Dnevnik iz grada P.

Važi to koliko za globalnu ili nacionalnu recepciju neke knjige, toliko i za iskustvo svake knjige sa svakim pojedinačnim čitaocem. Ima već nekoliko godina - tri, četiri ili pet - otkad sam na zagrebačkom Sajmu knjiga kupio „Dnevnik iz grada P.” Nenada Popovića. Žanrovski je to knjiga kakvu volim: knjiga zapisa, neobaveznih eseja, crtica kako se to kaže, ali, eto, vrativši se kući završila je u uglu neke police pa sam je praktično zaboravio. I onda, početkom avgusta, spremajući se za odlazak na  more - takođe u grad P. mada ne P. iz Popovićevog naslova, ali opet oba P. pripadaju nekadašnjoj tršćanskoj „Zoni B” - i kopajući po knjigama tražeći šta da ponesem, naiđem na „Dnevnik iz grada P.” i pomislim kako sam, eto, knjigu iz Zagreba donio na istok, a sudbina će joj biti da je čitam zapadno od Zagreba. 

KOŠARKA SA ŠANKA 

Prve noći u gradu P. gledao sam polufinale olimpijskog košarkaškog turnira, onu kako se ispostavilo legendarnu utakmicu između Srbije i SAD. Gledao sam utakmicu sa šanka u hotelskom baru, gledao i uživao. Stara je istina da je košarka sport u kojem autsajderi najrjeđe pobjeđuju. Što je manje poena, objektivno slabiji ima veće šanse. Otud su najčešća iznenađenja u fudbalu, nešto ih manje ima u hokeju, još manje u vaterpolu, u rukometu jedva da ih bude, a u košarci se dese s mijene na uštap. Objektivno slabiji tim, objektivno onoliko slabiji koliko je Srbija ipak slabija od SAD, dobiće možda jednu od deset utakmica protiv objektivno jačeg protivnika, onoliko jačeg koliko je ovaj tim SAD ipak jači od ovog tima Srbije. E sada, tajna je u tome kad odigraš tu svoju jednu od deset, a Srbija ju je odigrala te večeri, uprkos porazu na kraju. Nije ovo tip teksta  u kome će se pisati o sudijskim greškama i previdima u igri Srbije u posljednjim minutima, samo ću reći da je razloga za ponos uprkos porazu bilo sasvim dovoljno i da je utakmica s razlogom bila tema brojnih tekstova, rasprava i analiza. Nepun dan i po kasnije, u bizarnom terminu matineje, na rasporedu je bila utakmica za treće mjesto protiv svjetskih prvaka Nijemaca, dužnika ovoj ekipi iz prošlogodišnjeg filipinskog finala i važno je bilo ipak osvojiti medalju pa je medalja suvereno i osvojena. 

SLAVLjE PORED ŠANKA 

Finale je bilo u večernjem terminu, a dodjela medalja, naravno, poslije finala. Reprezentativci Srbije imali su, dakle, nekih sedam-osam-devet sati slobodnog vremena pa su odlučili malo da se okrijepe, pojedu nešto, a možda i popiju poneku, turnir je svakako završen, i to uspješno, red je da se proslavi. I, naravno, kako je to već pravilo u našim bizarnim digitalnim vremenima, ono što se nije snimilo i ne šeruje se na društvenim mrežama, nije se ni desilo. Nije nužno da šerovanje obave samo učesnici, neki svjedok sa strane u tom smislu sasvim zgodno dođe. I sada, dobro, sve ono što je snimljeno dešava se manje-više svakodnevno u desetinama ugostiteljskih objekata širom Srbije i u okolini: alkohol se toči u potocima, zaduženo lice s mikrofonom pjeva, a u pjesmi mu se pridružuju razdragani pijanci. Samo što ovdje nismo imali obične pijance, nego neke od najboljih košarkaša na svijetu. E sada, reakcije su bile dvojake, kako to obično i biva. Ubjedljivo najveći dio navijača Srbije bio je oduševljen. Vidjeti svoje idole kako se vesele na isti način na koji se veseli i najveći dio njihove publike, to je očito ljudima prijalo. Nisu to, dakle, neki blazirani elitisti kao, uostalom, ni manijaci „zdravog života” koji ni u ludilu ne bi probali alkohol i cigaretu. Znaju momci od čega žive i naročito da njihova frekvencija žurki i opuštanja nije ni blizu onoj kakvu ima običan svijet, ali kad se zabavljaju onda se, brate, zabavljaju. A i muzika koju slušaju i u kojoj uživaju je uglavnom upravo ona muzika koju sluša i u kojoj uživa najveći dio njihove publike. 

NEZADOVOLjNICI ISPOD ŠANKA

Vrhunac uživanja najvećeg broja navijača desio se uveče, kad su igrači Srbije, još uvijek vidno pod uticajem etilnog alkohola, došli da prime medalje. Ali baš u tom momentu kreće, naravno, trolovanje male, ali odabrane gomilice „uobičajenih osumnjičenih”. Njima je taj beskrajno simpatičan momenat bio „blamaža”, a naročito ih je zabolio izbor pjesama koje košarkaše bacaju u dert. Nikola Jokić je s vidnim uživanjem pjevao pjesmu „Prokleta je Amerika”, a ovi nesrećnici su to proglasili nezahvalnošću prema zemlji u kojoj zarađuje milione?! Ali to je još bilo i benigno u odnosu na komentare na pjevanje Bajine pjesme „Kad sam bio mali”. Tu je postojala ona besmrtna potreba i tendencija „nivelacije svega i svačega” pa nema ko od „uobičajenih osumnjičenih” nije napravio analogiju sa momentima slavlja hrvatskih fudbalskih reprezentativaca i njihovog pjevanja uglas sa Markom Perkovićem Tompsonom. Taj milion puta već viđeni manevar me je ponovo iznervirao, ali nisam imao jednostavnu verbalnu formulu kojom bi manevar opisao. I tu mi u pomoć stiže knjiga „Dnevnik iz grada P.” i jedan esej iz nje pod naslovom „Razgovor s finim gospodinom”. 

Onako, skoro usput, kad hoće lapidarno da opiše zašto njegov sagovornik zaslužuje poštovanje, Popović veli: „Ne kaže ustaše i četnici, tu nepodnošljivu frazu budala i neznalica. Već samo ustaše, dakle zna što govori”. Jer ne možeš baš da izjednačiš službeni i oficijelni doček sportista sa privatnom zabavom, kao što ne možeš ni da izjednačiš pjesme u kojima se eksplicitno slavi klanje sa pjesmama koje opisuju atmosferu u društvu nakon što se to klanje desilo pa skupa žive potomci dželata i potomci žrtava. U zavičaju Jokićeve supruge više ne psuju međusobno popa i fratra zato što onih kojima se pop psuje više nema. 

Međusobno psovanje se preselilo u digitalni svijet interneta zato jer u njemu, davnim riječima Pola Virilija, nema geografije, odnosno ako je i ima, više je simbolična pa potomci Srba iz Gline ili Vojnića mogu barem kroz pjesmu da se sjete predaka i predačkog zavičaja. Nije to uostalom fenomen vezan isključivo za srpske i hrvatske odnose. I u gradu P. o kojem piše Popović i u gradu P. iz koga ovo pišem ja, prije nekih osam-devet decenija, bilo je mnogo više Italijana nego što ih ima danas. Uz jednu ipak olakšavajuću okolnost: jezik nije zajednički pa ni psovanje nije toliko svakodnevno jednostavno.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.