje kapute i svoje cipele. Djeca prepoznaše svoje lopte i odjuriše u dvorište. Osjećali su da je neko dalek i nepoznat išao iza njih nijemih i obeznanjenih i kupio sve što su, ne misleći na svoje, ispuštali i ostavljali iza sebe.

Među sveskama i bojicama koje je "Ad hominem" namijenio djeci, Živko spazi i nekoliko ovećih teka s tvrdim jednobojnim koricama. Ovlaš prelista jednu i odluči da je zadrži. Bilo je to sve što je uzeo. Papir u svesci bio je čist, bez linija i kockica po sebi, i kad se ukaza njegova bjelina u Živku se odazva ona pritajena želja da na njoj ostavi neki svoj trag. Dnevnik! Kao stvoreno za dnevnik! Kroz dnevnik može da prolazi sve, dnevnik te ne obavezuje, ne moraš da pišeš ono što se ne događa, jer to je najteže, pišeš ono što misliš da se događa i što bi ispričao nekom najbližem koji bi imao strpljenja da te sasluša. Odgovoran si jedino vremenu, dane upisuješ, dneve, zato i jeste dnevnik.

Od tog dana Živko će svoju svesku nositi kao nešto od čega se ni u snu ne odvaja, ušto i san može da se pohrani i sačuva kao zbilja. Sada ništa ne može proći mimo njega, mislio je, kao da je našao rješenje i spas. Sveska je prestajala biti samo stvar, a sve više svog i života onih oko sebe unosio je u stranice njenih čvrstih korica. Nosio je svuda kuda bi se kretao, kad se odmarao od nekog posla, stavljao bi je na neki panj ili kamen, sjedao na nju. Ili kad bi našao slobodno mjesto na kolektivnoj klupi u dvorištu, obično noću, uz mjesečinu, izvlačio bi je sa sjedišta i kao u zanosu unosio u nju trenutak svog života. Mogao je u svesci da precrta sve zašto bi pomislio da nije pravo, da je to napisao nekim tuđim riječima i na način koji nije isto što i njegova misao, govor i njegova istina. Kad bi misao bila nešto slično pečatu, mislio je, pritisneš i ostaviš otisak, nekad manje natopljen, ali uvijek vjeran sebi i tačan. A suvi pečat, kako se on utikuje, je li i to kopija, suva kopija suvog pečata.

Između sna i jave

Kad je dvije godine pred rat upisao studij filozofije u Zagrebu, otac mu je poklonio pisaću mašinu. Današnja kompjuterska i internetska tehnika još nije bila ovladala Plavčom, bogatim selom ispod Kapele; imali su svoju plodnu zemlju i dvore na svojoj najljepšoj uzvisini. Nesvršeni student filozofije, kad bi se našao na granici bolnih i oštrih zbivanja koja su se teško objašnjavala, imao je običaj da kaže: "Ove ne može u literaturu". Kad se zaratilo, pojačano je radio s roditeljima obične poslove u polju ili voćnjaku oko kuće, a sve je to tražilo snagu i umaralo ga; zanio bi se toliko da ne bi čuo kad ga neko zovne. Ako bi ko naišao pored njega, ne bi odmah mogao da razluči izmaštani lik iz svoje priče od osobe koja mu se obraća. Tako je Živko lebdio između sna i jave i živio u uvjerenju da je on pravi, rođeni pripovjedač i da će sve jednog dana napisati svojom rukom. Napisati nešto što niko još nije napisao. Je li to moguće kad svako ovo slovo nije moje, mislio je, davno je izmišljeno. A i ovog trenutka što mislim nije misao, misao je ono što niko još nije mislio, što sam samo ja smislio, što je novo među mislima. Dok je ovako razmišljao, kuckao je sa dva prsta na pisaćoj mašini, zbog koje se osjećao velikim očevim dužnikom u želji da mu podari svoje priče, vrpca na mašini skliznula je, a na papiru se jedva razaznavao trag metalnih, bezbojnih slova.

Prvo što je u svoju veliku svesku Živko Boroja zapisao: "Mi smo sanjali, u snu oni vole da nas zateknu, u snu baja! Sad donose da nas nahrane i obuku, sramota je u svijetu globalno hodati gologuz! Đubrići jedni. Ne vode se ratovi više kao nekad, viteški, prsa u prsa. Kad moćan osjeti da bi mu neko mogao zasmetati, bilo kako, nekad mu smetaš već samim tim što postojiš - odmah priprema gdje i šta će s onima koji su preživjeli, čime će ih nakon rata nahraniti. Nismo mi tako zli, vidite, mi se brinemo o vama, mi vas progonimo i ubijamo za vaše dobro, trebalo bi to da znate i vjerujete nam, mi smo humani, mi smo milosrdni..."

Kao nesvršeni student filozofije, Živko u svoj dnevnik zapisa i nešto toliko poznato, ono o smrtnoj kazni Tomasa Mora. "Pisao čovjek svoj san o nekom ljepšem i boljem svijetu, ali vladajući to ne mogu dozvoliti, najbolji i najljepši je svijet kojim oni i sada vladaju. I osudili Tomasa na giljotinu. Kada se Tomas penje prema mjestu gdje giljotina odrubljuje glavu, krvnik mu 'brižno' i sve po propisima pomaže.

'Hvala, mladiću, obrati mu se Tomas Mor, ja sam mogu da se popnem, a ti ćeš se pobrinuti kako da siđem...'"

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.