(De)parlamentarizacija političkog sistema

 Činim to povodom 30 godina od pada Berlinskog zida, za koji događaj se vjerovalo da će dovesti do demokratizacije i liberalizacije sveopšteg društvenog života, a u sklopu toga i političkog života kroz uvođenje parlamentarizma. Nažalost, ovdje kod nas sve to je ostalo neostvarena ideja, baš kao i ideja da će nam liberalizacija ekonomije donijeti bolji život. Iskustvo je pokazalo da smo na tom ekonomskom planu samo dobili potvrdu jedne istine koju je davno zapazio i objasnio Karl Marks, pišući u svom djelu “Kapital” o prvobitnoj akumulaciji kapitala.

Neću zamjeriti onima koji će nakon upravo rečenog postaviti pitanje kakve veze sa parlamentarizmom ima prvobitna akumulacija kapitala o kojoj je pisao Marks? Odgovarajući na to pitanje, moram reći da je ta veza u najmanju ruku dvostruka. S jedne strane, i jedna i druga ideja (kapitalizovanje ekonomskog i parlamentarizacija političkog života) brane se navodima da vode u ekonomski racionalniji i plodonosniji sistem (što se govori za kapitalizam), odnosno da omogućuju istinsku demokratizaciju političkog života (što se odnosi na parlamentarizam). Međutim, obje ideje u svojoj realizaciji na ovom prostoru nisu donijele ništa od onoga što je gotovo slavodobitno nagovještavano rušenjem Berlinskog zida. Naprotiv.

Zato je neophodno, makar u kratkim crtama, povući paralelu između prvobitne akumulacije kapitala i parlamentarizma, jer ono što je kazano za tu akumulaciju može se reći i za ovdašnji parlamentarizam kojeg uistinu nema, baš kao ni onog sveopšteg ekonomskog dobra za koje nam je kazivano da će stići sa kapitalizmom.

Marks i kapital

Objašnjenje pojma prvobitne akumulacije kapitala Marks u “Kapitalu”  čini tako što, između ostalog, kaže da “lopovski  prisvojena državna imovina, zajedno s plijenom iz opljačkane crkve, ukoliko taj nije nestao za vrijeme republikanske revolucije, čini osnovicu današnjih posjeda engleske oligarhije”. Citirano Marksovo objašnjenje prvobitne akumulacije kapitala jednako važi i za ovdašnju tzv. privatizaciju državnog kapitala, koja nije ništa drugo do zakonskom formom zaodjenuta prvobitna akumulacija kapitala. Stoga, kada Marks govori o guranju u proletarijat ogromnog broja stanovnika sa crkvenih dobara, to, preneseno na naš teren, nije ništa drugo do ostavljanje velikog broja radnika bez zaposlenja koje su prethodno imali u državnim preduzećima, jer su ta preduzeća pomoću zakonom zaodjenute tzv. privatizacije državnog kapitala prodavana u bescjenje miljenicima ovdašnje i inostrane (uglavnom) zapadne vlasti ili brojnim špekulantima. U suštini se radilo o krađi ovdašnjih državnih dobara.

Nevjerovatno je koliko sličnosti ima između prethodno opisanog procesa i onoga što se očekivalo od uvođenja parlamentarizma kao jednog od stubova ustavnog uređenja na našem prostoru.

Suštinsko svojstvo parlamentarizma je da u njemu zakonodavna vlast pripada parlamentu pa se, barem u nauci, kaže da je u parlamentarizmu parlament središnje mjesto u kojem političke zamisli i odluke dobijaju svoj konačan ustavni i zakonski oblik, nakon opširne i seriozne rasprave od strane parlamentaraca. Istina, ne treba zaboraviti uticaj koji na tu raspravu pokušava da ostvari civilno društvo, kao vaninstitucionalni oblik političke aktivnosti čovjeka i građanina, koje organizovanim legitimnim pritiskom na vlast ima za cilj da ukazuje na društvene i državne probleme i načine njihovog rješavanja.

Međutim, kao što je nasilna prvobitna akumulacija kapitala na ovom prostoru vodila u obespošljavanje masa ljudi i krađu ovdašnjih državnih dobara, a ne u racionalizaciju i kreiranje ekonomskog sistema za dobro svih, tako je kod nas umjesto parlamentarizma došlo do deparlamentarizacije političkog sistema.

U osnovi, ta deparlamentarizacija ima svoja dva vida.

Visoki predstavnik i poslovnik

Nosilac jednog vida deparlamentarizacije je visoki predstavnik u BiH. U proteklih 20 godina on je svojim protivustavnim aktivnostima obesmislio sve ovdašnje parlamente, jer je kako na saveznom nivou, tako i na nivou federalnih jedinica nametnuo veliki broj ustavnih amandmana, zakona i odluka. U periodu od 1997. do 2011. godine visoki predstavnik je nametnuo ukupno 899 svojih odluka, kojima je nametao propise u gotovo svim važnim oblastima društvenog i državnog života.

Drugi vid deparlamentarizacije može se pronaći u poslovnicima svih parlamenata u BiH. Za ovu priliku izdvojiću relevantne odredbe poslovnika Parlamentarne skupštine BiH i Narodne skupštine Republike Srpske. Članom 75. važećeg Poslovnika Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH propisano je da poslanik može učestvovati u raspravi, ali ne duže od 10 minuta. Isto to je propisano i za delegate u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH.

Članom 134. Poslovnika Narodne skupštine Republike Srpske propisano je da izlaganje narodnog poslanika po bilo kojoj tački dnevnog reda može iznositi najduže 10 minuta, pri čemu je poslaniku zabranjeno da u izlaganju po bilo kojoj tački dnevnog reda učestvuje više od jedanput. Ista pravila u osnovi važe i za raspravu u Vijeću naroda Republike Srpske (član 68. Poslovnika Vijeća naroda).

Na sve ovo treba dodati i dva posebna oblika obesmišljavanja uloge parlamentarca. Jedan oblik se ostvaruje kroz političke stranke, tačnije putem tzv. partijske elite, kojima treba pridružiti i nepartijske centre moći. Kako iskustvo potvrđuje, ti subjekti su veoma često istinski kreatori najvažnijih političkih odluka, a parlamentarci su samo njihova vojska, usljed čega izostaje istinska i slobodna rasprava u parlamentu, bez koje nema parlamentarizma. Drugi oblik obesmišljavanja uloge parlamentarca je tzv. zajednička komisija Narodne skupštine i Vijeća naroda Republike Srpske. Ta komisija (ukupno 10 njih) u krajnjem može da usvoji određeni zakon, ako prije toga zakon nije usvojen u istovjetnom tekstu u Narodnoj skupštini i Vijeću naroda. U tom slučaju se saziva sjednica ove zajedničke komisije i ako njih 10 usaglasi tekst zakona, zakon se smatra usvojenim.

Šta poslije svega reći o onome šta smo očekivali, na jednoj, i šta smo danas dobili na drugoj strani, kada je riječ o parlamentarizmu? Iako mi se čini da je nakon iznošenja prethodnih odredaba iz parlamentarnih poslovnika zaključak gotovo sam po sebi jasan, ipak treba reći nešto što je od posebne važnosti za studente (sadašnje i buduće) koji studiraju pravo ili političke nauke, a tiče se raskoraka između ustavom proklamovanog parlamentarizma i njegove stvarnosti.

Naime, država je središte politike jer je ona jedini politički subjekt koji ima moć da donosi pravne odluke obavezne za stanovništvo na državnoj teritoriji, a njen parlament treba da bude centralna tačka tog središta u kojoj parlamentarci treba, nesputani bilo čime niti od bilo koga, da raspravljaju i donose političke i pravne odluke. Samo za takvu državu se može reći da počiva na parlamentarizmu. To su i bila očekivanja od uvođenja parlamentarizma, kada je nasilnim putem prije 30 godina bio rušen svijet socijalizma, čime je utiran put kapitalizmu, i to nimalo idiličnim metodima, baš kao što je Marks svojevremeno zapazio da su u stvarnosti metodi prvobitne akumulacije kapitala sve drugo samo ne idilični. Nažalost, stanje kod nas je suprotno tome, jer je iz prethodno rečenog jasno da parlamentarac ne može istinski reći gotovo ništa od suštinskog što treba reći kada se raspravlja o prijedlogu zakona, ekonomske politike ili drugih tema od važnosti za društvo i državu. Zbog toga mi ovdje nemamo parlamentarizam, već njegovu fasadu. Mada, kako vrijeme odmiče, sve više uviđam da ta fasada nije svojstvena samo nama već i svijetu kapitalizma u cjelini.

Milan Blagojević, redovni profesor ustavnog prava iz Banjaluke

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.