Dinamika žrtve i individualne ratne priče

Novinar koji je dobitnik nagrade "Nikola Guzijan". Slušajući njegove govore i odgovore gledalac se nije mogao otrgnuti dojmu da sluša čovjeka koji se nikako ne bi mogao uklopiti u intelektualnu i medijsku sredinu današnjeg Sarajeva. Taj dojam je pojačao voditelj emisije koji, gradeći pitanja isključivo na osobnim stavovima, veoma često nije znao šta da radi sa Hećimovićevim racionalnim i odmjerenim odgovorima, ostavljajući ih jednostavno da vise u zraku. Nekoliko je veoma bitnih aspekata tog razgovora koji zaslužuju da budu posebno pomenuti.

Agresija i ništa drugo

U razgovoru novinar Đaković insistira da je u BiH bila agresija i ništa drugo. Pozivajući se na svoje ratno iskustvo, on će navesti kako su ga bombardovali avioni iz Srbije. Hećimović na to odgovara da to vjerovatno jeste istina, ali da su njegov kraj bombardovali "avioni sa drugih aerodroma". Ovim se ponovno otvara jedno od ključnih pitanja prethodnog rata: agresija ili građanski rat? Na tome insistira i Đaković postavljajući gostu nekoliko puta pitanje ne bi li ovaj "priznao" da je ipak u pitanju bila agresija. No, previđa Đaković jedan veoma važan aspekt proteklog rata. Čak i ako se prihvati stav da je na BiH izvršena agresija to nikako ne znači da nije istovremeno bio i građanski rat. Ako se baci pogled samo na Sarajevo da se primijetiti da su u jednom trenutku ratovali HVO i Armija RBiH, u Kiseljaku HVO i Armija RBiH, u Mostaru i Vojska RS, HVO i Armija RBiH, u Krajini Bošnjaci protiv Bošnjaka i ostalih... Ako ovo nije dovoljan broj primjera koji podupiru definiciju građanskog rata, onda svi međumjesni, međunacionalni i ostali sukobi unutar BiH izmiču definiciji građanskog rata.

No novinar Đaković nije zadovoljan Hećimovićevim odgovorima i postavlja pitanje o najbolnijoj temi u BiH: o Srebrenici i žrtvama u Srebrenici. Insistira da gost odgovori da li je bilo žrtava u Srebrenici! Hećimović odgovara: "U kojem periodu mislite?" No, novinar nije zadovoljan i navodi kao primjer, oko kojega valjda ne bi smjelo biti dileme: genocid u Srebrenici. Naravno niko razborit ne bi mogao devalvirati istinu o ratnom stradanju Bošnjaka 1995. godine u tom kraju, ali Hećimović insistira da se i o Srebrenici i žrtvama u tom kraju ne može govoriti generalno nego s obzirom na ratni period. Uvodi i pojam "regionalne istine o ratu".

Regionalna istina o ratu

E, to je već pojam o kojem se ne smije javno govoriti, te je Hećimovićeva hrabrost i odlučnost vrijedna svakog poštovanja. Da, ono što se stalno prećutkuje upravo je regionalna istina o ratu. Za zatočenike iz "Heliodroma" pogled na rat je bitno drugačiji od zatočenika iz "Silosa" u Tarčinu ili kasarne "Viktor Bubanj" u Sarajevu ili zatočenika iz Omarske. Njihovi neprijatelji nemaju isto ime i prezime niti istu nacionalnu pripadnost. I upravo uvažavanje te teritorijalne različitosti pogleda na rat, otvara prostor za konkretne i individualne, teritorijalno različite ratne istine. Nema jedne, generalne, neoborive, reklo bi se dogmatske ili svete ratne istine kada govorimo o ratu u BiH. Ona se naprosto mijenja idući kroz ovu zemlju, pa nailazimo na različite kolektivne uloge žrtve i napadača. Hećimović svoje gledište potkrepljuje primjerima različitih ratnih priča: Dobrovoljačka u Sarajevu, Konjic, Bradina, Bihać... U tom kontekstu, očito nastojeći da ukaže na Sarajevo kao svijetao primjer suočavanja sa prošlošću, Đaković veli: "Potpredsjednik FBiH je pokrenuo jednu finu aktivnost za obilježavanje Kazana..." Čuj: "jednu finu aktivnost"! Pa kako neko čak i u privatnom, neformalnom razgovoru može reći da je aktivnost podizanja spomenika žrtvama sa Kazana "fina aktivnost"! To je najmanje što je bilo koji politički funkcioner trebao da pokrene. Fino može biti nešto što je u domenu privatnosti, a ne politički imperativ. A Kazani su politički imperativ za sarajevske političare.

Nakon što nije uspio dobiti niti jedan željeni odgovor od odmjerenog Hećimovića - koji je povodom postavljenih mu pitanja naveo misiju novinarstva, a koja glasi "pravedno i objektivno prenijeti informacije građanima" - Đaković prelazi na sadašnji trenutak i spominje Dodika i Čovića kao potencijalne negativne ličnosti bh. političke scene ili barem one sa kojima teško može biti postignut bilo kakav dogovor. Gost mu na to odgovara da se: "ne bavi personalitetom" onih o kojima piše, a koji su akteri političkog života u BiH. Konačno je eto neko i ovo izgovorio. Zar ovo nije ona misija novinara u kojoj se podrazumijeva da ozbiljan novinar i ne pomišlja da se bavi personalitetom političara nego njegovim udjelom u političkom životu BiH? 

"Srbin Jašarević"

I za kraj nam je voditelj "Teleringa" pripremio čak i anegdotu pitajući Hećimovića, kao nekoga ko se već godinama bavi analizama terorizma šta veli o posljednjem napadu "Srbina Mevlida Jašarevića" na američku ambasadu. Odavno nešto duhovitije nam nije ponuđeno na televiziji.

Da bi valjda izbjegao da se zamjeri Bošnjacima u BiH i bh. bošnjačkom političkom vrhu (mada niko ne zna ni zašto bi to bilo zamjeranje), voditelj Mevlida Jašarevića, stanovnika Srbije zove Srbinom, iako je u svakom imenovanju muslimanskog življa iz Srbije nesumnjivo usvojen samo jedan pojam: Bošnjaci. "Bošnjaci iz Sandžaka, Bošnjaci iz Srbije, Bošnjaci iz dijaspore....". Ali kada je riječ o pucanju na Ambasadu SAD onda Bošnjak iz Srbije nije Bošnjak nego Srbin. Pripadnik vehabijskog pokreta je Srbin! E neka smo i to doživjeli i čuli sa malih ekrana, pa makar iza te kovanice stajao Mato Đaković. I makar se sa takvim sagovornikom Esad Hećimović trudio da vrati ugled novinarskoj profesiji.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.