Dječaci i pas
Teško je čovjeku da priča o nekom strašnom događaju. Time nekako pokazuje i sebe, htio ti to ili ne, pokazaćeš se. Zato je najbolje pisati priče iz naučne fantastike ili ljubavne pričice, i objavljivati ih u petparačkim listovima. Tako zabaviš dokone, ponešto i zaradiš, a niko se o te ne očeše. S druge strane, to ne može svako, odnosno rijetki to mogu, blago njima, em su rijetki, em mogu, sve je na njihovoj strani. Pjesnici se teško nađu među njima. Priča koju vam sada pričam, nije literatura, to je istinit događaj u kojem ništa nije izmišljeno.
Uroševac na Kosmetu
Sin moje sestre služio je svoj redovni vojni rok u malom gradu Uroševcu na Kosmetu. Tada se taj gradić još nije zvao Ferizaj, bio je samo Uroševac, vjerovatno po kralju Urošu, onom nejakom - "nejak Uroš kao svi nejaki..." kako u svojoj pjesmi kaže veliki pjesnik Branislav Petrović, Brančilo naš, pokoj mu duši. Ferizaj je isto ime Uroš, samo na drugom jeziku. Bilo je to krajem sedme decenije prošlog vijeka. Pogledajte, molim vas, kako vrijeme, u stvari, nije ništa, vremena i nema, to je nešto drugo čemu ne znamo ni ime.
Za godinu dana, koliko je njen sin bio dužan da provede u vojsci, sestra i ja posjetile smo ga dva puta. Prvi put putovale smo vozom do Kosova Polja. Vozeći se pored naseljenih mjesta, posebno onih na kojima je voz stajao, sestra bi se sjećala narodnih pjesama, onih junačkih iz "Kosovskog ciklusa" i kazivala ih naglas. Ona je jedino po njima i znala nešto iz istorije krajeva kroz koje je voz, uvijek usporen i sa zakašnjenjem, oglašavao se piskom iz lokomotive. Seoska učiteljica, sa znanjem ponesenim iz poratne učiteljske škole, iako čuvene karlovačke, koju je pohađao i Branko Ćopić, ona je tek sada otkrivala da Kosmet nije samo ta njena narodna pjesma, već da postoji kao zemlja, njiva, vinograd i voćnjak - kao užasna prljavština i smrad pokraj željezničkih stanica i perona. Ja sam, opet, često dolazila u te krajeve, na Pesničke susrete "Lazar Vučković" u selo Sredska u prizrenskom kraju, kao i druge pjesničke priredbe.
Na stanici u Kosovu Polju čekala nas je pjesnikinja Darinka Jevrić. Bilo je to novo silno uzbuđenje za moju sestru, jer nije mogla sresti čovjeka koji bi o Kosmetu više znao i koji bi ga više volio. Darinka Jevrić potvrdiće to kasnije i svojim životom. Ali ovo nije priča dostojna njenog velikog pjesničkog značaja i njene ljudske ljepote i dobrote. Ovo je kazivanje o dječacima i psu.
Drugi put sestra i ja letjele smo avionom do Skoplja. Sestri je to bio prvi let. Ona je poput djeteta radoznalo posmatrala putnike, posadu, kao i sam avion, čudo božije. Sjedila sam kraj prozorčića i gledala predjele dok su, duboko ispod mog pogleda, klizili nalik apstraktnim slikama. Kroz oblak iznad planine, činilo se da je dolje na zemlji neki davno potopljen svijet koji voda nije razorila i on u toj vječnoj vodi stoji kao zauvijek dovršen i oblikovan, uklet i nepromijenjen. Željela sam da ustanem i da se sručim u naručje nečem na zemlji što sam ugledala, što je postojeće ali se ne da zadržati u oku, i čini se nestvarno i neuhvatljivo poput ljubavi...
Autobusom iz Skoplja, sestra i ja smo stigle nešto ranije, i da ne bismo čekale ispred kasarne dok njen sin dobije dozvolu za izlazak, uputile smo se prema crkvici koju smo prvu ugledale. Ona se izdaleka bijelila i pozivala namjernika da skrene s puta i da joj se približi. U blizini je bilo i staro pravoslavno groblje. Putujući voljela sam da obilazim i groblja. O živima se na groblju može saznati više nego tamo gdje oni žive. Nadgrobni spomenici, natpisi po njima, materijal iz kojeg su građeni - manje govore o onima koji ispod njih počivaju, a više o onima koji su ih nad njihove grobove postavili - o živima. U ovom nevelikom groblju bilo je nadgrobnih spomenika starih i po više vijekova, kao i novijih doba, ali su svi odreda bili oskrnavljeni. Obijeni su bili čitavi dijelovi masivnih, klesanih krstova. Drveni krstovi, već crni od vremena, redom su ležali izvaljeni iz zemlje. Noviji, koji su još zadržavali svjetliju boju drveta, napadno su maknuti iz svojih kućišta. Sa fotografija utisnutih u mramor, zjapile su rupe umjesto očiju, kopanje očiju pradavna je poslastica u ovom dijelu ljudskog svijeta. Na nadgrobnim spomenicima žena, vidno su bile ispisane najsramotnije riječi. Polumjesec, naslikan masnom bojom, (inače simbol hljeba i noćnog obrađivanja zemlje) sakrivao je oznake i slova na krstovima, precrtana imena umrlih, i tako brisana iz postojanja. "Oni koji to rade, ne boje se ni Boga ni ljudi", plačući je rekla moja sestra.
Kada smo se, potresene tim prizorima, našle s njenim sinom i ispričale mu šta smo vidjele, on se nije čudio. I sam je doživljavao neprijatnosti. Iz kasarne je nosio pisma i druge pošiljke na poštu, a s pošte ih donosio u kasarnu. Bio je to glavni njegov zadatak u odsluženju vojnog roka i taj posao njemu je bio drag - tako je svakog dana prolazio glavnom ulicom kroz gradić, upoznavao ljude i prisustvovao svemu što se na ulici događalo. Dešavalo mu se da ga nasred ulice opkole, vojnika opkoljavaju civili usred bijela dana i u mirno doba, pokušavaju da mu otmu poštu, najčešće pisma roditelja upućena njihovoj djeci. On bi im se smiješio, pozdravljao se s njima njihovim pozdravom, što je brzo naučio, i oni bi se razišli praveći se da se šale.
Prekrasan pas boje plamena
Kasarna se nalazila na kraju Uroševca. Građena u socijalizmu, ona se isticala svojom velikom zapreminom i bijelom željeznom ogradom uokrug. Takva, ona je gušila i smanjivala kuće u ulici kojom se išlo prema crkvi i groblju. Ta ulica se zvala Stara mahala ili Srpska ulica, čini mi se.
U jednom trenutku, spazile smo kako iz dvorišta kuće pored same kasarne, izleti prekrasan pas boje plamena. Na ulici, uz dvorišnu zgradu, počeo je da se igra nekim predmetom, možda odloženom dječjom loptom. Ko ne bi poželio da ima takvog njegovanog, prelijepog mladog psa. Zaokupio je našu pažnju dok smo ispred kasarne čekale da iziđe sestrin sin. Odjednom smo vidjele, a moguće i čule cvil, kako psa odnekud posred glave pogodi kamen. Presjeklo nas je pseće cviljenje.
Dvojica dječaka izvirivala su iza ugla kuće nasuprot ovoj iz koje je izletio pas. Kako bi bacili koji kamen, tako bi se i sami za trenutak pojavljivali. Sestra nije mogla da povjeruje, ponadala se u početku da je to neka nesrećna slučajnost. Ali kamenice se umnožiše, zaredaše sve češći udarci. Jedan od dječaka je, izgleda, prema psu bacio i nož.
Cvileći, izranjavan i obliven krvlju, pas nekako dozva upomoć. Iz kuće izleti starica, gologlava, sa pletenicama iznad čela, s crnom maramom u ruci. Nije stigla da je poveže. Ali sve je bilo kasno. Utroba lijepog mladog psa bila je raskidana. Crijeva iz nje su klizila prema zemlji i zajedno s krvlju isparavala se. Bio je vruć ljetnji dan oko podneva.
Kroz krvav, rascijepljen otvor posred njegovog stomaka, i uz bolni sve tiši njegov cvil - starica pokuša da ih pokupi i vrati natrag u utrobu. Djeca koja su se igrala ove naučene i uvježbane igre, začas su nestala iz vidokruga. "Ko može tako da ubije psa, ništa mu je ubiti čovjeka", procvilila je moja sestra.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
